Analize političkih procesa i društvenih kretanja, čija je autorka Rajna Radosavljević, ostavile su značajan trag na ovdašnjoj medijskoj sceni u postdejtonskom periodu.
Piše: Saša Bižić
Emisije i priloge jedne od najrelevantnijih novinarki u Banjaluci publika je dugo mogla da prati na Alternativnoj televiziji, prije toga i da čita njene tekstove u „EuroBlicu“. Naravno, njena profesionalna biografija ispunjena je i saradnjom sa drugim medijima, a danas je to beogradski nedjeljnik „Novi magazin“.
U protekle dvije godine, Rajna Radosavljević se intenzivnije angažovala i u nevladinom sektoru. Razgovor za eTrafiku započeli smo osvrtom na činjenicu da je grupa banjalučkih nevladinih organizacija u maju 2019. uputila pet zahtjeva institucijama RS, protestujući zbog kršenja osnovnih ljudskih prava, kao što su sloboda govora i okupljanja, te tražeći istinu o nerazjašnjenim ubistvima u Srpskoj. Sa protokom vremena od takvog apela, ima smisla provjeriti – da li se mogu registrovati bilo kakvi pomaci u vezi sa anomalijama na koje je tada ukazano?
„Pomakom bi se jedino mogla smatrati činjenica da je iz Zakona o javnom redu i miru povučen sporni član 4, koji se odnosio na rigorozne kazne u slučaju neovlašćenog snimanja i fotografisanja službenog lica na dužnosti. Pod pritiskom nevladinog sektora, ali i predstavnika međunarodne zajednice, taj član, koji je bio prilično nedorečen i ostavljao je mogućnost za brojne zloupotrebe, povučen je iz zakona i to bi bilo to. Sve ostalo i dalje je na čekanju“, kaže Rajna Radosavljević.
Nevladin sektor se u značajnoj mjeri angažuje povodom ženskih prava. Šta je ključna prepreka u tom domenu? Bojazan dijela muške populacije da nakon vijekova patrijarhata slijede decenije matrijarhata?
Teško da ćemo na ovim prostorima ikad imati decenije matrijarhata, pre svega zbog vlasničkih odnosa. Ključni problem ostvarivanja ženskih prava zapravo je problem svojine, odnosno činjenica da žene na ovim prostorima obično nisu vlasnice imovine, naročito u ruralnim sredinama. Ukoliko žena uz sve to nema ni posao ili ga ima, ali uz smešnu platicu, niko ne može očekivati da se ona može izboriti za svoja prava ili joj se čuditi što trpi ko zna šta.
Da li je ženska zastupljenost u institucijama suštinska ili formalna dimenzija te problematike?
Nevladin sektor uspeo je da se izbori za kakvu-takvu političku participaciju žena, iako ni onih čuvenih 40 odsto žena na listama u praksi ne znači mnogo. Ali, ako sam u prvom delu ove priče „ljuta“ na muškarce, u ovom drugom delu sam „ljuta“ na žene – neke od njih pristaju da budu fikusi na listama svojih partija, a i one koje to nisu i koje postanu važni politički igrači, vremenom počinju da igraju isključivo kako njihova partija muzicira. Naravno, ne generalizujem, ali smo se i toga nagledali.
Kao predstavnica nevladinog sektora, bili ste uključeni u monitoring evropskih integracija u Bosni i Hercegovini. Nakon pregovora o „mini Šengenu“, da li se priča o integracionim procesima za BiH više ne kreće u kontinentalnim, već u balkanskim koordinatama?
Potencijalne, balkanske integracije, bar u ekonomskom i privrednom smislu, logične su i opravdane, jer se nijedna od posleratnih državica iz našeg regiona nije pokazala kao dovoljno snažna, svakoj fali poneki „ćošak“. Što se BiH tiče, nama fali više ćoškova, pa smo valjda zato na začelju ove balkanske liste kad su u pitanju evropske integracije.
Imali ste priliku da slušate pravdanja briselskih zvaničnika da „nemaju sagovornike“ u ovoj zemlji?
Mi smo i prošle i ove godine imali priliku da razgovaramo sa evropskim parlamentarcima u Briselu i tačno je da oni stalno potenciraju da ovde nemaju sagovornika, ali isto tako ni oni nemaju pravu strategiju. Nakon što su šargarepu pojeli, a štap slomili, čini se da su ostali bez mehanizma za državu poput BiH, a pre svega im fali mehanizam kontrole, monitoringa, evaluacije svega onoga što nam „isporuče“ kao zadatak, a što mi uglavnom ne obavimo kako treba. Nažalost, mi ćemo se u evropskoj priči još dugo vrteti u krug, jer Evropi fali ideja, a ovoj državi ozbiljnog rada, pravog kadra na pravim mestima i, pre svega, odgovornosti za učinjeno ili neučinjeno.
Bili ste 12 godina urednica i novinarka banjalučke Alternativne televizije. Sa izvjesne vremenske distance, kako gledate na kontroverze koje su obilježile vaš profesionalni razlaz s tom medijskom kućom? Kakav je vaš odnos prema smjeru kojim je ATV kasnije krenula?
„Razlaz“ je bio moja lična odluka koju su razumeli oni od kojih sam i očekivala da će je razumeti. Alternativna televizija bila je rasadnik novinarstva, mnogi novinari iz drugih redakcija karijeru su započeli u našim, nekadašnjim redovima, a mnogima su neka druga vrata bila otvorena upravo zato što su mogli da kažu „ja sam radio na ATV-u“. Zauvek ću biti ponosna na sve što sam tamo uradila i zahvalna što sam imala priliku da svoj posao istinski volim i živim. Takvu Alternativnu televiziju želim da pamtim.
Duže od dvije decenije ste u novinarstvu. Da li je „manevarski prostor“ – kada je riječ o slobodi izražavanja na medijskoj sceni RS, BiH, pa i Srbije – ostao isti ili se ipak mijenjao?
Mnogo toga se promenilo, pre svega jer se mnogo promenio i medijski prostor. Osim online medija, kojih u mojim novinarskim počecima nije bilo, mediji su danas i društvene mreže i raznorazni komunikacioni kanali, pa nedavno neko reče da danas svaki pojedinac može biti medij. Nažalost, nisam sigurna da nas je taj „pluralizam“ mišljenja i mogućnost da svako piskara šta mu padne na pamet, odveo u medijsku slobodu.
Koliki je trenutni rezultat u „utakmici“ istraživačkog novinarstva i senzacionalizma, garniranog zavisnošću od političkih i finansijskih moćnika?
Što se tradicionalnih medija tiče, pritisci političkih i finansijskih moćnika nisu novost, samo su danas jači i beskrupulozniji nego ikad. Na ovom prostoru, sad svedočimo crno-belom novinarstvu. Stvari su ili idilične ili katastrofalne, u zavisnosti od toga koji medij gledate ili čitate. Pravilo druge strane, propitivanje, analitika, opravdana sumnja lišena tendencioznosti i malicioznosti, sve to je zaboravljeno. Novinari uglavnom „tuku“ iz svih raspoloživih oružja, podeljeni na „za“ i „protiv“.
Članica ste Žalbene komisije Savjeta za štampu u BiH. Kakav utisak kod vas dominira – da su podnosioci žalbi uglavnom u pravu kada negoduju zbog neodgovornih novinskih sadržaja ili da su printani mediji najčešće „na pravdi boga“ na meti narcisoidnih vedeta ovdašnje javne scene?
Velika mi je čast što sam deo te ekipe koja izuzetno profesionalno i objektivno radi. Raduje me činjenica da je Veće za štampu ne samo opstalo, već izgradilo i učvrstilo svoju poziciju, što se vidi ne samo po broju slučajeva koje na sednicama razmatramo, već i po tome što ljudi imaju potrebu da nam se obrate i za savet ili da se požale na ono što u medijima vide. Mi smo nadležni i za online medije i tu stiže najviše pritužbi, jer je taj prostor i najneuređeniji. Ipak, ne može se baš izmeriti ko je više, a ko manje u pravu. Neke pritužbe su osnovane, neke nisu, ali važno je da se i o jednima i drugima razgovara i da postoji mesto gde se to može uraditi valjano.
Saga o formiranju novog Savjeta ministara BiH trajala je duže od jedne godine. Šta se može očekivati od tek uspostavljene vladajuće kombinacije na tom nivou – nastavak „idile“ čija je prva posljedica saglasnost o tzv. Programu reformi ili obnova nestabilnosti u dogledno vrijeme?
Od Reformske agende do Programa reformi. I nazad. I nikom ništa. Kao što rekoh, ovoj državi fali ozbiljnog rada, pravog kadra na pravim mestima i odgovornosti svakog pojedinca, na svim nivoima, naročito onih koji u rukama drže sudbinu građana.
Nakon posljednjih neprijatnih scena u NSRS, Banjaluka je imala priliku da vidi protest opozicije i kontramiting vlasti u isto vrijeme i na skoro identičnom mjestu. Do koje tačke može da ide ovakav rast tenzija između dva bloka u RS?
Miting i kontramiting, doduše ne baš na istom mestu, već smo imali priliku da vidimo. Isto tako i tenzije. Dešavanja na poslednjoj sednici NSRS nismo dosad videli, ona su, valjda, novi „začin“, ali je, ipak, sve što se ovde događa na neki način „deja vu“. Svima ovde fali i ideje i ideologije, političke mudrosti, artikulisanosti i istinske želje da politici vrate dostojanstvo.
U jednoj od analiza za beogradski „Novi magazin“, osvrnuli ste se na izjavu lidera SNSD-a Milorada Dodika da njegova stranka ima 55.000 „sigurnih glasača“ u Banjaluci i da je za njih već pripremljen „jagnjeći i praseći fond“. Nakon takvih „pošalica“, raste li broj birača koji ih doživljavaju kao uvredu ili kao kompliment?
Ne verujem da te „pošalice“ mogu da promene odnos snaga na biralištu. Isto tako ne sporim da takva vrsta komunikacije sa građanima i potencijalnim glasačima može biti dozvoljena u predizbornim kampanjama i na mitinzima, ali joj nije mesto za govornicom Narodne skupštine. Ali, to nas vraća na moj prethodni odgovor.