Trenutno na području Bihaća postoje tri kampa za migrante i izbjeglice. Dva su pod upravom Međunarodne organizacije za migracije (IOM), dok kampom Vučjak upravlja Crveni krst Bihaća. Situacija u kojoj se migranti nalaze je alarmantna, jer mnogi od njih, pogotovo oni koji su smješteni u Vučjak, žive u uslovima koji su nedostojni čovjeka. Tvrde da ih hrvatska policija prilikom prelaska granice tuče i oduzima im sve stvari – telefone, dokumente, novac, jakne i cipele. S druge strane, i pojedinci u Bosni su našli način da zarade na nevolji ovih ljudi pa im za prevoz preko granice uzimaju po nekoliko hiljada eura, ali se na kraju ne pojave.
Piše: Nataša Tomić, Foto: Tanja Maksimović i Melani Isović
Kamp Borići je kamp koji je pod nadzorom IOM-a te Službe za poslove sa strancima u okviru Ministarstva sigurnosti BiH. Nalazi se nedaleko od centra Bihaća, a u njemu su smještene porodice, maloljetnici bez pratnje i druge ranjive kategorije. Prema riječima Nataše Omerović, menadžerice kampa, sva lica koja žele da borave u kampu moraju da prođu istu proceduru.
„Prva stvar je identifikacija lica, na različitim punktovima se profiliraju, a nakon što se odredi da pripadaju jednoj od ovih kategorija, oni budu upućeni u kamp. Prije dolaska u kamp jedan dan provode u preregistracijskoj zoni i u to vrijeme obave ljekarski pregled koji se odnosi na kontrolu skalijesa i vaši ušiju, glave i tijela i ukoliko su negativni dolaze u kamp“, priča Omerović.
Ona ističe i da su svim licima smještenim u kampu obezbijeđeni osnovni uslovi za život.
„U kampu imaju sve osnovne servise potrebne za dostojanstven život, to je prvenstveno smještaj, hrana, pristup sanitarnim objektima, voda, topla voda,imaju neprehrambene proizvode a to su paketi higijene, garderobe. Imaju ljekarsku zdravstvenu zaštitu primarnu i sekundarnu, imaju dječiju zdravstvenu zaštitu te pravo pristupa pravnim servisima. Pogotovo pitanja vezana za azil. Djeca takođe imaju pravo na edukaciju, a njihove aktivnosti prati i finansira UNICEF. Žene, a u zadnje vrijeme i muškarci imaju pravo na psihološku pomoć i savjetovanje i časove jezika“, ističe Omerović te dodaje da su jedan dio populacije tražitelji azila. Tačnije, trenutno je 68 lica iz kampa tražilo azil a svi ostali su registrovani u Službi za strance.
U kampu je u trenutku posjete ekipe eTrafike boravilo 362 osoba a puni kapacitet je 430. Tada je bilo 100 porodica koje su zajedno činile oko 340 osoba, četiri maloljetnika bez pratnje, a ostalo su bili muškarci. Među stanovnicima ovog kampa jeste i tročlana porodica iz Indije. U Bihaću su sada već skoro četiri mjeseca. Svoju zemlju su napustili iz prvenstveno vjerskih razloga, te zbog velike stope silovanja i napada kiselinom.
„Svoju državu sam napustila iz religijskih razloga, zbog sebičnosti pojedinih političara. Pripadam Sikima i oni žele da mi pređemo ili u islam ili u hinduizam. Imam dugu kosu kao i moja djeca i oni nas prisiljavaju da ju osiječemo i prisiljavaju nas da idemo u njihove hramove ili u džamije. Mi želimo da zadržimo svoj identitet i srećni smo sa svojom religijom. Kada smo odbili počeli smo da se susrećemo sa bandama, dolazili su i počeli da nam prijete. Rekli su nam da ukoliko ne želimo da poštujemo pravila i zakone države, da se odselimo. Tako smo odlučili da se prvo preselimo u drugi dio naše države ali smo počeli dobijati prijeteće pozive koji su nam poručivali da ukoliko želimo živjeti u Indiji, moramo pratiti njihove zakone ili ja i moje dijete nećemo biti bezbijedni. Moj muž se uznemirio i tako smo odlučili da odemo“, priča Indijka te dodaje da se njen ujak preživio napad jedne bande. Skinuli su mu turban, vukli ga po zemlji i kamenovali, a sve to jer nije želio da se odrekne svoje religije.
Mijenjanje religije bi za nju značilo i odricanje od principa po kojima je vaspitala i svoje dijete, a to ne želi. Kada je riječ o kampu, tvrdi da niko nije zadovoljan uslovima u njemu te da im nedostaju osnovne stvari.
„Nemamo udobne madrace. Kao drugo, kada govorim o hrani, niko ne jede dovoljno i svi imaju taj problem. Ne daju nam odgovarajuću hranu. U kampu sam skoro tri mjeseca, za doručak, ručak i večeru dobijamo hljeb sa povrćem koje nema ukusa. Počeli su sa podjelom odjeće i obuće, ali mnogi ljudi uzimaju previše i pokušavaju to preprodati. Iako sam prijavila to sve menadžerici kampa, shvatila sam da su u pravu jer su gladni. Ovdje ne jedu dovoljno, a gdje da pronađu novac za hranu? Osjećam se veoma loše, po prvi put sam se žalila zbog nečega u kampu ali shvatam da sam pogriješila“, govori naša sagovornica, koja dodaje da nisu odlučili u koju zemlju žele da odu ali da u Bosni ne žele ostati samo zbog klime koja ne odgovara njenom djetetu.
Nekoliko soba dalje od indijske porodice nalazi se i jedna iz Azerbejdžana. Čine je majka, otac i njihova dva sina. Svoju domovinu su napustili iz političkih i bezbjedonosnih razloga. Otac našeg sagovornika, 14-godišnjeg dječaka, je advokat, aktivista i novinar koji je došao u sukob sa azerbejdžanskom vladom te su ga htjeli pritvoriti. O Bosni i ljudima misle sve najbolje i kaže da su im mnogi pomogli.
„Nismo imali nikakvih problema sa stanovnicima Bihaća, svi su dobri prema nama. Kada smo se vraćali iz gejma (pokušaj prelaska granice), bez hrane i umorni, jedan čovjek nam je dao mnogo hrane i kafu. Hrvatska policija nam je slupala telefone i vikala na nas, dok nam je bosanska policija čak dala i novac za taksi da nas preveze nazad. Kada se vratite iz gejma budete veoma tužni, ali kažete da ćete ići ponovo, iako to zahtijeva mnogo novca i vremena a vi ste umorni“, kaže ovaj dječak koji u kampu ide u školu.
U školu u kampu ide i 15-godišnja djevojčica iz Islamabada, glavnog grada Pakistana. Željela bi otići u Francusku, tamo se školovati i jednog dana postati doktorica.
„Tu sam sa mamom, tatom i tri sestre. Moja starija sestra ima 17 godina, a mlađa godinu dana i šest mjeseci. U Bihaću smo četiri mjeseca, ali u Bosni živimo godinu dana, bili smo u Mostaru. U Bihać smo došli zbog gejma, ali nas je policija uhvatila i vratila nazad, uzeli su mi telefon i sve stvari. Do sada smo pokušali prijeći granicu šest puta“, govori ona.
Ističe da je glavni problem u kampu nedostatak vode te manjak prostora jer su u jednoj sobici od nekoliko kvadrata smještene četiri porodice, tako da ima jako malo slobode.
Sudbinu ove djevojčice dijeli još jedna 12– godišnja Avganistanka koja je u kampu sa mamom, tatom i dva brata od 10 i pet godina. No ona je prije Bosne i Hercegovine boravila u Srbije tri godine i to u kampu u Banji Koviljači, gdje je i naučila naš jezik. Tamo je išla i u školu a posebno je ponosna na činjenicu da je napisala i pjesmicu koja je osvojila prvu nagradu. Velika joj je želja da se vrati u svoj Avganistan.
„Svoje kuće u Avganistanu se sjećam ali zato što je tamo bio rat mi smo došli ovdje i nemam neku posebnu uspomenu. Voljela bih da se vratim kući, fale mi moji prijatelji, oni su u Avganistanu. Mnogo porodice mi je tamo – moj ujak, tetka… Oni se brinu za nas, pitaju kada ćemo ići dalje, zašto nismo otišli. U Avganistanu je mnogo rata. Svaki put kada bude Bajram budu bombe i…“, ne završava rečenicu ova djevojčica.
Nazad u svoju zemlju bi i 25-godišnji Kurdistanac. On tvdi da niko od njih ne bi u Evropu već da ih na to prisiljava neizvijesna budućnost u rodnim krajevima. On je u svojoj domovini studirao poslovni menadžment, ali je zbog porodičnih problema morao da napusti studije i zaposliti se. Radio je četiri godine u jednoj kompaniji u odjelu za marketing.
„Mi ne želimo da idemo bilo gdje u Evropu, želimo da ostanemo u svojoj državi. Ne želimo da ostanemo ni u Bosni. Da je život u mojoj državi dobar, da možemo raditi, primati platu, biti sigurni, ostali bismo tamo. Ne želimo da tražimo bolju hranu i bolju odjeću, hoćemo bolji život jer možemo da radimo. Imali smo najbolju hranu i odjeću u svojoj državi, ali nismo imali život“, tvrdi on.
U gejm je išao dva puta i oba su bila bezuspješna. Prvi put su granicu pokušali preći uz pomoć „agenata“ kojima su platili ga ih prevezu. Kaže da se cijena kreće od 1.500 do 6.000 evra po osobi. Međutim, problem je što se ti „agenti“ ne pojave u dogovoreno vrijeme i na dogovorenom mjestu. Ukratko – na najgori mogući način koriste nesreću ovih ljudi.
„Prvi put smo pokušali sa agentima. Platili smo im i rekli su da će doći auta ali kada smo otišli na dogovoreno mjesto i čekali cijelu noć auta nisu došla. Vratili smo se zbog djece koja su bila sa nama jer je bilo hladno. Drugi put smo pokušali sami preko planine i bilo je veoma teško. Ne znam kako ljudi prelaze, ali je planina velika i veoma ju je teško preći a i hrvatska policija je svugdje, čak i u helikopterima. Hodao sam tri dana a četvrti sam se razbolio zbog vremena“, priča on.
Prisjeća se i da je njegovo stanje bilo veoma loše – povraćao je i nije mogao jesti. Tvrdi da je policiju zamolio da ga odvezu u bolnicu a onda na granicu, ali da se oni na njegove molbe nisu obazirali. Strpali su ih sve u jedan auto i izbacili u planini jer ih nije briga hoće li neko umrijeti ili ne.
Omiljeno sjećanje iz rodnog Kurdistana je slika porodice okupljene zajedno, što danas, nažalost, nije moguće.
„Usrećuje me kada pomislim na svoju porodicu – da smo svi zajedno, braća, sestre i roditelji. I kada se probudiš ujutru i vidiš mamu i znaš da je život dobar. Ne kao ovdje. Ne znaš gdje ćeš sutra spavati, šta će se desiti“, govori sa tugom za kraj našeg razgovora.
