On je lud, ide psihologu!

Svi mi u životu doživljavamo razne nelagode i tjeskobe. Ponekad ne možemo sami da ih riješimo koliko god to želimo, ali se ipak teško odlučujemo potražiti stručnu pomoć. Da li je gore pomenuta predrasuda upravo jedan od razloga da to ne činimo?

Terapeutu se obraćamo onda kad nam nije udobno u našoj koži, kada nam nešto smeta i ne dopušta da funkcionišemo. U tim trenucima osjećamo da nešto moramo promijeniti, ali ne znamo šta i kako da to uradimo. Magistra psihologije Jovana Džever (29) kaže da je terapeut tu da bude kompas.

“Njemu idemo kad želimo nešto da mijenjamo, kad osvijestimo da želimo da se riješimo određenih problema, kad želimo da živimo ljepši i srećniji život i da jednostavno imamo kontrolu nad svojim mislima, osjećanjima i ponašanjima. Isto tako, psihologu možemo otići kad želimo da unaprijedimo određene aspekte naše ličnosti, kad želimo da budemo bolji, da razvijemo samopouzdanje, poboljšamo komunikaciju ili zavolimo sebe”, govori Džever.

Neznanje hrani predrasude

Od malena nas plaše zubarom, koji nam čini dobro jer popravlja zube. Isto to se dešava sa psihologom, a trebalo bi biti normalno da ga posjećujemo, posebno danas kada je naš užurbani tempo života donio toliko stresa koji dovodi do ozbiljnijih psiholoških tegoba. Utemeljena predrasuda je da “samo ludi ljudi idu psihologu”, na koju Jovana kaže da krije veliko neznanje, te da osoba koja ide na terapije ustvari zna da postoji bolji način življenja.

“Nismo dobro informisani i onda površno zaključujemo o određenim stvarima. Predrasuda da na psihoterapiju idu samo osobe koje imaju određene psihosocijalne poteškoće je prisutna,  ali to ne mora biti tačno! Pored rješavanja trenutnog problema koji ometa pojedinca u funkcionisanju, psihoterapija ima za cilj unaprijeđenje ljudskih potencijala. Meni se čini da ta predrasuda polako pada u vodu, jer je činjenica da u stvarnosti sve više ljudi uviđa benefite odlaska psihoterapeutu i ne mislim da ta predrasuda može uticati na nekog ko istinski želi da pomogne sebi i radi na tome da živi život vrijedan življenja. Svako ima pravo na izbor. Primjetimo i osjetimo problem, da li ćemo skupiti snage da se suočimo sa njim i nadvladamo ga ili ćemo dozvoliti da problem nadvlada nas, to je isključivo odluka svakog pojedinca”, pojašnjava ona.

Sa terapijom krenuti na vrijeme

Koliko god nam je potrebno da svoje zdravlje održavamo u dobrom stanju i radimo na preventivi oboljenja, mnogi se na posjetu psihologu odlučuju kada ga problemi dovedu pred samu eksploziju. Jedan od njih je M. R. (58), koji objašnjava da je imati stav da je neko lud ako posjećuje psihologa ustvari već ludilo.

“Ljudi se stide da imaju problem i ne žele tu vrstu pomoći, predrasude nam samo donose još veće probleme u životu. Kada sam odlučio posjetiti psihoterapeta imao sam blag oblik depresije zbog tri nerješiva problema u životu – brak koji se raspadao, problemi sa sinom i gubitak posla. Sve se dešavalo u isto vrijeme i ništa od toga nije bilo rješivo. Psihoterapeutkinja kojoj sam se obratio za pomoć mi je samo jednom rečenicom pomogla da riješim problem sa sinom, što je po meni i bio moj glavni problem, i postupajući po njenom savjetu uspio sam riješiti i ostale probleme”, priča nam on.

Pravo vrijeme za odlazak psihologu ne postoji, u pitanju je odluka koju donosimo sami kad poželimo nešto da promijenimo, da riješimo određene probleme, jer nas zapravo želja pokreće. Ipak, odlazak terapeutu nije prijateljski razgovor tokom koga ćete se isplakati i otići sa osjećajem olakšanja.

“Psihoterapeut je tu da vas sasluša, empatično i bez osuđivanja. Postoje određene psihoterapijske tehnike koje se koriste u psihološkom tretmanu i koje zapravo predstavljaju ‘alate’ za pružanje adekvatne pomoći ljudima. To znači da pored empatije i bezuslovnog prihvatanja, psihoterapeut upotrebljava teorijska i praktična znanja iz psihologije. Proces psihoterapije podrazumijeva i aktivno učešće klijenata. Nije dovoljno da neko samo redovno dolazi na seanse, potrebno je da se lično aktivira u rješavanju svojih problema uz pomoć savjeta koje daje psihoterapeut. Ono što je potrebno da se problemi prevaziđu jeste usvajanje efikasnih strategija za njihovo rješavanje i to je ono čemu nas psihoterapija uči”, navodi Džever.

Šta će komšije reći?

Vrijeme u kojem živimo nameće nam svoja pravila, norme i standarde. Ako nismo u skladu sa njima, bićemo podvrgnuti raznim osudama. Ivan Šijaković, sociolog i profesor sa Fakulteta političkih nauka u Banjaluci objašnjava zašto nas dotiče mišljenje okoline.

“Ovo je mala, provincijska, učmala, tradicionalna sredina u kojoj postoji težnja da se više zna o komšijama i drugima oko sebe, nego o sebi i svojim najbližim. Ljudi su veoma neobaviješteni o značaju posjećivanja psihologa i psihoterapeuta, oni ne shvataju da je to važno koliko i sistematski pregledi, posjete kardiologu ili zubaru. Ovdje ljudi nemaju nikakvu predstavu o očuvanju svog psihičkog zdravlja, o njegovom njegovanju i održanju. Tako neobrazovana, nekulturna, netolerantna i pakosna sredina posjeduje izraženu sklonost da anatemiše ljude koji ‘iskaču’ iz njihovog obrasca ponašanja i djelovanja. Zbog toga se ljudi koji imaju potrebu i shvataju značaj odlaska kod psihologa i psihoterapeuta, osećaju neprijatno, nemaju hrabrosti, plaše se stigmatizacije, gubljenja ‘imidža’ i prijatelja”, ističe Šijaković.

Iako su predrasude zasnovane na neistini, njihovo uklanjanje je jako teško. Profesor Šijaković govori da je na Balkanu tradicija skrivati mentalne i psihičke tegobe, te probleme koje ima neki član porodice uljepšavati i prikazivati boljim nego što jesu. Razlog tome je strah i nerazumjevanje sredine i okruženja.

“Postoji mišljenje u našem okruženju da su psihičke tegobe nerješive i neizlječive i zbog toga se na takve ljude gleda sa podozrenjem, sumnjom, rezervom i počinju da se izbjegavaju. Postoji stereotip da je bolje biti bolestan od bilo koje organske bolesti nego imati psihološke probleme, makar oni bili kratkotrajni i prolaznog karaktera. Taj stereotip je toliko snažan da je praćen svakodnevnim kvalifikacijama: ‘on je lud čovjek’; ‘njemu je bolje da ide kod psihijatra nego da se bavi tim pitanjima’; ‘tebe treba voditi psihijatru’; ‘tobom treba da se pozabavi psihijatar’ i slično. Zašto se takav stereotip formirao i snažno se drži? Jedan od odgovora jeste da je ovo epska, nomadska i sirotinjska kultura koja nastoji da sve prikaže boljim, većim, vrednijim i značajnijim nego što to stvarno jeste. Takva kultura ne trpi, niti razumije da neko može imati psihološke i mentalne probleme ili da preventivno može posjećivati stručnjake koji će ukazati na način predupređenja takvih problema. Javna medijska edukacija o ovom problemu je neophodna”, ukazuje on.

Sami sebi najpreči

Gomilanje problema koje bez stručne pomoći nije bilo moguće riješiti su razlozi zbog kojih je D. L. (36) odlučila posjetiti psihoterapeta. Kaže da nije razmišljala o tome da li će je neko vidjeti i šta će se pomisliti. Samoj sebi bila je na prvom mjestu.

“Prije nekoliko godina povlačila sam se u sebe, nisam imala volje da izlazim vani osim da budem u svojoj sobi. Bila sam u nekom svom svijetu. To nisam bila ja. Shvatila sam da se ne mogu sama izboriti sa svim tim, mučilo me mnogo, samopouzdanje mi je bilo poljuljano. Odlazak kod psihoterapeuta je bila jedna od najvažnih odluka u mom životu. Nakon 3-4 seanse sa psihoterapeutom, osjetila sam da mogu nastaviti dalje kroz život iako je bol zbog gubitka nekog ostala, ali život se nastavlja. Postepeno sam se vraćala sebi, svojim navikama, druženju sa prijateljima. Vratila mi se volja za životom, za usavršavanjem, vjera u sebe”, rekla nam je sagovornica.

Unutrašnji mir, pronalaženje sebe, buđenje najbolje verzije sebe jeste dugotrajan proces , ali je i put ka svim ostalim ostvarenjima naših ambicija, snova i želja. Da bi smo to postigli trebamo se ograditi od sredine i slušati sebe. Ako imamo problem, sagledati ga, prihvatiti i suočiti se sa njim. Naši sagovornici su upravo to učinili i to nije hrabrost nego ponašanje u skladu sa svojim osjećajima. Na kraju, i psiholozi idu psihologu.

eTrafika.net – Biljana Nedić