Da podjela na muške i ženske sportove sve više gubi smisao, dokaz su i dvadesetdvogodišnje sestre blizankinje Olja i Nataša Žerajić iz Trebinja. One se već sedam godina uspješno bave kik boksom, a već četiri godine i boksom.
U ovome sportu našle su se savim slučajno, kada su, nakon što su vidjele plakat, došle da se upišu na neke borilačke vještine.
„ Kada smo htjele da upišemo neki sport, nismo imale pojma o borilačkim sportovima, a da smo znali da je to plakat o boksu, vjerovatno to ne bi upisale. Na plakatu su bile ispisane neke od disciplina kik- boksa, što nama u tome trenutku nije značilo apsolutno ništa“, objašnjavaju sestre Žerajić na pitanje zašto baš ovaj sport.
Te 2004. počinju rekreativno da se bave ovim sportom, a već nakon pola godine kreću i na takmičenja. Njihov tadašnji trener Maksim Bošković iz kik boks kluba „Kobra“ u Trebinju zapazio je da su ove sestre jako talentovane i predložio im takmičenja. Tako počinju njihov uspjesi.
„2005. u maju mjesecu imale smo prvo takmičenje, državno prvenstvo, gdje smo obje osvojile drugo mjesto. Ja radim disciplinu do 56 kg, a Olja do 60“, priča Nataša Žerajić.
Iste godine obje osvajaju prvo mjesto na Kupu države u Nevesinju, a već sljedeće godine osvajaju i državno prvenstvo, što im je otvorilo mogućnost da idu na neka veća takmičenja. Zanimljivo je i to da su na prvih nekoliko takmičenja ove sestre blizankinje osvajale iste medalje, svaka u svojoj kategoriji.
Nakon toga Olja počinje profesionalno da se bavi kik- boksom.
„Profesionalno bavljenje ovim sportom znači da kada si postigao određene dobre rezultate kao amater, možeš da izazivaš nekoga drugog, da bi odbranio svoju titulu. To je u nadležnosti Svjetske federacije, koja određuje koga ćeš ti izazvati i koja provjerava da li tu uopšte ispunjavaš uslove da nekoga izazoveš“, kaže Nataša.
„Prvi put sam branila titulu u kategoriji do 62 kg. Tada u mojoj kategoriji nije bio niko ko je držao tu titulu, pa je svjetska federacija izabrala jednu Poljakinju i nas dvije smo imale meč u kome sam ja pobijedila“, priča Olja o svojim prvim profesionalnim iskustvima.
Inače, profesionalno bavljenje ovim sportom košta jako puno i u našoj državi je veliki problem finansiranja ovakvih takmičenja. Onaj ko je izazivač treba da snosi cjelokupne troškove takmičenja, a to sve ukupno košta oko 30 000 KM.
„Sve troškove oko takmičenja finansira klub. Trener traži sponzore od raznih firmi, kao i od države. Imali smo malu pomoć od države, ali, generalno, država jako malo pomaže ovaj sport“, rekla nam je Olja.
Samom takmičaru na kraju ostane minimalan dobitak, a to je zapravo razlika ukupnog sakupljenog novca i svih troškova oko takmičenja podijeljena na dva, trenera i takmičara. U svakom slučaju nedovoljno da bi se od ovoga sporta moglo živjeti.
Sestre Žerajić smatraju da je kod nas najveći problem to što u državi ne postoji zakon o sportu, kao što je slučaj u zemljama regiona poput Hrvatske i Srbije. Tamo za bilo koju osvojenu medalju takmičar dobija stipendiju u trajanju od godinu dana.
„Finansije su nam najveći problem. Reprezentacija nema novca. Što se tiče naših uspjeha, mi smo mogli da idemo na mnoga tamkičenja, ali zbog finansija nismo otišle. Bile smo jedino u Hrvatskoj i Makedoniji jer je to relativno blizu, i reprezentacija je mogla te troškove da plati“, objasnila nam je Nataša.
Inače, Olja je u svom profesionalnom takmičenju prvo osvojila balkansku titulu 2007., pa evropsku 2008., sve to u Trebinju.
Jednom osvojena titula, mora se braniti da bi se zadržala.
„Prvu osvojenu titulu treba da odbraniš u roku od godinu dana. To znači da u roku od godinu dana moraš odraditi jedan meč. Ako tebe niko ne izazove, moraš ti sam nekoga izazvati. Nakon toga imaš rok od dvije godine da opet odbraniš titulu,“ kaže Olja.
Olja sada drži svjetsku titulu do 62kg koju je osvojila 2010. pobjedivši Nijemicu, a tu titulu je odbranila u meču protiv Italijanke ove godine. Sada ima dvije godine vremena da tu titulu opet odbrani.
Olja i Nataša su svoju karijeru započele u Kik boks klubu „Kobra“ iz Trebinja. Kada su, zbog studija, prešle da žive u Banjaluku, nastavile su da treniraju u banjalučkom klubu „Slavija“ kod trenera Vlada Railića.
„U Trebinju smo trenirale svaki dan, a otkako smo prešle u Banjaluku, treniramo 5 puta sedmično. Kada se spremam za neko veliko takmičenje najmanje mjesec dana prije toga treniram po dva puta na dan“, priča Olja.
Olja i Nataša Žerajić u Banjaluci su počele uporedo da treniraju i boks, a najopštije, razliku između ova dva sporta je, kažu, ta što je kik boks i nožna i ručna tehnika, a boks samo ručna. Međutim, napominju da tu ima još mnogo finesa po kojima se ove dvije kategorije razlikuju.
Prema njihovim riječima u kik- boksu, a naročito u boksu, kod nas generalno ima jako malo žena, te pričaju kako su ih neozbiljno shvatili kada su došle da treniraju u Slaviju, i muškarcima je bio problem da se prilagode da vježbaju sa njima, na šta su one u Trebinju navikle. Sparinge rade zajedno, ali to im je nakon četiri godine treniranja boksa postalo jako monotono jer se međusobno jako dobro poznaju i mogu da pretpostave taktike tokom borbe.
Što se tiče razvijenosti boksa kao sporta kod nas, sestre Žerajić smatraju da je to još uvijek na slabom nivou, što se najbolje vidi kada odu na svjetska takmičenja. U mnogim državma Evrope i svijeta boks je sport sa dugom tradicijom, a kod nas tek sada počinje da zaživljava.
„Kada odemo u instranstvo na takmičenje, sve takmičarke se raduju da dobiju protivnicu koja je iz neke od zemalja bivše Jugoslavije, jer smatraju da će je sa manje problema moći pobijediti,“ iskrena je Olja.
Sljedeće godine 2012. boks prvi put postaje olimpijski sport. Međutim, Žerajićeve su mišljenja da u BiH treba još mnogo da se poradi na ovom sportu da bi se o jednom takmičenju takvog kalibra moglo razmišljati.
Što se povreda tiče, do sada nije bilo nekih ozbiljnijih, a po nijma, boks nije opasan sport, i, kada se zaista vlada tehnikom, pokreti u boksu mogu da budu prava umjetnost koja prija i onima koji nisu veliki zaljubljenici u njega.
eTrafika.net – Sonja Terzić