Liste lijekova koji se u BiH izdaju na recept u najvećoj mjeri zavise od visine budžeta kojim raspolažu pojedini fondovi zdravstvenog osiguranja, pa su zbog manjeg ili većeg izbora terapija potrebnih za liječenje hroničnih oboljenja pacijenti prinuđeni da se dovijaju i snalaze, kako bi smanjili ionako visoke troškove liječenja.
Piše: eTrafika.net/Foto: Ilustracija (Izvor: Pixabay.com)
Upravo zato se ustalila praksa “migriranja” pacijenata iz jednog kantona u drugi, kao i iz jednog entiteta u drugi, zavisno od toga čija je lista duža ili nudi lijekove potrebne za liječenje konkretne bolesti.
Ako krenemo od toga da u Federaciji BiH postoji 10 kantonalnih zavoda zdravstvenog osiguranja i jedno federalno, u Republici Srpskoj jedno i da svi oni imaju svoj sistem rada, različite budžete i do kraja neujednačene liste lijekova, jasno je da čak i dobri zakoni, ako se primjenjuju, ovdje padaju u vodu.
Ukoliko bi se samo fizički uporedila lista lijekova, na primjer Kantona Sarajevo, sa Livanjskim ili Unsko-Sanskim kantonom, čak i laiku bi bilo jasno zašto je onaj prvi “popularan” među hroničnim bolesnicima. Liste lijekova u Kantonu Sarajevo su, pričaju pacijenti, ali i ljekari, značajno popunjenije i raznovrsnije lijekovima potrebnim za liječenje hroničnih oboljenja i to zato što je ovaj kanton finansijski najstabilniji.
Doktor Miodrag Knežević iz Doma zdravlja u Velikoj Kladuši kaže da se kod propisivanja terapija hroničnim pacijentima javlja čitav niz problema. Tačno je, kaže, da nepostojanje lijeka na kantonalnoj listi često jeste uzrok prelaska u druge fondove, poput onoga u Kantonu Sarajevo, ali i da postoji nemogućnost ispunjavanja uslova koji se zahtijevaju da bi se lijek mogao dobiti.
“Dešava se da pojedini lijekovi nisu dostupni na kantonalnim listama, da su skupi za pacijenta da ih sam kupuje, a da postoje na listama drugih kantona i da se ljudi jednostavno prijavljuju tamo da bi dobili neophodnu terapiju. Osim toga, postoje i lijekovi koji se kod nas ne mogu naći ili su kod nas neuporedivo skuplji, da ih više ne nabavljamo preko Agencije za lijekove BiH, pa ih pacijenti kupuju u inostranstvu. Imamo jedan lijek koji koriste dijabetičari, januvia, dakle pacijenti koji terapiju moraju uzimati do kraja života, ali mogu ga dobiti samo ako imaju indeks tjelesne mase preko 40, ako su mlađi od 40 godina, samo na šest mjeseci i to ako su liječeni u bolnici. Ko može da dobije ovaj lijek? Niko. Negdje drugo, pacijenti taj lijek mogu dobiti bez ispunjavanja nemogućih uslova. Još jedan lijek, klopidogreo, svugdje u svijetu se daje kod moždanog udara, a kod nas u USK je propisan samo za pacijente sa stentom i srčanim udarom, a za moždani udar i ishemijska stanja nije na listi. Mnogo je primjera”, kaže dr Knežević za eTrafiku.
Amir Ljubović iz Službe za farmakoekonomiku Zavoda zdravstvenog osiguranja Kantona Sarajevo kaže da je njihova analiza potvrdila kako je potrošnja lijekova utrostručena.
“Međutim, iako bi svi kantoni trebali poštovati odredbe Federalne liste lijekove (ne ulazeći u njenu opravdanost), evidentno je da se potrošnja pojedinih lijekova uglavnom dešava u Kantonu Sarajevo i to na teret Zavoda. Prema podacima o godišnjem prometu lijekova u BiH koji izdaje Agencija za lijekove i medicinska sredstva BiH, vidljiv je značajan nesrazmjer između ukupne potrošnje pojedinih lijekova na nivou BiH i njihovog dijela u Kantonu Sarajevo na teret Zavoda, iako se u pravilu radi o lijekovima koji bi trebali biti na svim listama a čak se nalaze i na listama u Republici Srpskoj. U komparaciji sa potrošnjom lijekova u Tuzlanskom kantonu, koji ima gotovo isti broj osiguranika kao Kanton Sarajevo, potrošnja nekih od osnovnih lijekova značajno razlikuje između dva kantona”, ističe Ljubović za eTrafiku.
Možda i najbolji primjer, dodaje naš sagovornik, jeste potrošnja inzulina i drugih antidijabetika, gdje je evidentna razlika u potrošnji iako se ovaj lijek koristi isključivo za liječenje inzuloovisnih pacijenata, čiji broj i potrošnja ne bi trebao značajnije varirati u odnosu na svjetski prosjek.
“Za iste lijekove i za iste potrebe, za gotovo identičan broj osiguranika, Kanton Sarajevo ima gotovo dvostruku veću potrošnju, odnosno više nego trostruku potrošnju kada se posmatraju samo lijekovi iz grupe antidijabetika osim inzulina. Ovaj pokazatelj možda i najbolje ukazuje na obim liste u Kantonu Sarajevo u odnosu na druge liste, širinu prava pacijenata kada su lijekovi sa listi u pitanju u odnosu na druge kantone, te posebno na komoditet propisivanja ljekara propisivača i ljekara specijalista koji preporučuju terapiju i nepostojanje svijesti o racionalnoj upotrebi lijekova i utroška finansijskih sredstava među pojedinim zdravstvenim radnicima”, rekao je Ljubović.
Slobodan Stanić, bivši ministar zdravlja RS, kaže da i Republika Srpska ima svoje muke. Iako postojeće liste važe za cijelu njenu teritoriju, domovi zdravlja su pod velikim opterećenjem i doktori su u problemima kako da rasporede postojeći budžet na veliki broj pacijenata.
“Koliko je u Federaciji BiH problem razlikovanje budžeta i listi među kantonima, toliko je kod nas veliki jaz između doktora i pacijenta i Fonda zdravstvenog osiguranja, u smislu da Fond skida sredstva u slučaju prekoračenja domovima zdravlja i bolnicama. Srpska ima jedinstvenu listu lijekova za cijelu svoju teritoriju, ali zato je svakom Domu zdravlja propisano koliko lijekova može da se propiše za osiguranike. Kada oni probiju taj limit, pola tog iznosa im se skida sa budžeta doma zdravlja a druga polovina opterećuje bolnicu na koju se naslanja. Recimo, ako je budžet milion maraka, a potroši se 1,3 miliona, onih 300 000 se skida od novca za plate i nabavku potrošnih materijala, a druga polivina se piše na račun bolnice”, kaže Stanić za eTrafiku.
Zbog toga su direktori, dodaje naš sagovornik, prinuđeni da utiču na ljekare jer se pomenutim načinom rada nanosi šteta ustanovi.
“Ima i 16-17 godina kako to ide tako. Kvaka je to da prekoračenje lijekova plaćaju domovi zdravlja i bolnice, a listu prave fond i ministarstvo. Kao da ja jedem i pijem, a vi plaćate moje račune. Eto primjera radi, od kada je to uvedeno, Domu zdravlja u Banjaluci je skinuto više od 20 miliona maraka. Da nije tih 20 miliona, bili bi barem na pozitivnoj nuli, ovako su dužni 20 miliona, a tako je i drugim domovima zdravlja”, rekao je Stanić i dodao da je zdravstvu na svim nivoima u BiH neophodno regulisanje u svakom smislu, kao i definisanje preciznih puteva kojim treba ići liječenje pojedinih pacijenata kako ne bi lutali između kantona i entiteta.
Apsurdne su razlike u liječenju, pogotovo teških bolesti. Istraživanja su pokazala da celijakija, bolest gdje se mora konzumirati hrana bez glutena, u Federaciji BiH nije poznata kao bolest. Tako se u USK pacijentima daju sredstva za 10 kg brašna mjesečno, u Tuzlanskom kantonu pacijentima se, i to samo djeci, refundiraju troškovi za bezglutensko brašno u visini 50 KM. Na nivou FBiH nije poznat broj oboljelih. U RS ovi pacijenti ne plaćaju liječenje organa za probavu, s čim imaju problema svi oboljeli od celijakije. Studenti i učenici primaju mjesečnu pomoć u iznosu 90 KM, a Zavod zdravstvenog osiguranja RS u potpunosti pokriva troškove lijekova. BiH je jedina zemlja u regiji koja nema jedinstven registar oboljelih od reumatskog artirtisa niti ima jedinstven pristup terapiji za pacijente. Tako je biološka terapija u RS na esencijalnoj listi, dok u FBiH, zavisno u kom kantonu se liječi pacijent, košta od 150-400 KM, a biološka terapija 15.000 do 30.000 KM za godinu dana.
U Republici Srpskoj postoji više listi lijekova koje finansira Fond zdravstvenog osiguranja. Tu su lista lijekova koji se izdaju na recept, zatim oni koji se nalaze na bolničkoj listi kao i listi domova zdravlja, lista citotoskičnih lijekova kao i lijekovi koji se nabavljaju po posebnom programu FZO RS i u koje spadaju biološki lijekovi.
“Inače, svaka od ovih listi se kreira na način da se uvaže mišljenja zdravstvene struke i potrebe osiguranika i u skladu sa finasijskim mogućnostima Fonda na listu uvrštavaju oni lijekovi koji u datom trenutku struka procijeni da su prioritetni. Posebno je važno što su u svim komisijama zastupljeni predstavnici zdravstvenih ustanova, odnosno ljekari koji na najbolji mogući način mogu da procjene potrebu, ali i efikasnost uvođenja nekog novog lijeka, da podijele iskustvo u praksi i slično. Lista lijekova koja se izdaje na recept sadrži oko 1.500 lijekova komercijalnih naziva koje finansira Fond. Ove lijekove Fond finansira na način da se utvrdi najniža, odnosno referentna cijena lijeka i ‘pokriva’ je u cjelosti (osiguranici plaćaju samo participaciju, ukoliko nisu oslobođeni plaćanja te obaveze). Za lijekove koji nisu referentni osiguranik, pored participacije, mora da plati i doplatu, odnosno razliku u cijeni u odnosu na referentni lijek. Na ovaj način se i dobavljači lijekova podstiču da ‘spuštaju’ cijene svojih lijekova, jer je praksa pokazala da se najviše propisuju oni lijekovi koji su referentni, odnosno sa najnižom cijenom. Tako da ‘referentna cijena’ predstavlja jednu od boljih modela regulacije cijene lijekova koja se izdaju na recept”, kažu u FZO RS za naš portal.
Kada su u pitanju lijekovi koji se izdaju na recept, u Fondu kažu da se oni direktno plaćaju apotekama. Međutim, porodični ljekari, koji propisuju recepte, kao i specijalisti koji preporučuju propisivanje lijekova, direktno utiču na ovaj trošak.
“U ugovorima sa domovima zdravlja naveden je okvirni budžet za lijekove na recept koji je utvrđen po jedinstvenoj metodologiji za sve. Međutim, to ne znači da su doktori ograničeni kada je u pitanju propisivanje recepata, nego oni imaju obavezu da uvijek propišu lijek koji je neopohodan za liječenje bolesti. Ljekari su dužni lijekove na recept propisivati prema medicinskim indikacijama u racionalnim količinama koje omogućavaju neophodnu terapiju. To znači da ljekar ne smije da uskrati pacijentu lijek koji mu je neophodan, niti bi zbog toga smio biti kažnjen od strane rukovodstva ustanove”, rekli su Fondu.
Napominju da je Fond za razliku od nekih ranijih godina kada su domovi zdravlja snosili 70 odsto rizika prekoračenja troškova za propisivanje lijekova na recept, a bolnice 30 odsto, sada je ovaj omjer rizika podijeljen na jednake dijelove (50:50).
“Na ovaj način i bolnice i domovi zdravlja imaju istu odgovornost kod propisivanja lijekova na recept, a samim tim, umanjena je odgovornost porodičnog doktora koji je često propisuje lijekove. Tako da je Fond i na ovaj način pružio podršku zaposlenima na primarnom nivou zdravstvene zaštite, jer sada svi u zdravstvenom sistemu podjednako snose odgovornost kada je u pitanju propisivanje lijekova”, rekli su u Fondu.
Takođe, uvažavajući činjenicu da postoje neka hronična oboljenja kod kojih porodični doktor ne može nikakvim mjerama da utiče na manje propisivanje lijekova, a time i na manje troškove, Fond je još prije nekoliko godina izdvojio nekoliko lijekova za koje prekoračenje troškova ne ide na teret domova zdravlja. Riječ je lijekovima iz grupe citostatika, opijatnih analgetika, antiepileptika, antiparkinsonika i psiholeptika.
U Agenciji za lijekove i medicinska sredstva BiH kažu da razlika u cijeni lijekova, u svjetlu fondova zdravstvenih osiguranja, može biti posljedica različitog pozicionitranja istih lijekova u sklopu lista lijekova koje se od strane fondova zdravstvenih osiguranja (su)finansiraju. Tijana Spasojević Došen, načelnica sektora za klinička ispitivanja u ovoj ageniciji, kaže da je ujednačavanje liste lijekova moguće postići usvajanjem esencijalne liste lijekova na nivou BiH. Međutim, do sada je bilo više neuspješnih pokušaja usvajanja jedinstvene esencijalne liste na nivou BiH.
“Negdje su određeni lijekovi sto odsto pokriveni od strane fonda, a negdje je pokrivenost od strane fonda niža pa pacijenti moraju doplaćivati do pune cijene lijeka. Odgovorno tvrdimo da su veleprodajne cijene lijekova jedinstvene na nivou BiH i usklađene su sa maksimalnim veleprodajnim cijenama lijekova koje već tri godine izračunava i objavljuje naša agencija”, rekla je ona za eTrafiku.