Građana Bosne i Hercegovine svakim danom je sve manje, trend napuštanja države je sve intenziviniji kod mladih i dugoročno će se odraziti na smanjenje radne snage, opadanje nataliteta i na ekonomski kapacitet naše zemlje. Ako se ovakav slijed događaja nastavi Bosna i Hercegovina će postati zemlja siromašnih i starih ljudi.
Piše: Melani Isović, naslovna fotografija: Pixabay
Bosnu i Hercegovinu napušta sve više građana, radnika je sve manje, a sve veća potražnja za njima. Ljudi više ne mogu da rade za male plate u lošim uslovima. Poznata rečenica poslodavaca „ako nećeš ti ima ko hoće“ im je došla glave! Ljudi odlaze jer dugoročne planove i predispozicije za bolji život ne vide.
Činjenica da ne postoje ni tačni podaci o broju ljudi koju si napustili Bosnu i Hercegovinu u prethodnom periodu je samo jedan od pokazatelja kako se ovom problemu pristupa u našem društvu. A dok se bh. vlast ne bori da pronađe načine da zadrži stanovništvo, ono jednostavno odlazi u potrazi za boljim životom.
Tako je u Čikago prije četiri godine krenula Milana Sarardžić (28), profesorica engleskog jezika i književnosti. Kako kaže, jedino joj nedostaju bliski ljudi koje je ostavila ovdje, ali bi radije da oni dođu u Čikago nego da se ona vrati.
„Iz Bosne i Hercegovine sam otišla iz dva razloga. Prvi je, kao i kod većine koji odlaze, potraga za boljim životom. Posao, stan i hrana su bili ‘luksuzi’ koje sam željela sebi da priuštim. Drugi razlog je mentalitet, jer sam željela da se oslobodim okova koje nameće sredina“, navodi Sarardžić.
Sagovornica napominje da lokalne vlasti moraju uložiti više napora u promjene kako bi životni standard u BiH bio bolji, da bi se vratila.
„Mislim da ne postoje realni uslovi koje bi Bosna i Hercegovina mogla da ispuni da bih se vratila. Potpuna reforma zakona, vlasti i stavova o ljudskim pravima bi bila korak u pravom smjeru, kao o konačno hapšenje ubice Davida Dragičevića. Možda neka revolucija?“, govori ona.
U Barselonu se prije godinu dana sa porodicom preselila i Tatjana Suhajček Đukić (42), diplomirani biolog. O povratku ne razmišlja još uvijek, jer u BiH vladaju društvene prilike koje njoj i njenoj porodici ne odgovaraju.
„BiH nema izgrađene društvene vrijednosti i nije zemlja za sve njene građane, a prednost nad ljudima i njihovim pravima imaju ideologije. Govor mržnje i stavovi izrasli iz predrasuda su, nažalost, društveno prihvatljivi. Ukoliko društvu nedostaje sistem građanskih vrijednosti, onda i oni kojima se daje povjerenje da donose odluke, prate trenutno postavljene ‘vrijednosti’ u društvu i tako pored opšte društvene, izostaje i politička volja da se BiH razvija kao otvoreno, slobodno, tolerantno društvo zasnovano na vladavini prava“, objašnjava Suhajček Đukić.
Misli da se situacija u državi neće uskoro neće promjeniti jer je za to potrebno vrijeme te da će sve veći broj ljudi napuštati Bosnu i Hercegovinu.
„Sumnjam da će se skoro promijeniti ono zbog čega smo otišli, jer to je proces koji zahtijeva vrijeme. Situacija u državi je, kako je vrijeme prolazilo, postajala lošija, a bojim se da se taj trend samo nastavio i da još uvijek nema jake opšte društvene volje i kapaciteta za ozbiljnim promjenama“, govori Suhajček Đukić.
Tijana Bjeljac (31), diplomirana politikološkinja, preselila se u Pariz prije godinu i šest mjeseci. Osim porodice i prijatelja, ne nedostaje joj mnogo Banjaluka.
„Razlog mog odlaska je prvenstveno privatne prirode. Većina odlazi, pretpostavljam, zbog nezaposlenosti i niskih plata, ali ima i nas koji smo otišli naprosto u potrazi za nekim drugim načinom života. S obzirom na to da živim u Parizu, vjerujem da nije teško shvatiti da mi, osim porodice i prijatelja, ne nedostaju mnogo Banjaluka i Bosna i Hercegovina. Navikla sam se na neku sasvim drugačiju dinamiku života ovdje“, govori Bjeljac.
Ona ističe da ni u jednoj državi nije sve funkcionalno i sjajno te da ne voli govoriti da li neko treba da napušta državu ili ne. Ljudi se mijenjaju, tvrdi, pa se mnogi, nakon što steknu odgovarajuće obrazovanje i imovinu odluče na povratak kako bi sve to primijenili tamo gdje to za njih ima više smisla.
„Ljudi se mijenjaju. Mislim da su razlozi povratka uglavnom veoma lični i to je u redu. Kod nas se na povratak gleda kao na neuspjeh negdje tamo, ali imam slučajeva u svom okruženju gdje su ljudi stekli mnoge stvari: obrazovanje, imovinu, naučili jezik, imaju široko iskustvo i jednostavno žele to sve da primijene negdje gdje smatraju da će imati više smisla. Ako bih razmišljala o povratku, to bi bilo onda kada mislim da mogu nešto novo i bolje da ponudim svojoj državi nego kada sam otišla. Naš problem, a ujedno i prednost, je to što smo mi na ivici EU, što smo uopšte na evropskom kontinentu. Mi se poredimo sa nekim od najboljih država na svijetu. I onda se tu rađa depresija i frustracija. Da smo, recimo, u nekim dijelovima Afrike ili Južne Amerike shvatili bismo da mi u globalnom svjetskom poretku uopšte nismo tako loši. Ali svakako, i ne treba se porediti sa gorima od sebe! Ja nisam sigurna da se može zaustaviti ovaj sada talas odlaska, ovaj panični napad, jer oni koji ostaju se pitaju ‘Da li sam ja jedini lud što sam ovdje? Šta mene čeka? Možda oni znaju nešto što ja ne znam!’. Ali možda za 15 – 20 godina ljudi krenu nazad, kao što je recimo slučaj sa Poljskom. Vratilo bi se sigurno mnogo ljudi kada bi neke stvari krenule u drugom smjeru“, navodi Bjeljac.
Pored niske cijene rada i lošeg donosa poslodavaca prema radnicima, ljudi iz Bosne i Hercegovine odlaze zbog tog što posladavci dovoljno ne cijene svoje radnike, tvrdi Bjeljac.
„Ako izuzmemo nisku cijenu rada i način zapošljavanja, ima toliko toga drugog što ljude tjera iz BiH. Meni je, recimo, uvijek bilo čudno to što naši poslodavci u realnom sektoru ne vide širu sliku. Mnogi misle da će im radnici biti produktivniji i korisniji ako ih ne prijave za stalno, ako ih zivkaju i kad treba i kad ne treba, stvaraju stresnu atmosferu, ne dozvoljavaju im pauze za topli obrok i godišni odmor ili od državnih praznika prave radne dane. To je kontraproduktivno. Tada radnici otaljavaju obaveze i ‘hvataju krivine’ koliko god mogu, dok na kraju ne odu od tog nepotrebnog pritiska. Posao je mnogo više od plate“, objašnjava ona.
Vjeruje da neke probleme pojedinac ne može da promijeni sam jer su to problemi koji su sistemski. Ali s druge strane, rješavanje takvih problema bi povećalo kvalitetu života u Bosni i Hercegovini.
„Ima tako mnogo stvari koje kao pojedinac ne možete kupiti ni novcem. Ja za tri i po sata dođem iz Pariza na jug Francuske, skoro 800 km, a kod nas sam uspjela rekornih 12 sati da se vozim od Banjaluke do Neuma, kombinujući autobus i voz. E to je do sistema, ne do vas. Ako imate samo jedan aparat za neki pregled ili određeni specijalista ode iz države, u bolnici nabavljaju konce lošeg kvaliteta, što sam od nekoga skoro čula da se valjda dešava, tu vam ne pomaže što imate fin posao, pa nećete vi ići i nabavljati sebi konce?! To su sve problemi sistema i mislim da zbog toga i oni koji fino žive razmišljaju takođe da odu. Ali promjena je moguća, samo iziskuje vrijeme. Ja mislim da mi imamo dosta dobru zakonsku osnovu i neke zdrave tekovine koje je samo potrebno primjenjivati i nadograditi. Nije ni u jednoj državi sve funkcionalno i sjajno i zato generalno ne volim da govorim ni da treba ostati, a ni ići. Ja bih voljela da u budućnosti vidim BiH samo kao malo manje depresivno društvo. A inače, kritikujem nekad i ovaj sistem u koji sam došla, u ljudskoj je prirodi da težimo boljem. Ali naposlijetku, ličnu sreću i osjećaj ostvarenosti možemo imati (ili nemati) u svakom sistemu“, objašnjava Tijana.
Profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci i sociolog, Ivan Šijaković, ipak ističe da probleme u BiH nije moguće riješiti jer u društvu ne postoje ni snaga a ni resursi kojima bi se dalje gradilo jedno uzorno društvo.
„Stavovi kontaktiranih iseljenika iz BiH pokazuju nam nekoliko stvari, za njih je najvažnije stanje u društvu, atmosfera, društvena klima, sredina i neposredno okruženje u kome žive, mnogo važnije od same plate ili čekanja na zaposlenje. Ne žele da žive pod stalnim pritiskom (političkim, nacionalnim, vjerskim, ekonomskim) koji proizvodi frustracije i nesigurnost. Nemaju povjerenja u sadašnje političke i privredne subjekte da će se nešto poboljšati u narednom periodu. Ponašaju se prema onoj latinskoj izreci: Ubi bene, ibi patrija (Tamo gdje je dobro, tamo je domovina). Vrlo su svjesni, dobro uočavaju i precizno ukazuju da su u BiH problemi takvi da ih nije moguće riješiti, čak ni temeljnom društvenom reformom, jer nema snaga ni resursa koji bi poslije takve reforme (čak i da bude izvedena od međunarodnih subjekata) mogli graditi jedno održivo društvo“, navodi Šijaković.
Problem je što većinom mladi odlaze u strane zemlje u potrazi za boljim životom, a ovde ne vide svijetlu budućnost i bolji život za sebe i svoju porodicu. Veliki broj njih odlazi i možda se neće nikad vratiti u Bosnu i Hercegovinu.
„Pošto je riječ o mladim ljudima, oni se rukovode idejom da im je važno da njihova djeca odrastaju i žive u jednoj uređenoj državi i naprednom društvu (nekoliko mojih bivših studenata mi je to lično potvrdilo), kakva BiH sada nije i veliko je pitanje da li će to biti u narednih 30-tak godina. Zašto bi se neko vraćao, ako mu je u novoj sredini dobro? Kako se ono kaže, ‘na dobro se je lako naviknuti'“, govori Šijaković.
Ukoliko ostanemo u ovakvom društvu naići ćemo na niz nehumanih manipulacija. Tražiće od nas da se i dalje prilagođavamo jer uvijek može biti gore.
„Poruka za one koji ostaju može biti dvostruka: prvo, da trpe, ćute, da se prilagode, da stalno žive u strahu i neizvesnosti, da je to ‘njihova sudbina’, da budu zadovoljni postojećim, jer ‘može biti i gore’, da je uspjeh, napredak i sigurnost za druge. Da se posvete korupciji, kriminalu, manipulacijama, vezama, političkim i porodičnim privilegijama i tako grade svoj socijalni standard i status u društvu. Naravno, postoji jedan vrlo mali procenat onih koji uspjevaju svojim specifičnim, poštenim i napornim radom i vještinama da solidno žive i u BiH i da sredina ne utiče na njih“, napominje naš sagovornik za kraj.