Da je umjesto Svjetskog prvenstva 1990. godine pratio političku i javnu scenu RS 2018. godine, teško da bi se mag najvažnije sporedne stvari na planeti Geri Lineker usudio da izgovara varijacije sopstvene čuvene izjave nakon poraza njegove Engleske prije 28 ljeta: „Fudbal je jednostavna igra u kojoj 22 čovjeka jure loptu 90 minuta, a na kraju uvijek pobijede Nijemci“.
Piše: Saša Bižić
Jer, nakon opštih izbora, 7. oktobra, izrazita većina posmatrača ovdašnjih stranačkih tokova – računajući tu i pristalice i kritičare donedavnog predsjednika Srpske – bila je sklona mišljenju da na domaćem terenu upravo Miloradu Dodiku pripada uloga Germana iz Linekerove antologijske dosjetke. Međutim, u samoj završnici decembra, aktuelni srpski član Predsjedništva BiH raspršio je svaku mogućnost posmatranja njegovih poteza kroz sportsku prizmu, dajući do znanja da je odlučio da ova sezona na prostoru između Novog Grada i Trebinja bude zapamćena po drugoj rubrici iz imaginarnih novina sa najupečatljivijim događajima u RS 2018 – crnoj hronici.
Naravno, to nije učinio sam, jer je u odluci da se 25. decembra sa Trga Krajine u Banjaluci ukloni bilo kakav trag „Pravde za Davida“ nesumnjivo značajnu, ako ne i presudnu rolu, imao ministar unutrašnjih poslova RS Dragan Lukač. Jasno je kakav je rezon stajao iza te namjere. Od izlaska na birališta prošlo je već podosta vremena. Rezultati, a pogotovo kasnija kombinatorika, nokautirali su opoziciju, sa kojom je u vladajućim krugovima potpuno poistovijećen devetomjesečni protest povodom smrti Davida Dragičevića. Broj prisutnih na večernjim okupljanjima u centru Banjaluke postajao je sve skromniji, što je u koordinatima iste „pameti“ koja je osmislila sramnu pres konferenciju 26. marta bio signal da je optimalan trenutak za završni udarac.
Zbog čega se to desilo na čudan datum – katolički, odnosno protestantski Božić? Suvislo objašnjenje iznijela je Svetlana Cenić. Nekadašnja ministarka, koja je u protekloj deceniji postala prepoznatljiva baš po dodikovskom populizmu, samo sa obrnutim predznakom, ovog puta bila je na logičnom tragu.
„Ovo je trebalo dvadeset petog taman da se desi, zapadnjaka nema, niko ih ne vidi”, rekla je Cenićeva, precizirajući da je riječ o „kukavičluku, jer zapadnjaci odu na odmore“.
Glavna meta njenih žaoka, srpski član Predsjedništva BiH i lider SNSD-a, u novijem periodu naglašeno vodi računa o jezičkim finesama, pa bi, po svemu sudeći, upotrebio druge formulacije za opis situacije koja se ne uklapa u imidž političara sa čvrstim gardom prema Briselu i Vašingtonu. Ili bi, što je još izvjesnije, krenuo u kontraofanzivu, pridružujući se svojim saradnicima koji su odmah nakon 25. decembra krenuli pokušavati da sagrade neobičnu sliku bezazlene policije koju su po Banjaluci vijali nenaoružani, ali krajnje opasni građani. Na vrh te retoričke piramide, u vladajućim krugovima redovno postavljaju Davora Dragičevića i Suzanu Radanović.
Međutim, u tome olako prelaze preko nepobitne činjenice. Naime, otac i majka pokojnog Davida mogu da budu doživljeni – nezavisno od tragedije koja ih je zadesila – kao persone koje su daleko od savršenstva, nimalo blizu profila osoba koje „na prvu“ izazivaju naklonost, čak i u rezonima značajnog broja onih koji žele istinu o Davidovoj smrti. Može se reći i da su skloni nepotrebnim pretjerivanjima, olakim uvredama i nedosljednostima u najavama i potezima. Ipak, sve to pada u drugi plan, ako se ima u vidu lavina koju je zakotrljala smrt njihovog sina. A ta stihija podrazumijeva bar jedan nedvosmislen i artikulisan kolektivni stav – da pod okriljem vlasti nije dopušteno apsolutno sve, uključujući i guranje pod tepih situacija koje moraju da dobiju apsolutno jasna objašnjenja.
Uzgred, kada je o dosljednosti riječ, najuticajniji političar u RS nije ni najmanje uzoran u tom domenu. Jer, u danima nakon haosa u centru Banjaluke, kada je konačno progovorio, pokušao je da usmjeri nezadovoljnike da bijes okrenu prema Okružnom tužilaštvu. Bez obzira na rašireno uvjerenje da je riječ o instituciji koja je sve, samo ne autonomna u odnosu na njega. U bizarnoj govorničkoj egzibiciji, kod neupućenih je čak mogao ostaviti utisak da „mijenja stranu“.
„Ako za mjesec-dva dana ne bude te odluke, pozvaću građane pred tužilaštvo da ih izbacimo iz njihovih kancelarija, jer oni ne rade dobro svoj posao. I neka misle šta god hoće. Oni su bili dužni da objasne javnosti o čemu se tu radi, a ne da to ja radim, ili neko drugi. Ovo je nedopustivo“, rekao je Dodik.
U normalnim okolnostima, nije dopustivo ni nakon nekoliko sati imati dijametralno suprotnu izjavu. A upravo to se desilo.
“Ne smije se tući policija, jer se onda tuče država. Ja, Milorad Dodik, lično ću fizički da branim policiju”, glasile su njegove riječi, izgovorene istog dana, uz sarkastičnu opasku o protestima – „demokratija, šta ćemo“.
I najkontroverznija osoba sa stanovišta demonstranata, ministar unutrašnjih poslova RS Dragan Lukač, potrudio se da jednom konferencijom za medije ubije najmanje tri muve trezvenosti i racionalnosti.
„Pozivam Davora da se smiri i pusti nas da radimo svoj posao. On može biti uključen u sve što radimo. Ako se nastavi ovako, ovaj slučaj se neće moći uskoro riješiti“, naglasio je Lukač, ignorišući slična krivična djela u mnogim zemljama, čak i sa daleko većim pritiskom javnosti, koji nikome nije alibi da obavi vlastitu profesionalnu dužnost.
Zatim je prešao na teren gorkog humora.
„Svi koji su povrijeđeni se mogu javiti, ali se do sada niko nije javio“, rekao je prvi čovjek policije i nesuđeni domaćin „objekata“ njenog dejstva, dan nakon protesta.
U finišu je uslijedilo definitivno objašnjenje obračuna policije sa građanima tog 25. decembra.
„Imali smo na stotine poziva građana da se sve to skloni sa Trga Krajine“, objasnio je Lukač, koristeći formulaciju koja se može tretirati kao selektivna istina, ukoliko se kao „revoltirani građani“ ne označi tzv. prosječni svijet, već „jastrebovi“ iz političke opcije kojoj on pripada, a njih sigurno, uključujući i niže ešalone, ima bar toliko koliko je pomenuo.
Na suprotnoj strani, najilustrativnije riječi nisu stigle ni od roditelja pokojnog Davida, ni od onih više hiljada ljudi koje su u večerima nakon uklanjanja obilježja Pravde za Davida sa Trga Krajine učestvovali u protestnim šetnjama u Banjaluci, već od mladog čovjeka koji se zove Ivan Begić.
„Odveli su me u policijsku stanicu u centru, tu me udarili šakom u vrat i koljenom u stomak, a onda mi rekli, citiram ih, ‘ljubi zid’. Nakon toga su me brzo pustili“, tvrdi Begić, dodavši da mu je uručen prekršajni nalog zbog narušavanja javnog reda i mira.
Premlaćivanja u policijskoj stanici: Građane tukli kaiševima po licu
Upravo je ta sintagma „ljubi zid“ najilustrativnija za sve što se dešavalo taj dan u Banjaluci. Jer, objašnjava potpuno odsustvo svijesti u jednoj strukturi da postoji dio građana koji drugačije misle od njih. I da to ne znači nikakvu „petu fazu obojene revolucije“, kako je zaključio jedan maštoviti analitičar. Što ne znači da takvih procesa nema na raznim meridijanima, ali centar Banjaluke nije bio među njima. Jer, na toj lokaciji prije se moglo registrovati nulto povjerenje u društveni model u nastajanju, sa Filipinima iz doba bračnog para Markos kao idealom, nego realna opasnost od možda i patriotskog „tijela“, sastavljenog od više hiljada demonstranata, kojima navodno upravlja i manipuliše domaći autošovinistički ili inostrani nedobronamjerni „mozak“.
Vrijeme je pokazalo i da se ništa „subverzivno“ nije desilo u danima prije i na dan 9. januara. Ali su zato oni koji sve manje pokazuju zube autentičnim dušmanima RS, a sve više vlastitom narodu, načiniti još nekoliko koraka prema cilju kojem nesvjesno teže – da postanu gospodari ničega. Da budu krov koji se protivi zakonima fizike, pošto demografski, egzistencijalno i na svaki drugi način gubi „cigle“ u zidovima i temelje na koje se oslanjao – blizu milion običnih smrtnika u Srpskoj. U takvom ambijentu, potpuno je obesmišljena i deplasirana izborna pobjeda od 7. oktobra, koja postaje jeftini parizer u „sendviču“ između 26. marta, dana jadne i bijedne pres konferencije o Davidovoj smrti“, te 25. decembra, datuma istog takvog tretmana sopstvenih građana.
Prema tome… Ova fraza svojevremeno je uslijedila nakon znamenite psovke još jednog fudbalskog genija, Dejana Savićevića, upućene anonimnom purgeru na zagrebačkim ulicama, u kojoj se pominju „usta škrbava“. Dakako, u Banjaluci i RS, krajem 2018. godine, ona bi bila daleko smislenija i logičnija reakcija na čitav niz zvaničnih tumačenja o tome šta se desilo 25. decembra od bilo kakvih analiza i pokušaja racionalizacije notorne bahatosti i beskrupuloznosti.
Ipak, umjesto oduška u vidu „đetićevog“ živopisnog vokabulara, valja se okrenuti 2019. i proniknuti šta Srpsku tamo čeka. Između ostalog, vlast u kojoj ni na mapi nema Pirovih pobjednika iz oktobra, dok bi Dragan Lukač hladno mogao biti tretiran kao predsjednik Republike, Želimir Lepir premijer, Darko Ilić ministar pravde, a Dalibor Vrećo kao osoba na čelu parlamenta. Za njih čak ne važi ni odrednica: „Tražili ste, gledajte“. Kada su, prije četiri mjeseca, simpatizeri vlasti i pristalice opozicije bili nagnuti nad glasačkim listićima, ovih imena i prezimena na njima nije bilo.
eTrafika.net