“Ćuti kao riba”, kaže naš narod za one koji rijetko govore, koji se ustručavaju reći ono što misle utapajući se u mišljenje većine, za ljude koji vole da ćute.
Pitam se da li se evolucija nastavila i da li je dovela do koraka u kome ljudi uglavnom ćute i ne iznose svoje mišljenje, da li moja generacija liči više na ribe, nego na svoje pretke koji su znali, htjeli i željeli da govore kada su trebali i kada su osjećali da moraju, zbog sebe, ali i zbog nas – njihovih potomaka. Danas se sve više nas mladih odlučuje za ćutanje i “čučanje” kao odgovor i komentar na sve. Zar mi koji smo dovoljno zreli da imamo svoje mišljenje, ali i nedovoljno oprezni da ga prećutimo!?
Zapitajmo se smijemo li, možemo li ćutati! U Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima, pravo govora je jedno od osnovnih ljudskih prava. U našem društvu koje je, bar na papiru, demokratsko, ističe se da postoji sloboda govora. Dakle, demokratija je nastupila; kao društvo preuzeli smo odgovornost za svoje postupke, i sada se nosimo s tim. Izgubili smo alibi diktature. Osvojili smo slobodu, pa što sad da stojimo, slobodu vrijedi sačuvati.
Mi smo postali ti koji odlučuju!Izgubili smo pravo da okrećemo glavu na drugu stranu! Ali, u trenucima kada osjetimo da je potrebno govoriti, kad naše misli zaigraju u želji da ih pretvorimo u riječi i iznesemo pred svima, zapljusne nad talas pitanja i barijera:
– da la smo uopšte kompetentni da govorimo o nekoj temi?
– šta ja kao pojedinac svojim govorenjem mogu promijeniti?
– može li moja priča postići ikakvu efikasnost, ja nisam ni siguran da li sam u pravu?
– ako smatramo da je skromnost vrlina, što sigurno jeste, da li je skromno drugima nametati svoje mišljenje i težiti ka dominantnosti u nekim situacijama?
– šta mogu promijeniti kad će sve što kažem odnijeti vjetar? Zašto pričati u prazno?
– zašto da se ja pravim pametan, kad stariji i pametnije od mene ćute? Najbolje prolaze oni koji ćute!
Očito je da je prisutna izvjesna tromost, lijenost, nešto sklono slijeganju ramenima, odmahivanju rukom, neka doza straha. Konstantno ispoljavamo indiferentnost, nevjerovatnu dosljednost u odbijanju da progovorimo i riješimo svoje probleme, pa tako često umjesto ” Ja to mogu, ja to hoću “, čujemo ” Tu ja ništa ne mogu, ko mene šta pita “.
Da bi sve bilo još više zabrinjavajuće, postoje i mišljenja koja se vode tom idejom da nam je najbolje bilo kada smo imali torturu koja nas je držala u bojažljivosti i manipulisla našim životima: ” O kako je divno imati Vođu “, kažu pojedini. Znači, nama je dobro imati jednu markantnu, očinsku figuru koja će da vodi umjesto nas, misliti umjesto nas, da bude zamjena za svako naše djelovanje.
Da smo kroz istoriju slušali druge, Arčibalda Rajsa, na primjer, da li bi sad govorili da nam može biti dobro samo pod diktaturama koje nas tjeraju da ćutimo i trpimo, ne da slušamo, nego da trpimo? Upravo nas je to ćutanje, a ne iznošenje mišljenja dovodilo u slijepe ulice u kojima smo se nalazili. Zatim, pitamo se da li smo mi mladi kompetentni da govorimo kada odrasli ćute, a da li su mladi 1968. bili kompetentni!? Da li bi se oslobodili Turaka da su ustanici u Orašcu bili nesigurni? Mislim da ne! Šta bi bilo, kad ne bi bilo? Da je car Dušan bio skroman da li bi imao najveću srpsku državu ikada? Ne vjerujem!
Stefan Nemanja, G. S. Venclović, Jovan Rajić, Dositej Obradović, Prota Matija Nenadović, Ilija Garašanin, Nikola Pašić, Matija Bećković – veliki naši retoričari. Da su oni ćutali, da li bi ih iko mogao čuti!? Naši preci, njihova priča, mudrost i njihovi postupci treba da budu zavjet nama da ne ćutimo.
Da li zbog svega ovoga možemo dozvoliti da ne budemo ljudi u Njegoševom kontekstu, već ribe koje ćute.
Na kraju krajeva, da li su nam Dositej i Vuk pravili jezik da ćutimo!? Demokratski poredak u kome živomo, vjera u demokatsku ideju se, čini se, urušavaju od neodržavanja, zahvaljujući našoj spremnosti da se ne angažujemo, da ne postupamo po svojoj savjesti. Pa valjda smo svjesni da demokratija opstaje samo dotle dok postoji svjesna i angažovana masa koja je spremna da se suprotstavi i govori. Demokratski defektizam, slijeganje ramenima, klanjanje ispraznim autoritetima, “čučanje”, nikome nisu potrebni. Moć pojedinca će dostići zavidan nivo onog trenutka kada odlučimo osloboditi se prepreka, raskrastiti sa konzervatizmom i predrasudama, a govoriti slobodno i glasno.
Usuditi se je naš neostvaren, ali nužan podvig.
Ako je nešto loše, onda zaslužuje da se o njemu i piše i govori, i da se kritikuje, i zbog nas samih, ali i zbog naših predaka. A dobar glas se i čuje daleko.
eTrafika.net – Vedrana Džudža