Nakon 13 godina postojanja Konfederacije sindikata Republike Srpske, u januaru 2018. za njenog predsjednika izabran je Željko Tepavčević, radnik RiTE Gacko. On je potvrdio postepeni, ali kontinuirani rast uticaja ove asocijacije, koja je u početnom periodu, pod vođstvom Obrada Belenzade, ipak bila u sjenci konkurentske strukture sa monopolom u ovom fahu još od prethodnog društvenog sistema.
Piše: Saša Bižić/Foto: Goran Šurlan (Izvor: SrpskaInfo.com)
Uspon Konfederacije bio je posebno vidljiv u prvoj polovini avgusta prošle godine, kada su u Banjaluci organiovali sabor sindikalnih predstavnika sa više od 300 učesnika. Tada je usvojena i Deklaracija o krucijalnim pitanjima prava radnika. Na početku razgovora za eTrafiku sa Željkom Tepavčevićem, zanimalo nas je da li, nakon pola godine, ima pomaka kada je riječ o realizaciji ciljeva označenih u tom dokumentu.
„Jedinu realizaciju u proteklih pola godine imali smo u vezi sa statusom zaposlenih u javnoj upravi kojima su, kroz izmjene zakonskih rješenja, povećane plate. Međutim, smatramo da su znatno veći problemi u realnom sektoru. Nažalost, moramo konstatovati da se u tom pravcu ne radi skoro ništa, odnosno da se vrlo malo radi“, kaže Tepavčević.
Često potencirate značaj usklađivanja Zakona o platama sa Zakonom o radu u RS. Šta to konkretno podrazumijeva?
Zakon o radu je, između ostalog, propisao dva instituta na koje radnici imaju pravo – topli obrok i regres. Ali, izmjenama Zakona o platama, radnici su uskraćeni za ta dva prava, odnosno, tada je država vješto sva ta primanja uključila u platu, dok su prema Zakonu o radu topli obrok i regres nesporni. Kada insistiramo na tome, mi iz Konfederacije sindikata, nažalost, suočavamo se sa opstrukcijom od pojedinih predstavnika radnika, naročito iz suparničke sindikalne centrale. Oni, iz Saveza sindikata RS, tada su prihvatili takav Zakon o platama. Međutim, mi smatramo da država mora da poštuje Ustav koji kaže da smo svi isti i da moramo da ostvarujemo identična prava. Dakle, zaposlenim u zdravstvu, školstvu i javnoj upravi, odnosno u oblastima gdje je na snazi Zakon o platama, mora se omogućiti da ostvaruju pravo na topli obrok i regres.
Pomenuli ste suparničku centralu. Kakve su relacije Konfederacije sindikata sa Savezom sindikata RS? Jeste li češće rivali ili partneri?
Mi smo uvijek opredijeljeni za partnerski odnos. Međutim, iz Saveza sindikata RS nerijetko dolaze sa drugačijim stavovima, zasnovanim na nekakvom veličanju pojedinaca. Mi radimo na potpuno drugom principu, zajednički donosimo odluke, a svaki strukovni sindikat je samostalan u svom djelovanju.
U javnosti RS raširena je predstava da Konfederacija uglavnom zastupa proizvodne radnike, a Savez prvenstveno budžetske korisnike. Koliko je ta percepcija utemeljena?
Poznata mi je ta predstava o nama da smo sindikat ljudi u realnom sektoru. Ipak, mi smo imali veliku ekspanziju i rast članstva, naročito tokom 2019. Konfederaciji sindikata je pristupio Strukovni sindikat medicinskih sestara i tehničara. Imamo odličnu saradnju sa Sindikatom doktora i već smo imali više zajedničkih aktivnosti. Pristupili su nam i Sindikat uprave RS, Sindikat srednjih škola, kao i niz manjih sindikalnih organizacija, a ta tendencija će biti nastavljena i u 2020. godini. Naravno, u članstvu Konfederacije dominira realni sektor, znači Naftna industrija RS, Elektroprivreda RS, „Arcelor Mital“, Industrija alata Trebinje, Rudnik olova i cinka Srebrenica i druga preduzeća sličnog profila. U svakom slučaju, trudimo se da jednako zastupamo naše članstvo u svim oblastima. Primjetno je da je kršenje prava radnika sve naglašenije. Zato smo u prošloj godini, a to nastavljamo da činimo, za naše članstvo obezbijedili besplatnu pravnu zaštitu od advokatske kancelarije Stevanović iz Bijeljine. Oni su dali veliki doprinos u odbrani radničkih prava koja su bila prekršena u više stotina slučajeva.
Da li su tačne procjene da sve više kvalifikovanih radnika napušta realni sektor u RS i odlazi u inostranstvo?
Žalosno je to što iznosimo ovakve podatke, da je iz dana u dan sve više kršenja prava radnika, a sa druge strane svi smo svjesni egzodusa radnika iz RS. Mi u realnom sektoru već imamo ozbiljan problem, jer nam odlazi kvalifikovana radna snaga. Govorim prvenstveno o zanatskim zanimanjima kao što su bravari, mehaničari, električari. Znači, odlaze ljudi koji nose proizvodnju. Oni su prinuđeni da idu, ne samo zbog malih plata, već zato što je godinama uništavan sistem vrednovanja rada. Osim besparicom, ti ljudi su dodatno opterećeni nepravdom, naročito u javnim preduzećima. U Konfederaciji smatramo da je RS već zakasnila sa ispravljanjem tih nepravdi, ali bolje bi bilo da to započnemo danas nego sutra, mada nisam optimista. Dolazim iz proizvodnje i vidim da, evo, već godinama tapkamo u mjestu, donoseći razne pravilnike, dokumente, akte i sporazume, sa ciljem da se omogući nagrađivanje i unapređenje statusa onih ljudi koji su nam zaista nosioci proizvodnje i koji, na određeni način, zarađuju i ostalima platu. Međutim, u konkretnoj realizaciji, kada dođem na teren, ima previše opstrukcije. I naša pravna regulativa nije dovoljno dobra, već je ostavila prostor za takve vrste zloupotreba.
Krajem prošle godine, Konfederacija sindikata bila je jedan od aktera socijalnog dijaloga prilikom pripreme Programa ekonomskih reformi u RS do 2022. Da li je bilo sluha za vaše zahtjeve i sugestije?
Iskreno rečeno, bilo je vrlo malo sluha. Inače, Konfederacija sindikata odbila je u prošloj godini tekst opšteg kolektivnog ugovora. Savez sindikata je prihvatio taj kolektivni ugovor. Mi smo ga odbili, jer je, u pojedinim pitanjima, čak davao manja prava radnicima od onih koja su definisana zakonom. Nama nije interes da RS dobije bilo kakav kolektivni ugovor, a da se mi tamo slikamo i kažemo – uradili smo nešto, a nismo uradili ništa, nego doveli zaposlene u još nezavidniji položaj. Što se tiče Programa ekonomskih reformi, a o tome sam govorio u NSRS, onoliko koliko je moguće tokom 10 minuta izlaganja, Konfederacija nije zadovoljna tim programom. Smatramo da će samo omogućiti nastavak ovakve situacije u društvu. Nema tamo nijedne mjere koja će zaustaviti odliv radne snage. U zabludi su svi koji misle da je povećanje minimalne plate na 520 maraka ili 550 KM mjera kojom će nešto da se postigne.
A šta se postiže, s vašeg stanovišta?
To je samo mjera koja poslodavcima omogućuje da dio novca prevedu u legalne tokove, jer je, nažalost, značajan broj njih uz plate na koje plaćaju poreze i doprinose određene iznose plaćao radnicima u kovertama. Povećanje najniže plate zaposleni neće osjetiti i sve će se svesti na to da poslodavci, u suštini, legalizuju dio tog novca. Mi u Konfederaciji predlagali smo da se za svaku grupu složenosti poslova i nivo obrazovanja utvrdi šta je to najniža plata. Jer, povećanje najniže plate odnosi se i na srednju stručnu spremu, i na VKV radnike, čak i na zaposlene sa višom školom. Na taj način se obezvrijeđuje i sistem obrazovanja i struka. A najniža plata je, u stvari, samo izraz vrijednosti za najjednostavniji rad. Mi smo tražili da se za svaki nivo obrazovanja definiše šta je to što poslodavac namjerava da manje plati. Međutim, Vlada RS to nije prihvatila.
Da li je bilo još vaših incijativa koje su ignorisane na toj adresi?
Za zaposlene u zdravstvu, gdje je možda najalarmantnija situacija, tražili smo povećanje plate za 100 odsto medicinskim sestrama i tehničarima, jer kvalitetna radna snaga odlazi. Osim toga, omogućen je sistem prekvalifikacije, čime se urušava nivo usluga koje pružaju ti ljudi. Međutim, ni taj zahtjev nije riješen. Očekujemo nastavak razgovora sa resornim ministarstvom. Na zajedničkom sastanku sa strukovnim sindikatima doktora i medicinskih sestara i tehničara, mi iz Konfederacije napravili smo plan i strategiju organizovanja protesta, a poslije toga i obustave rada. Ukoliko do kraja januara ne bude dogovora, Konfederacija će dati punu podršku toj akciji strukovnih sindikata u zdravstvu. Hoćemo da skrenemo pažnju na činjenicu da odlaze doktori. Imate slučajeve da kod nas u RS doktori rade za 1.500 ili 1.700 maraka, a onda samo pređu entitetsku granicu i rade za duplo viši iznos, uz manji broj radnih sati i u boljim uslovima.
Jedan od hroničnih problema u RS jeste rad „na crno“. Tim povodom, vi ste zagovarali i reformu Inspektorata RS. Iako je riječ o sistemskom pitanju, kako gledate na personalni detalj – imenovanje Dragutina Škrebića za direktora Inspektorata, iako je dugo bio predsjednik Unije poslodavaca?
Mi smo tražili da se, kroz izmjene Zakona, sve inspekcije objedine u okviru republičkog inspektorata i da se uvedu mehanizmi kontrole rada inspektora. Međutim, to je samo djelimično prihvaćeno. Ostaje nam taj problem da u svakom gradu i opštini imate lokalne moćnike koji sebe personifikuju kao državu i utiču na rad inspekcija, što dobrim dijelom utiče na njihov nepravičan rad, ali i na zloupotrebe. Nekoga kontrolišu svakodnevno ili iz mjeseca u mjesec, a nekoga nikada. Sve dok postoji takav selektivan pristup, to dodatno pospješuje rad na crno. A što se tiče imenovanja doskorašnjeg predsjednika Unije udruženja poslodavaca, ne mora to da bude poruka da on neće dobro raditi svoj posao. Ne treba unaprijed osuđivati. Vidjećemo efekte njegovog rada na kraju prvog tromjesečja ove godine, da li se to popravilo ili nije. Jer, u RS postoje i privatni poslodavci koji daju radnicima kvalitetnije plate i bolje vrednuju rad nego u državnom sektoru. Neki od njih isplaćuju i duplo veći regres od onog u Elektroprivredi RS, uz veću naknadu za topli obrok i cijenu rada, iako je ERS dugo važila za sistem sa najvećim platama.
Od kada nije više tako?
To je priča koja je trajala, okvirno, od 2008. do 2015. godine, maksimalno do 2016. Sada smo došli u situaciju da većina distributivnih preduzeća u sastavu Elektroprivrede ima manji prosjek plate od tog iznosa na nivou RS. Tačno je da je u ERS došlo do velikog zapošljavanja, da smo opterećeni viškom zaposlenih, ali, dolazimo u situaciju da monter kojem je plata manja od republičkog prosjeka gleda kako da ode iz ERS. Ostaje nam administracija, taj veliki dio radne snage koja nam i nije baš neophodna u ovom trenutku, a odoše oni koji su nam neophodni.
Sve su češće najave da će, u okviru restrukturisanja ERS, biti otpušteno 15 odsto zaposlenih. Niste bili zadovoljni nespremnošću Vlade da se odrekne poreza i doprinosa na otpremnine ljudi koji će morati da odu, pa ste pominjali da će čovjek koji dobije 30.000 KM morati da izdvoji 12.000 KM za te dažbine. Postoji li rješenje za takvu prepreku?
U skladu sa Trećim energetskim paketom, RS kao dio BiH obavezala se, između ostalog, da će razdvojiti snabdijevanje od distribucije u Elektroprivredi. To je započeto u prošloj i treba da bude završeno u ovoj godini. Jedna od obaveza je i optimizacija broja zaposlenih u ERS.
Sada ih je oko 9.000?
Oko 9.500. Inače, taj višak zaposlenih nije 15 odsto. Sporazumom o pristupanju Energetskoj zajednici definisano je da će poslodavac, odnosno Vlada RS, donijeti program socijalnog zbrinjavanja viška zaposlenih. Mi u Sindikatu ERS-a pripremili smo pravilnik u kojem smo se trudili da ti iznosi otpremnina budu koliko-toliko pristojni, uz puno razumijevanje cjelokupne situacije u društvu. Međutim, onda se pojavio apsurd da država, kao vlasnik ERS-a i potpisnik tih obaveza, nije imala sluha da te iznose oslobodi poreza i doprinosa. Ipak, dva dana uoči Nove 2020. godine dobili smo tumačenje Ministarstva finansija RS u kojem se naknade za socijalno zbrinjavanje oslobađaju doprinosa. Inače, iznos od 30.000 KM za tu namjenu nije velik, pogotovo ako uzmemo u obzir i kreditna zaduženja značajnog broja zaposlenih. S druge strane, sindikat nije stvorio problem neselektivnog zapošljavanja, već smo upozoravali da ćemo doći u situaciju da nije moguće obezbijediti plate, prije svega onima od kojih najviše zavisi taj proces rada.
Ali je moguće „kupovati“ socijalni mir, bar određeno vrijeme?
Mi smo svjesni da je ERS godinama preuzimao dobar dio uloge države u smislu vođenja socijalne politike i da su često zapošljavani i oni ljudi koji nisu bili neophodni. Pošto je država tada to svjesno radila, mi smo očekivali da će sada da se uključi i u rješavanje posljedica. S druge strane, proces restrukturisanja nije došao odjednom, već traje deset i više godina. Svi smo znali da će doći ovaj trenutak, ali sada moramo da pokažemo i odgovornost, socijalnu, političku, društvenu i svakakvu, da imamo obzira prema svim tim ljudima. Jer, ako ne budemo to sada uradili kvalitetno, mislim da će ERS kao kičma ovog društva u ekonomskom smislu biti unazađena i pitanje je kako će se oporaviti.
Iako iz Vlade RS i od ruskih vlasnika stižu tvrdnje da će u Rafineriji nafte Brod biti pokrenuta proizvodnja nakon rekonstrukcije zbog posljednje nesreće, u javnosti se čuju procjene da će biti promijenjena namjena preduzeća. Vjerujete li u najave da će to biti gasni terminal sa simboličnim brojem zaposlenih?
Nas u Konfederaciji sindikata brinu poslovni planovi rafinerija u Brodu i Modriči. U Brodu u 2020. uopšte nije planirana proizvodnja, a u Modriči će ona imati smanjeni obim. S druge strane, dobijamo garancije da ti radnici neće biti višak i da će njihova radna mjesta biti sačuvana. Ipak, ne vidim razlog da neko nekome daje platu, a ne planira proizvodnju i rad. Mi mislimo da su obje rafinerije u dugom nizu godina svjesno uništavane. Takođe, smatramo da je država vrlo malo uradila da zaštiti te proizvodne kapacitete i radnike koji su zaposleni u njima, a ta nesreća, tragedija u Brodu, samo je ubrzala određene procese. NIRS je mogao biti zdrav i perspektivan kolektiv i privredni zamajac u ovom društvu. Međutim, oni koji su kupili Naftnu industriju više su radili na izvlačenju novca iz države nego na ulaganju u kapacitete i održavanju proizvodnje, tako da jeste moguć gasni terminal sa vrlo malo zaposlenih, što će učiniti još složenijom ionako tešku situaciju i položaj ljudi u RS. Mislim da je dobar dio tih ljudi u Brodu već našao sebi neke alternativne poslove ili da, nažalost, napuštaju zemlju. Kada smo imali sastanak sa Vladom povodom Programa ekonomskih reformi, iako je to sada privatna kompanija, tražili smo da Vlada zaštiti te ljude. Moraju da razgovaraju sa Rusima koji su vlasnici i da nađu rješenje da se nastavi proizvodnja.
Može li opstati rudarski sektor u prijedorskoj regiji? Da li je otklonjena najava otpuštanja 300 radnika „Arcelor Mittala“?
Što se tiče te najave u septembru 2019. godine, da je sudbina 300 zaposlenih u „Mittalu“ neizvjesna, nismo imali nikakva otpuštanja, svi rade. Održani su sastanci „Arcelor Mittala“, Vlade RS i resornog ministarstva. Formirana je komisija koja je definisala problem, procjenu transfernih cijena. Poznat je i problem sa prodajom Rudnika Ljubija. Mi smatramo da država mora da jasno saopšti da kompanija koja će to preuzeti mora da se bavi proizvodnjom i preradom željezne rude, da to ne može da bude of šor kompanija, već firma koja će da nastavi rudarenje u prijedorskoj regiji. Očekujemo da će doći trenutak da i država shvati da rudarstvo u Prijedoru nema alternativu i da te kompanije koje se pojavljuju kao mogući kupci ne mogu da budu iz bilo koje druge oblasti, već iz rudarstva.
Željeznice RS suočene su sa sličnim problemima kao ERS, od niskih plata nosilaca procesa rada do viška zaposlenih u administraciji. U kojem pravcu ide to preduzeće, po vašoj procjeni?
Sindikati ŽRS godinama su upozoravali na neplansko otpuštanje radnika, odnosno situaciju u kojoj odlaze mašinovođe, skretničari i ljudi na sličnim poslovima. Na taj način ugrožavaju se procesi rada. Prethodna uprava ŽRS oglušila se na sve naše zahtjeve. U programu restrukturisanja ŽRS, potpisanom sa Svjetskom bankom, tačno je navedeno u kojem periodu koje godine koliko zaposlenih može biti, ali ne možete vi da slabite one organizacione cjeline od kojih vam zavisi poslovanje, a da vam i dalje ostaju viškovi u administraciji. Zato smo mi izražavali strah da će se na taj način ugroziti poslovanje određenih cjelina u Željeznicama, a ako ih ugrozite do te mjere da one ne mogu da odgovore svojim zadacima, onda se pitamo da li je to neko svjesno radio tako da privatizuje pojedine dijelove ŽRS, jer je lakše privatizovati segmente nego čitavo preduzeće. Ipak, ostvarili smo dobre kontakte sa novim direktorom i novom upravom ŽRS. Kolektivni ugovor je skoro usaglašen, očekujemo u što skorijem vremenu i potpisivanje. Plate u osnovnoj djelatnosti ŽRS su prilično niske, a drugi koeficijenti su podizani. Kroz pregovore u proteklih mjesec-dva mi smo napravili zaista veliki iskorak, tako da očekujemo da ćemo dobiti saglasnost na taj kolektivni ugovor. Jer, sada je tamo na snazi pravilnik o radu koji faktički stavlja kolektivni ugovor van snage, gdje se prepliću ta dva akta. Odnosno, ostavljen je prostor poslodavcu da koristi ono što je najpovoljnije za njih.
Konfederacija sindikata je krajem prošle godine podnijela krivičnu prijavu protiv prethodne uprave ŽRS, iz 2012. godine. Kako odgovarate na primjedbe da ste išli linijom manjeg otpora, jer je korupcija u Željeznicama postojala i prije i poslije te vremenske odrednice?
Sindikati ŽRS predali su do sada više desetina krivičnih prijava protiv gotovo svih rukovodilaca i direktora, a zajednički smo prošle godine u Tužilaštvo u Doboju podnijeli prijavu koju su pokrenuli naši advokati, gdje su nabrojani svi ti, po nama, štetni ugovori. Tražili smo da se postupak ubrza. Nažalost, još nemamo nikakvih saznanja šta je tužilaštvo preduzelo. Običnom građaninu iz svih tih papira koje smo predali vidljivo je da je nanesena velika šteta ŽRS. To je još jedan slučaj gdje je država zakazala. Umjesto da se urgentno rješavaju problemi, imamo inertnost i odugovlačenje, ne znamo uopšte da li će biti ishoda, reagovanja i istrage tužilaštva i policije.