Od svog postanka do danas društvo je doživjelo, i još uvijek doživljava, razne transformacije. Razvija se, raste i napreduje. Demokratija je sa sobom donijela različite slobode, prava, ali i obaveze. Žene i muškarci su postali ravnopravni partneri u društvu. Ali, da li je to zaista tako?
Da li se i svijest ljudi promijenila i da li smo se oslobodili predrasuda utemljenih na tradicionalnim percepcijama pojava? Da li smo zaista jednaki?
Bez obzira na garanciju prava, bez obzira na postojanje gender centara i edukacija, muškarci i žene nikada neće imati ista prava. Imaće prava koja im garantuje zakon, ali u očima pripadnika zajednice u kojoj žive nikada neće biti jednaki. Trebaće mnogo vremena da se neke utemeljene predrasude i stereotipi promijene bez obzira na XXI vijek u koji smo davno kročili.
Nerijetko se u našim krajevima i danas čuje podjela na „muške“ i „ženske“ poslove. Iako su i muškarci i žene davno dokazali da uspješno obavljaju i jedne i druge poslove, ova podjela je i dalje prisutna. Tako se na muškarca koji kuva uglavnom gleda kao popustljivog papučara čija je žena lijena, a žena koja obavlja npr. mehaničarski posao je muškarača, ili se petlja tamo gdje joj nije mjesto. Ne mogu da se ne zapitam, šta je sa onim muškarcima koji nemaju žene? Valjda i oni moraju jesti. Ili je možda u tom slučaju opravdano da muškarac povremeno uđe u kuhinju. Ova podjela mi je još zanimljivija, ako se uzme u obzir da su neki od najboljih kuvara, koji se tim poslom bave profesionalno, upravo muškarci!
Žena koja je imala mnogo partnera se naziva pogrdnim imenima i sumnja se u njen moral, a kada su muškarci u pitanju, to je naravno hvale vrijedna stvar. Muškarac koji je imao mnogo partnerki je faca, a brojnošću partnerki se mjeri njegova popularnost unutar čopora.
Danas je poželjno da žene imaju posao, da se obrazuju i privrjeđuju. Međutim, postoje zajednice gdje je za ženu neprihvatljivo da radi. A i ako radi, ne bi baš bilo poželjno da je uspješnija ili (ne daj Bože) obrazovanija od svog partnera. I to ne samo zbog partnera, koji bi se možda osjetio manje dominatnim, nego zbog društva koje bi u jednom momentu takvog muškarca moglo početi sažaljevati. U uspjeh žena se vrlo često sumnja, tj. u legitimnost metoda kojima je žena dobila posao ili napredovala unutar organizacije. Međutim, kada su u pitanju muškarci, uspjeh se ne analizira do takvih detalja.
Ukoliko je na ulici neki automobil prekršio saobraćajno pravilo, automatski se podrazumjeva da je vozač bila žena. Ako se automobil kreće sporo, opet je u pitanju žena. Ako vidite automobil koji bezuspješno pokušava da se parkira, ne morate gledati – naravno da njime upravlja žena.
Jedna od osnovnih uloga žene jeste da bude supruga i majka. Naravno da je to jedna od najljepših uloga koje žena može imati, ali nisu sve žene predodređene za majčinstvo. Neke možda žele druge stvari od života. Naravno, da će u tom slučaju biti osuđene od strane zajednice. Ni jedan drugi postignuti rezultat neće ženu učiniti vrijednom u očima njene zajednice ukoliko se nije ostvarila kao majka. Neke žene iz zdravstvenih razloga nisu u mogućnost da budu majke, ali ni one ne bivaju pošteđene.
Stupanje u bračne odnose je posebna tema gdje nisu pošteđeni ni žene ni muškarci. Ukoliko do 30. godine ne stupe u bračne odnose, cijela porodica, a i zajednica automatski počinje da zapitkuje, pomaže i provodadžiše. Nema veće sramote nego da cura ostane neudata ili momak neoženjen.
A nisu samo žene žrtve nametnutih stavova.
Počeću sa analizom te svima dobro poznate riječi papučar. Ko je papučar? Prostim riječnikom rečeno, papučar je muškarac koji je bar jednom u životu skuvao ručak, upalio usisivač ili mašinu za veš. To je takođe muškarac koji voli svoju ženu ili djevojku. Papučar je i muškarac koji je svojoj ženi kupio cvijet.
Takođe, tu je i druga riječ kojom se opisuje nedovoljno muževan muškarac : metroseksualac. To je muškarac koji ima odjeću u bilo kojoj drugoj boji, osim crne, bijele ili plave. Ukoliko koristi kremu za lice, losion za brijanje i parfem, opasno se približio tome da bude okarakterisan kao metrić. Posebno su ugroženi oni muškarci koji prilikom odijevanja iskaču iz šablona: majica, hlače, odijelo i košulja. Eh, kada bi ti pobornici mode mogli čuti šta im iza leđa šapuće zajednica!
I tako svaki dan, svako bije svoje bitke. Žene se uz posao koji obavljaju, moraju opavdati ako nisu stigle da naprave ručak ili operu veš, a muškarci koji povremeno odrade takav posao umjesto njih, moraju da opravdaju takvo ponašanje kako njihova muškost ne bi bila umanjena.
Iako se konstanto potencira da smo ovakva vremena prevazišli, ipak mi se čini da nismo dovoljno daleko otišli.
Stvari naravno nisu uvijek crne ili bijele, i ne mare svi za ono što zajednica često govori, a još češće misli, ali prećuti. Zanimljivo je kako one pozitivne stvari, koje su utemeljene u našoj tradiciji lako bacamo u zaborav, dok s druge strane ogovaranje, tračanje i uplitanje u tuđi život nikako da pošaljemo u prošlost. Kada se osvrnem na napisane redove, zaista takva društvena situacija djeluje pomalo smiješna, ali je ona htjeli to ili ne, sastavni dio naše svakodnevice.
eTrafika.net – Jelena Despot