Bosna i Hercgovina je država sa najviše kladionica u Evropi. Iako su podaci različiti, procjenjuje se da ih ima više od 1.000, a više ih je na području Federacije BiH nego u Republici Srpskoj. Zato i ne čudi što raste broj ovisnika o kocki, a BiH po broju zavisnika prednjači u regiji.
Piše: Snježana Aničić
Svjetska zdravstvena organizacija ovaj problem je okarakterisala kao poremećaj sa svim simptomima zavisnosti. Bezazleno klađenje, koje kasnije može da preraste u ozbiljnu zavisnost, još uvijek se ne shvata dovoljno ozbiljno, bar ne na bh. prostoru. Sve počinje sa malim ulozima, ali se oni vremenom povećavaju.
“Slobodno mogu reći da kockare poznajem jako dobro. Sa jednim sam odrasla, sa drugim sam zaglavila u vezi i jedva se spasila, sa nekoliko njih sam se družila. Svi mi imamo kockare u svojoj okolini, ali ih baš i ne percipiramo”, svoju priču počinje djevojka čiji je otac imao problem sa kockom, ali to nije shvatao ozbiljno.
Kako kaže, on je smatrao da svojom ovisnošću donosi novac u kuću, a zapravo je majka bila ta koja je finansirala porodicu. Naša sagovornica, koja je željela da ostane anonimna, ne sjeća se da li su bili u dugovima, ali zna da u kući ponekad nije bilo novca.
Zadovoljstvo nakon prvog dobitka
“Najslađi” je prvi dobitak koji i ne mora da bude veliki. Nakon prve dobiti, pojedinac osjeća zadovoljstvo. “Laka” zarada pojedinca vuče da uloži još više, a granica se često prekorači. O svojim problemima sa kockom za eTrafiku je govorio i M. B. Kako kaže, sve je počelo u šestom razredu.
“Kao i dosta mojih vršnjaka, krenuli smo sa kladionicom i tada je to bilo uglavnom do jedne KM uloga, čisto da igramo nešto, tada nam je to bilo iz zabave, ali tada se i počinje. U to vrijeme sam krenuo sa bratom na tombolu i to je nekako nešto što me od kockarskih igara kasnije nekako najviše držalo. U početku, dok nisam imao više svog novca, uglavnom su i ulozi bili manji, ali već kasnije, od nekog kraja srednje škole i nakon što sam počeo da radim, ulozi i troškovi su bili veći”, prisjeća se on.
Kocka ne poznaje granice
U klađenju podjednako uživaju i stariji i mlađi, kao i muškarci i žene. Ovisnost o kocki ne razlikuje stepen obrazovanja, finansije i društveni sloj. Iako većina misli da su muškarci najveći zavisnici o kocki, ima i žena, koje rjeđe traže pomoć.
“Najgori period što se tiče kockanja mi je bio negdje u periodu od 2015-2017. godine kada sam radio i zarađivao, a imao i slobodnog vremena ponekad malo više i onda sam ga provodio po kladionicama. Nekada sam znao ustati ujutro, otići oko 10 na tombolu i biti do naveče, da u toku dana ništa i ne jedem, samo da igram i pratim brojeve. Na tomboli nisam imao prevelike gubitke, najveći gubici koje sam tu znao imati dnevno su 30-40 KM, ponekad i do 100 KM, ali ne više od toga”, govori naš sagovornik.
U Republici Srpskoj pomoć zavisnicima od kocke pruža Klub liječenih alkoholičara iz Banjaluke. Oni su osnovali grupu za pomoć patološkim kockarima, a rade i na podizanju svijesti o ovoj bolesti zavisnosti koja uzima sve više maha.
Iako smo nekoliko puta kontaktirali Klub i tražili njihovu izjavu, nismo je uspjeli dobiti. Na mailove nisu odgovarali, preko telefona su nam rekli da će odgovore poslati do 12. jula, ali oni nisu stigli.
Naša sagovornica objašnjava da se očev problem sa kockom prenosio na cijelu porodicu. Česte svađe među roditeljima, strah, nervoza i umor, samo su dio svakodnevice.
“Ranije smo se jako često sukobljavali, a prilikom jedne svađe sam mu rekla da je bolestan i da bi trebalo da se liječi. Složio se sa mnom, ali nikad nije potražio pomoć. Sada se naš odnos svodi na uzajamno ignorisanje”, kaže ova djevojka.
“Bilo mi je zanimljivo čak i kada gubim”
Kockari uvijek pronalaze izgovore za odlazak u kladionice i igre na sreću. Ne odustaju ni kada gube, a obično ih drži nada da će sljedeći put sigurno dobiti.
“Bilo mi je zanimljivo čak i kada izgubim novac, u početku sam izlazio nekako raspoložen, nisam bio loše. Uglavnom sam igrao zbog nekog zadovoljstva”, prisjeća se bivši kockar.
Naš sagovornik kaže da nije odustajao ni kada su gubici postajali veći. Iako je osjećao da griješi i da treba da prestane, nije. Nastavljao je uprkos tome što je ostajao bez novca.
“Slot je najgori dio toga svega, igra protiv aparata gdje znaš da nemaš šanse, ali potajno svaki kockar misli da može da ‘nadmudri’ aparat i pronađe kombinaciju, a u suštini malo ko izlazi u plusu iz kockarnica, ko igra malo duže i više… Slot je igra koja uzima najviše para u kratkom vremenskom periodu i dnevno sam znao gubiti po 200-300 KM, a jednom i 1.000 KM je otišlo u roku od tri-četiri sata. Ni nakon 1.000 KM nisam prestajao, bilo mi je malo žao, osjećao sam se glupo, počelo je kajanje za to što radim, psovanje samog sebe i traženje opravdanja”, dodaje on.
Njegova porodica je znala kakav problem ima. Na kraju je odlučio da prijateljima i porodici prizna da je zavisnik o kockanju i da mu je potrebno liječenje. Ističe da je na kraju shvatio da su mu porodica, prijatelji i njegov život najbitniji.
“Jedina stvar bitna u odvikavanju, pored volje i karaktera, bar ja tako mislim, je priznanje da je kockanje bolest i da je potrebno liječenje”, objašnjava za naš portal.
Mnogi pomoć traže u susjednoj Srbiji
Centar za edukaciju i odvikavanje od kockanja „Herc Time“ iz Novog Sada pomaže ljudima da se suoče sa problemom i riješe se zavisnosti. Iako su iz Novoga Sada, svakodnevno im se javljaju i ljudi iz Republike Srpske koji traže pomoć.
“Nažalost, manji je broj ljudi koji se odlučuju za edukativni program i rešenje problema sa kockanjem, dok većina ipak bira poznati model ponašanja i nastavljaju da svojim načinima rešavaju problem sa kockanjem. To uglavnom traje dok porodica ne bankrotira ili dok ne dođe do neke tragedije u okviru same porodice, koja je uzrokovana kockanjem. Na sreću svi oni koji su bili spremni da uče i da menjaju svoje obrasce ponašanja su prestali da kockaju i danas žive u skladu sa svojim kvalitetima i talentima, srećno, bez kockanja”, rekao je direktor Herca Dejan Stanković.
Ne priznaju sebi da imaju problem
Kockari sebi ne priznaju da imaju problem, obično smatraju da svi oko njih umišljaju. Teško se odlučuju na liječenje, ali stručnjaci ističu da se problem tiče cijele porodice, ne samo pojedinca.
“Kockarima je najlakše da ostanu u svojoj zoni komfora i da pronalaze svakodnevno na desetine izgovora za dalje kockanje, nego da menjaju sebe i da prestanu da kockaju. Najveća zabluda je da oni smatraju da je sve u njihovim glavama, a nije. U njihovim glavama se nalazi problem koji prenose i na članove porodice, ali se ne nalazi rešenje”, govori Stanković.
Ovisnosti se čovjek ne može sam riješiti, potrebna je podrška porodice i pomoć stručnjaka. U timu “Herc Time-a” se nalaze psiholozi, specijalni pedagog i porodični terapeut. Dugovi, pozajmice, laganje i varanje su samo dio posljedica koje ostavlja problem sa kockanjem. Iako se čini da kocka ne ostavlja fizičke posljedice, Stanković ističe da to nije tačno.
“Kocka i te kako ostavlja fizičke posledice kroz nagomilani stres, ali je varka u tome što se promene prvo manifestuju na psihičkom planu, zatim na polju ponašanja, pa tek onda na fizičkom planu kroz hipertenziju, bolove u bubrezima i razne druge vidove promena”, objašnjava on za eTrafiku.
M. B. je uspio da ostavi kocku. Ponosno kaže da je “čist” već dvije godine. Priznaje da je nekoliko puta sanjao da osvaja veliki iznos, ali nije podlegao pritisku.
“Napravio sam sebi na velikom papiru mapu grada, označio dobra mjesta u gradu i kladionice i tombole, precrtao ih i ostavio dobre stvari i mjesta, da mi svaki dan stoje kao podsjetnik. Tada sam rekao da više neću nikada ništa odigrati. Nisam uložio novac u kladionici, iako sam nekoliko puta testirao sam sebe, da odem u kladionicu, ispunim brojeve za bingo, ali samo sjedim, ne uplaćujem i ponosan sam što više nisam dio tog sistema, već ispratim na praznu jednu igru i izađem onako srećan jer više uopšte ne osjećam potrebu niti želju da igram”, naglašava on.
Problem postaje još ozbiljniji kada kocka za sobom “povuče” nasilje i druga nedjela. Kako kaže naša sagovornica, takvi ljudi žele da imaju sve pod kontrolom. Njena ljubavna veza sa kockarom je završila onoga trenutka kada je on odlučio da se vrati svom poroku, uprkos tome što je mjesec dana bio “čist”.
“Bio je opsjednut kontrolom, vječito u paranoji da ga ostali lažu i pokušavaju prevariti. Imao je jako dobar posao, odličnu platu i dugove od 20.000 KM. Bez obzira na to, morao je da održava dobar ugled u javnosti. Patio je od toga da okolina mora misliti kako mu u životu dobro ide”, dodaje ona.
Nepovjerenje, napetost, proganjanje i laži su postali problemi sa kojima su morali da se suočavaju svaki dan.
“Pričao mi je kako je ranije išao na liječenje, ali je odustao jako brzo, nije osjetio da ima koristi. Kad smo se upoznali bio je čist mjesec dana, vodio je dnevnik i bilježio koliko već nije kockao. Stalno mi je govorio kako ga ja spasavam. Nakon nekoliko mjeseci, nazvao me je i rekao kako je na ruletu izgubio oko 3.000 KM za desetak minuta. Tada se ponovo vratio i nije mogao da se iščupa. Tada je počela i agonija u našoj vezi, nije dopuštao da je okončam. Napokon me je ostavio na miru kada je dobio posao u drugoj državi, više nikad se nismo ni vidjeli ni čuli”, prisjeća se ova djevojka.
Budžet postaje “bogatiji”
Od osnivanja Republičke uprave za igre na sreću do danas, bilježi se znatno povećanje godišnjih prihoda budžeta Srpske. U prošloj godini prikupljeno je 28 miliona maraka, a 2008. kada je Uprava osnovana, 6,9 miliona maraka.
Prema statističkim podacima, prošle godine potrošeno je više od 11 i po miliona maraka na igre koje organizuje Lutrija Republike Srpske. Više od polovine milionskog kolača otišlo je na loto listiće, dok je dio potrošen na instant srećke.