Nekoliko hiljada ljudi trenutno spava na ulicama Bihaća, napuštenim kućama i nekadašnjim fabrikama. Za njih nema mjesta u kampu Bira, a preživljavaju uz pomoć mještana i volontera koji se samostalno organizuju kako bi im dostavili hranu.
Piše: Vanja Stokić, foto: Melani Isović
Jedan od najvećih skvotova nalazi se nedaleko od kampa Bira. U trenutku kada ih je posjetila ekipa eTrafike, tu je boravilo oko 120 muškaraca. Prostrana, napuštena građevina na dva sprata privremeni je dom ljudi iz Pakistana, Agvanistana, Bangladeša… Dok dio njih upija sunčevu svjetlost na otvorenom, ostali pripremaju ručak. Došli smo bez prethodne najave ili poznanstva sa bilo kim od njih. Samo smo se pojavili i upitali je li u redu da malo popričamo i snimimo atmosferu unutar građevine. Bez razmišljanja su pristali i pozvali nas da uđemo.
Dok obilaze oko sudova u kojima se pripremaju piletina i riža govore nam da ih volonteri povremenu obiđu i donesu hrane. Međutim, teško je zbrinuti toliki broj ljudi pa često nema dovoljno za sve.
Ovdje se zna ko šta radi, dok jedni lože vatru, drugi sjeckaju luk, čiste krompir ili mijese hljeb. Pitaju nas volimo li rižu, a zatim je sipaju u zdjelice i pružaju nam ih. Niko od njih ne želi da ostane ovdje, ali su zbog zatvorenih granica trenutno “zaglavili” u BiH.
Prisustvovali smo i opraštanju od grupice momaka koja je krenula u game (ilegalni prelazak granice). Sa velikim ruksacima punim odjeće i hrane za desetak dana hoda, u gomili ljudi tražili su svoje prijatelje a onda ih dugo grlili u znak pozdrava. Ovo je možda posljednji put da se vide uživo.
Video iz ovog skvota pogledajte ovdje.
Na drugom kraju grada ljudi u pokretu borave po napuštenim kućama, po desetak u svakoj. Hranu kupuju u obližnjem marketu ili im je donesu volonteri. Svi su više puta pokušali preći hrvatsku granicu i većina ima slična iskustva.
“Hrvatska policija nam oduzme sve stvari koje imamo – telefone, eksterne baterije, vreće za spavanje, ruksake sa hranom… Čak nas natjeraju da skinemo obuću i jakne, a onda nas vrate na teritoriju BiH. Nekada nas tuku, a nekada ne. Mene prošli put nisu dirali”, govori nam mladić iz Pakistana.
Dok sa lokalnim stanovništvom i policijom nemaju problema, sukobi nastaju između njih samih.
“Nedavno nam je tokom noći upala grupa od skoro 20 Avganistanaca. Svi su imali noževe. Opljačkali su nas, ali nas nisu povrijedili. Uzeli su skoro sve telefone, uspjeli smo sakriti dva”, priča on.
Trideset kilometara dalje, u naselju Tržac na samoj granici sa Hrvatskoj, situacija je skoro pa identična, razlika je samo u broju ljudi. U jednoj od napuštenih kuća zatekli smo grupu od osam Pakistanaca. Većina njih želi u Italiju, dok jedan mladić planira stići do Španije.
“U BiH sam dvije godine, pokušao sam 30 puta da pređem granicu. Jednom me je uhvatila slovenačka policija, a 29 puta hrvatska. Tukli su me i uzeli sve stvari koje sam imao. Čak su me natjerali da skinem cipele, a onda su sve to zapalili. Pakistan je dobra zemlja, ali tamo nema posla, zato želim da dođem do Španije. Ovdje su neki ljudi dobri, a neki nisu. Policija je u redu, ne diraju nas. Mještani su jako dobri, daju nam brašno, ulje i mlijeko”, govori nam on.
Mještani sa kojima smo razgovarali nisu željeli da se snimaju, ali su naglašavali da sa ljudima u pokretu nikada nisu imali problema.
“Uzmu vode, malo napune telefone i to je to”, govori nam starija žena koju smo sreli pored kuće u kojoj borave ljudi u pokretu.
Njena komšinica ističe da nikada nije imala neugodnih situacija sa njima.
“Dođu nekada pred kuću, ali ne ulaze u dvorište. Nikada nije bilo problema sa njima, nisu nas napadali. Oni traže napuštene kuće u kojima mogu spavati”, objašnjava nam.
Isto govori i njen komšija Sulejman.
“Kada vide koja je kuća prazna, tu se smjeste. Kada se sretnemo na ulici nema nikakvih problema. Ja sam bio izbjeglica i sve ih razumijem”, naglašava on dok uređuje dvorište.
U mjestu Šturlić, udaljenom oko 40 kilometara od Bihaća, upoznali smo mladića iz Libije po imenu Ejub (35). Kako nam govori, dom je napustio prije dvije godine zbog rata, a do BiH je stigao preko Turske, Grčke, Makedonije i Srbije. Kombinovao je pješačenje i vožnju autobusom. Ovdje spava pod otvorenim nebom.
“Naša zemlja je uništena ratom, nemate šansu za stabilan život i prinuđeni smo da ga potražimo negdje drugo. U BiH sam oko dva mjeseca. Prvo sam bio u Sarajevu pa smo došli u Kladušu i zatim u Bihać. Kampovi su puni, za nas nema mjesta. Tamo već ima više ljudi nego kreveta. Spavamo vani, nemamo nikakvo sklonište, čak ni šator. Petorica nas je, zajedno putujemo. Plan nam je da ponovo pokušamo da pređemo granicu. Želim doći do Belgije, tamo imam porodicu. Završio sam master studije iz oblasti informacionih tehnologija. Nadam se da ću pronaći posao u Belgiji i da ću srediti svoj život”, kaže on.
Do sada je dva puta pokušao preći granicu, ali ga je policija uhvatila i vratila nazad, te zaplijenila stvari koje je imao uz sebe. O lokalnom stanovništvu ima jako dobro mišljenje.
“Bosanci su dobri ljudi, do sada nisam upoznao loše niti imao problem sa bilo kim. Kada ti njih poštuješ, poštuju i oni tebe. I policija je u redu. Kada se registruješ i daš im svoje otiske prstiju za identifikaciju, neće te dirati. Međutim, neke izbjeglice prave probleme”, naglašava.
Za to vrijeme, marketi u Bihaću jasno ističu da ljudi u pokretu nisu dobrodošli u njihovim objektima.
Kako bi sklonili ljude sa ulice i iz napuštenih objekata, u selu Lipa 20 kilometara od Bihaća napravljen je šatorski kamp za 1.000 ljudi. Finansijeri su Grad Bihać, Evropska unija i USAID, koji ističu da je sve urađeno po međunarodnim standardima. Sa druge strane, volonteri upozoravaju da se priprema novi Vučjak, bezuslovni kamp u kome će se ljudi odvojiti od civilizacije. Prema najavama zvaničnika, premiještanje ljudi u pokretu u kamp Lipa planirano je za sutra.
