Ono vrijeme je period prošlog milenijuma koje su, po njihovim pričama, naši matorci koristili za učenje, kućne poslove i sve ostale stvari koje od nas očekuju da radimo. To je svijetla, iliti vidljiva strana perioda njihovog odrastanja. Tamna strana je ono o čemu ne pričaju.
Ne pričaju jer su te stvari koje su radili donosile plave masnice na njihovim tijelima. Kontam da ću prije ja da uđem u raj nego što nešto saznam o njihovim ludorijama i pijančenjima.
Nego, trošenje slobodnog vremena. Slobodno vrijeme su sati koje si zaslužio da potrošiš na sebe. Oni tad nisu imali TV, komp i telefon. To znači da su imali minimalno dva sata više za trošenje na sebe. Ne kažem, ni nas niko ne tjera da blejimo u ekran par sati svaki dan. Ali blejimo. Mi sjedimo a život ide. Neće me začuditi da se kreira neki ivent na fejsu za Novu godinu ili neku sličnu pijanku gdje će svi sjediti za svojim računarima i tako proslavljati.
Kauč kog je udubio vlasnik koji je bez posla može da se zahvali kome drugom nego napretku tehnologije. Sve ono što je nekad radio čovjek, danas može da uradi mašina. Dobro, ne može nacrtati Juga, ali može ga napraviti cijelog. Nekad su bar tokari, varioci i slični imali priliku da rade svoj zanat. Od tog posla danas su im samo ostali žuljevi na rukama.
Sigurno je da smo mi generacija ljudi koja je naletjela na tu neku evoluciju tehnologije. Na nama je da naučimo prvenstveno sebe da to vrijeme kvalitetno iskoristimo.Nerealno razmišljanje je spuštanje mozga na kont tipa ” Bilo im je bolje”, jer osobe koje su jednom iskoristile bic treba da misle prvenstveno o tome kako da svoju budućnost žive po svojim pravilima. Nema koristi od gledanja u prošlost. Stvaranje budućnosti zarad, ako ništa svakodnevnog nabijanja klincima na nos rečenice ”Bilo je bolje u naše vrijeme, vi ste idioti, ništa ne znate.” .
Apetita za razna ovozemaljska zadovoljstva je bilo otkad i tih zadovoljstava. Uvijek se lokalo. Do podatka o tome da li su pili više nego mi nisam mogao da dođem. Došao sam do slika koje su mi pokazale da mi ti podaci nisu potrebni. Razlika između naših i njihovih provoda i zajebancija je u tome što su oni to radili dosta češće nego mi. Tri sata dopisivanja se ne mogu porediti sa isto toliko vremena provedenog lupanjem po tastaturi. Osmijeh izmamljen od osobe u stvarnom životu je takođe velika suprotnost onom ”aaaahhahahahhaha” na fejsu. O muvanju da ne pričam – najveći tokmak se zna poslužiti guglom, smisliti odgovor na neko pitanje ili naći neku sliku da izmami taj osmijeh. Dovoljno je da ona spomene koji je film gledala, ti si sa dva klika već došao do porodičnog stabla tipa koji glumi automehaničara i koji se u tom filmu pojavi na tri sekunde. Razmišljanje u trenutku je osobina koja se ne može steći na taj način.
Jedna od istinskih sposobnosti koju naši klinci neće moći da savladavaju je krađa u igri ” Čovječe ne ljuti se” – preskakanje polja svojom figuricom, pomjeranje figurice kad niko ne gleda. Postoje kompjuterske igre koje treba da odmore mozak, ali dajte, molim vas…
Pored toga što nam je sada sve u velikoj mjeri dostupno, ulaskom medija u živote ljudi mozak je postao skladište bespotrebnih informacija. Sve informacije su nam na dlanu. Priča se da je ovo vrijeme najgore ikad. Ne znam baš. Uvijek je bilo ubistava, brutalnih kao i sad, uvijek su ljudi ginuli, ali se to nije moglo saznati u roku od odma’ jer, na (ne)sreću naših matorih, tehnologija je tad tek prohodala.
Sve ovo nama puno znači. Osjećaj kad ne trebaš ići na faks da bi prijavio ispit ( čuo sam da ovo postoji negdje, na mom faksu još nema jer .. neću da pljujem, trebam ga završiti), sva muzika ti je tu, sve novine su ti tu. Svrha tih stvari je da te odmore. Svrha nogu nije još jedan primjer figure pod 90 stepeni.
Sve ovo što danas vidimo je manje više dobro. Više manje nego više. Dobro je za posao, jer je sve dosta praktičnije, za odmaranje, jer filmove uvijek možeš gledati, a u nebo ne, jer je nekad ružnije od Seje Kalača. Muziku uvijek možeš poslušati, a komšijina motorka bez većih problema nadjačava cvrkut ptica. Vratili su se i kontakti sa rodbinom. Bar dok razgovor preko Skajpa ne počnu naplaćivati.
Zbog čega je loše? Privatnost ne postoji. Postoje informacije o svim tvojim staništima u proteklih … od kad je fejZbuka. Postoje informacije u tvojoj glavi kojima nije mjesto nigdje, a kamoli tamo gdje treba biti neko sjećanje na krađu auta od staraca i putovanje sa ekipom dok ne nestane goriva.
Trofej koji osvojiš ima moć da ti podigne moral na najviši nivo. Naš najveći trofej mogao bi da bude kvalitetno kombinovanje tehnologije sa stvarnim životom.
eTrafika.net – Dragan Ostić