Opštepoznato je da je korupcija jedan od ključnih uzroka neuspjeha u građenju postratne Bosne i Hercegovine i njenih institucija. U našoj državi su tako novinari vodili najvažnije bitke proteklih dvadeset i kusur godina upravo protiv korupcije, čija se glavnina očitovala u pronevjerama milijardi konvertibilnih maraka u humanitarnoj i drugoj pomoći.
Posebno je zapanjujuća činjenica da je BiH dobila najveću količinu donatorske pomoći u periodu postkonfliktne rekonstrukcije u istoriji, te da je konačni iznos svih donatorskih sredstava i dan-danas nepoznat, bez obzira na pokušaje brojnih komisija na svim nivoima vlasti da se ta cifra ustanovi. Bez obzira na te fakte, u BiH nikada nije došlo do reagovanja javnosti koje bi značajno uticalo na smjenu onih, posebno na vlasti, koji su po logici stvari i s obzirom na vlastiti položaj morali biti upleteni u kriminal ove vrste. Tako se na primjeru slučaja “Pandora” i Kemala Čauševića, bivšeg direktora Uprave za indirektno oporezivanje BiH, jasno dalo primijetiti da će, bez obzira na cifru od dvije milijarde konvertibilnih maraka državnih sredstava iz poreskih fondova koje su jednostavno nestale, na kraju odgovarati samo pojedini, i to za pronevjeru znatno manjih brojki. Što je najtužnije, isto će se odviti daleko od očiju javnosti. U državi kakva je BiH, bitke koje su vodili mediji i novinari i novinarke baveći se borbom protiv korupcije teško da se mogu okarakterisati kao dobijene, te se čini da iste postaju sve kompleksnije i teže. Zato nam je posebno interesantno sagledati probleme sa kojima su se susretali novinari i novinarke u svom istraživačkom radu na ovom polju, kao i vidjeti koje su to tačno pouke koje se daju izvući iz svakodnevne medijske borbe sa vjetrenjačama.
Izazovi istraživačkog novinarstva
Kako kaže Semir Mujkić, novinar online magazina Žurnal, koji tamo radi od osnivanja 2009. godine, gdje se bavi istraživačkim novinarstvom u oblasti korupcije u javnim nabavkama, glavni izazov u radu na pričama o korupciji jeste činjenica da je korupcija, jednostavno, sveprisutna: “Količina korupcije i broj slučajeva korupcije su najveći novinarski problem, jer postaje sve teže izvještavati na vrijeme o svemu što se dešava.”
Pored izazova koje sa sobom donosi adekvatno istraživanje složenog fenomena kao što je korupcija u kontekstu potrebnih a često nedostupnih materijalnih i ljudskih resursa, Srđan Blagovčanin, direktor Transparency Internationala Bosne i Hercegovine, te ekspert u oblasti vladavine prava, borbe protiv korupcije i dobre uprave, smatra da je bitno obezbijediti i samostalnost od političkih moćnika, te prije svega hrabrost: “[Ovakva istraživanja] zahtijevaju odgovarajuće materijalne i ljudske resurse, ali i poziciju nezavisnosti od političkih centara moći koji kontrolišu institucije i ekonomske tokove. Sa druge strane, nisu rijetki slučajevi otvorenih napada na novinare, posebno one koji se bave problemom korupcije. Prema velikoj većini relevantnih istraživanja, politička korupcija je prepoznata kao ključni problem u društvu, a upravo tu imamo vrlo mali broj kvalitetnih istraživačkih priča.”
Hrabrosti da o političkoj korupciji izvještava tokom čitave svoje karijere ima i novinarka Arijana Saračević-Helać, koja trenutno radi pri odjelu Dokumentarnog programa Federalne televizije. “Da bi se novinari uopće usudili istraživati o ovim temama, veoma je važno da sami osjete da su spremni, jer ono što će uslijediti neće biti lako. Moraju se znati nositi s različitim pritiscima. Ti pritisci najčešće su dolazili direktno od predstavnika vlasti ili struktura koje su njima bliske, jer je riječ o dobro skrivanim prevarama. Ne biraju se sredstva da se te tajne ne otkriju i da kriminalne radnje ne dođu do javnosti.” Saračević-Helać pojašnjava da je istraživački rad na ovakvim pričama izuzetno mukotrpan: “Tome prethodi veoma težak put dolaska do podataka, utvrđivanje autentičnosti, pa nagovaranje sagovornika da pristanu svjedočiti o kriminalu i na kraju objavljivanje, koje je tek početak raznih prijetnji, ucjena, šikaniranja.”
Na pitanje o konkretnim primjerima, kao i segmentima korupcije koji su posebno problematični za medijski tretman, Saračević-Helać istakla je, po njenom zaključku, sramnu privatizaciju državnih firmi poput Energopetrola, Razvojne banke FBiH, Željezare Zenica, vareškog rudnika, Agrokomerca, Pretisa… “Sve su to primjeri gdje su politika, tužiteljstvo i sudstvo radili jedni za druge.” Mujkić, opet, iz svog iskustva navodi da je daleko zahtjevnije raditi na temama koje se bave sitnom korupcijom, poput mita: “Možda će zvučati neobično, ali je mnogo teže dokazati sitnu korupciju nego korupciju u višemilionskom tenderu. Veliki korupcijski slučajevi obično ostavljaju neki pismeni trag kojim je mnogo lakše novinarski dokazati priču. U ličnim slučajevima korupcije, u kojima je jedna osoba dala mito drugoj osobi, gotovo je nemoguće dokazati priču, čak i kada ljudi žele javno govoriti da su dali mito.”
Posebno je interesantno iskustvo mlađih novinara koji se po prvi put susreću sa temama u vezi sa korupcijom. Novinar FTV-a Semir Mustafić dio je redakcije političkog magazina “Mreža”, koji se bavi pričama o korupciji i srodnim kriminalnim djelatnostima. Posljednja priča koju je radio za “Mrežu” ticala se korupcije u Fudbalskom savezu BiH kroz utaju poreza i ostale malverzacije. Novinarima FTV-a je onemogućeno prisustvo na skupštini FS BiH, nakon čega su reagovala i relevantna novinarska udruženja u državi. Iskustvo rada na ovoj i drugim pričama natjeralo je mladog Mustafića da istraživanje o temama korupcije vidi kao “donkihotovski posao”, pri čemu je posebno problematična sama egzistencijalna ugroženost novinara: “Mediji su u današnjem vremenu u BiH zloupotrijebljeni od političkih moćnika koji masakriraju novinarstvo o kakvom učimo na fakultetima i u udžbenicima. Novinari su danas taoci egzistencije… Ostaju prepušteni sami sebi ukoliko ‘udare’ na moćnika koji ima sve resurse da servira ‘otkaz’ tom novinaru.”
Sponzorirano novinarstvo
Pored svih navedenih prepreka, jasno je da mediji u BiH svejedno igraju veoma bitnu ulogu u razotkrivanju korupcije. Dalji problem je u tome što je istraživačko novinarstvo pritom u sukobu kako sa javnim sektorom, tako i sa potencijalnim sponzorima. Na pitanje da li i u kojoj mjeri su pojedini, posebno privatni mediji i sami ogrezli u korupciju, Saračević-Helać kaže: “Poznato mi je da iz ekonomskih razloga uređivačka politika ovisi o vlasniku. Sve je podređeno neoliberalnom kapitalizmu, pa i mediji koji trče za profitom.” U tome Saračević-Helać nalazi argument u korist postojanja jakih državnih javnih servisa: “Veoma je važno da opstanu javni servisi, koji moraju emitirati neovisne i tačne informacije, važne za sve građane.”
Mujkić je, sa druge strane, rezervisan, posebno po pitanju korupcije unutar samih medija: “Ako analiziramo na osnovu činjenica, a to su u ovom slučaju sudske presude, pa i istrage i optužnice, niti jedan. Meni nije poznato da je bilo koji od medija u BiH pod istragom zbog korupcije, a kamoli da protiv nekog medija u BiH postoji presuda zbog korupcije.” Po Mujkiću, govoreći hipotetički, upravo su javni emiteri ti koji bi mogli biti predmetom korupcije, za razliku od privatnih: “Oni su ti koji troše javna sredstva, obavezni su da raspisuju tendere gdje je, po mom novinarskom iskustvu, korupcija najprisutnija i najskuplja. Ne vidim kako privatni mediji, koji ne troše javni novac, mogu biti korumpirani.”
Ipak, Blagovčanin kaže da je korupcija, s obzirom da je dosegla zastrašujuće razmjere u BiH, itekako prisutna i u medijima: “Značajan dio problema proizilazi iz činjenice da je veliki dio ekonomskih tokova zarobljen od strane političkih pseudoelita, što se u slučaju medija manifestuje tako da je i marketinški kolač upravo pod kontrolom tih istih elita, čime medije drže na kratkom lancu. Sa druge strane, neuređena, odnosno netransparentna situacija sa vlasništvom nad medijima omogućava veliki i nekontrolisan upliv prljavog novca.”
Zašto novinari ne govore javno o pritiscima i prijetnjama?
Logički, s obzirom na niz problema unutar same struke, pitanje je kakve je to posljedice imalo za novinare i medije koji se istinski žele boriti protiv korupcije i raditi na ovim temama. Mujkić kaže da radi u mediju koji se ponosi svojim istraživanjima te da može samo pretpostaviti na šta nailaze novinari koji rade u redakcijama gdje postoje teme koje se ne smiju istraživati. “Jedine posljedice koje osjetim ponekad jesu te da ne mogu stići istražiti sve priče o kojima imam informacije.”
Mustafić je kao jedan od konkretnijih problema naveo reakciju drugih medija nakon zabrane prisustvovanja generalnoj skupštini FS BiH: “O cijelom slučaju, pa i zabrani prisustva naše TV kuće, nisam primijetio da je izvijestilo mnogo medija. Mislim da fali mnogo više medijske solidarnosti i kolegijalnosti. Zbog čega je to tako? Mislim da je prvobitno zbog uređivačkih politika svakog medija.”
Blagovčanin smatra da je sam uticaj medija vrlo ograničen zbog niza specifičnih vanjskih faktora: “Imali smo priliku da vidimo veliki broj slučajeva u kojima su mediji izvještavali o korupciji a koji nikada nisu dobili institucionalni odgovor, što kod građana stvara rezignaciju. Također, jako je prisutan fenomen instrumentalizacije medija od strane centara moći koji ih kontrolišu, a u svrhu međusobnih obračuna, što opet ostavlja vrlo loš utisak u javnosti i u značajnoj mjeri relativizuje ulogu medija u borbi protiv korupcije.” Saračević-Helać, opet, vjeruje da je problem donekle i u činjenici da novinari i novinarke nisu spremni da javno govore o svim posljedicama sa kojima se suočavaju u pokušajima da se odgovorno bave svojim poslom: “O posljedicama uglavnom i ne pričamo u javnosti. Lično, imala sam užasne situacije u kojima bi se većina odrekla svojih priča jer se radilo o najgorim prijetnjama.” Ipak, po njoj, treba biti ustrajan i hrabar: “Uvijek sam znala da bi u slučaju da popustim, to bio kraj novinarke u meni. Ako ste spremni i odlučni, strah ne postoji. Morate biti dosljedni i spremni na sve te na kraju nositi se sa posljedicama koje sistem osmisli.”
Sama predstava o medijima kao oruđu za javnu analizu rada vlasti i pritiska u slučaju koruptivnog djelovanja postoji već više od dva stoljeća. Ipak, očito je da su iz već navedenih primjera pitanja o samoj legitimnosti medija itekako prisutna. Međutim, mišljenje o tome kako javnost vidi novinare je jednoglasno, te da je bitno razlikovati medijske kuće i novinare kao pojedince, kako to potvrđuje i Blagovčanin: “Generalno, situacija u medijima je jako loša. Međutim, mislim da medije i novinare ipak treba posmatrati individualno, te da uprkos lošoj opštoj slici postoji značajan broj medija i novinara koji svoj posao rade vrlo profesionalno i odgovorno.”
Saračević-Helać, polazeći od vlastitog iskustva, kaže da se novinarima i dalje vjeruje: “Povjerenje u nas je najjači adut. Mi svoj posao radimo kako bismo probudili kritičku svijest i podstakli građane da traže od političara da rade svoj posao pošteno i iskreno, da traže njihovu odgovornost. Nama trebaju bolji zakoni koji se efikasno sprovode, trebaju nam još lakši pristupi informacijama i podrška da sačuvamo naše izvore.”
I Semir Mujkić smatra da je bitno posmatrati novinare, ali i medije, isključivo pojedinačno: “Ako bismo na taj način promatrali, naprimjer, britanske i američke medije, vrlo lako bismo mogli doći do zaključka da novinari baš i nemaju legitimnost u prosjeku jer je jako puno loših i zlonamjernih medija i novinara, od malih i velikih desničarskih medija koji šire mržnju, preko tabloida, pa do korporacijskih medija koji rade isključivo u interesu krupnog kapitala. To bi svakako bio pogrešan zaključak jer govorimo o državama u kojima je sjedište nekih od najlegitimnijih medija u svijetu ‒ ProPublica, Guardian, New York Times, Boston Globe i njihova sjajna ekipa Spotlight, Washington Post… Naravno, bilo bi mnogo bolje da je novinarski prosjek u BiH kvalitetniji, ali je mnogo važnije od toga da imamo barem nekoliko medija koji jako brinu o svom integritetu.”
Analiziraj.ba
“Tekst je proizveden u okviru medijskog pool-a Mreže ACCOUNT (Antikorupcijska mreža organizacija civilnog društva)”