Danas se navršava osaam godina od kada nas je nakon teške bolesti napustio, po mnogima, jedan od najvećih muzičara bivše Jugoslavije, gitarski virtuoz Rade Tomić Beli iz Prnjavora.
Piše: Ognjen Tešić
Napomena: Tekst je prvobitno objavljen na našem portalu u maju 2014. godine. Ponovo ga objavljujemo bez naknadnih intervencija.
Jugoslovenski Pako De Lusija, kako su ga drugi zvali ili Bijeli Cigan, kako je on sam volio da ga zovu, još za života ušao je u legendu i sigurno da će ga još dugo pamtiti ljudi širom bivše Jugoslavije.
“Svugdje nailazim na tragove i na ljude koji pominju sa sjetom Radu. Čim čuju da sam iz Prnjavora, prvo što pitaju: ‘Znaš li Belog?’, a ja sa ponosom kažem: ‘Čuj znam li, pa pili skupa, jeli kifle pred podrumom i ko zna šta sve još, Rade je legenda , i moj drug!'”, riječi su jednog od Radinih sugrađana koji kao i većina Prnjavorčana ne zaboravljaju nekadašnju prvu gitaru Jugoslavije kojem su gotovo svi muzičari ljubili desnu ruku.
Prije dvije godine njegovi prijatelji su se oprostili od njega riječima da je uvijek bilo odličnih muzičara i gitarista, ali da su rijetki oni koji su umjesto prstima svirali dušom kao Beli.
“Beli će uvijek ostati naš prijatelj, maestro, legenda, nenadmašni virtuoz gitare, čovjek u čijim rukama je gitara govorila. Nema ga više da svojom čarobnom svirkom razgaljuje srca svih koji su ga slušali, poznavali, voljeli. Bog mu je podario rijedak talenat, a on ga je doveo do savršenstva i svoju svirku darovao ljudima”, govorili su tada, ali i naglašavali da će iza njega uvijek ostati muzika koju je stvorio, kao i njegovi sinovi Stanko i Mario kojima je prenio ljubav prema gitari.
Upravo Radin sin i gitarski nasljednik Mario Tomić govori kako niko u okruženju nije sa takvom lakoćom imitirao buzuki, grčki i španski melos kao njegov otac i kako su mnogi tvrdili da je imao apsolutni sluh.
“Njegovao je stil između flamenga i džeza, dobro je poznavao skale što mu je omogućavalo širinu sviranja. U svojoj svirci je uspio da ujedini tehniku sviranja, virtuoznost i dušu u jednu cjelinu, a ogromnoj većini muzičara uglavnom nedostaje bar jedno od toga. Sa jednim takvim umjetnikom je lako svirati, držao je sve konce u svojim rukama. Mnogi su govorili da ga je teško pratiti, ali onaj ko njega shvati i doživi njegovu muziku nije mogao imati problema”, kaže Mario i dodaje da Belog izdvajalo i to što je bez problema umio da istovremeno i solira i pjeva, što nije nimalo lako, naročito zbog načina na koji je ovaj muzičar solirao.
U društvu najvećih
Rade Tomić sarađivao je sa brojnim muzičkim velikanima bivše države među kojima su i oni najveći – Toma Zdravković, Boki Milošević, Cune Gojković, Muharem Serbezovski, Bora Spužvić Kvaka i drugi.
Pojedina kola koja je snimio su uvrštavana na kompilacije najbolje muzike Balkana, a instrumentali kao što su Marijin vez, Skopska topana, Ademovo kolo i drugi uvijek će se slušati.
Pored autorskih pjesama snimao je gitarske dionice za mnoge muzičare među kojima se izdvaja nezaboravna pjesma Silvane Armenulić “Šta će mi život”, potom “Sanela” Šabana Šaulića, “Sve si mi uzela” koju je napisao za kuma Aliju Pekića koju je kasnije prepjevala Ljiljana Petrović. Sa Kvakom, koji mu je bio jedan od najvećih prijatelja sa estrade i sa kojim je najviše sarađivao zajedno je napisao pjesmu “Suzo siromaha” poznatu po stihovima „Boriću se sa životom do posljednjeg daha“.
“Sa Cunetom Gojkovićem Beli se družio i sarađivao u mladosti, kada mu je svirao na pločama i pratio ga na nastupima. Nakon što su im se putevi razišli prošlo je nekoliko decenija do njihovog ponovnog susreta kada je Cune, gostujući u Banjaluci odlučio da potraži starog prijatelja iz Prnjavora. Nakon dirljivog susreta nije prošlo ni mjesec dana kada je moj otac preminuo. Sudbina je htjela da se prijatelji iz mladosti pozdrave prije rastanka”, prisjeća se Mario.
Svirajući sa velikim imenima i zvijezdama Beli dobija i mnogobrojne ponude, ali se ne snalazi u tom svijetu, te ih odbija jer mu karijera nikada nije bila u prvom planu.
“Krenuo je kafanskim, boeskim životom, radio kao samostalni umjetnik, uvijek se smatrao ‘prljavim’ uličnim sviračem, nije volio pravolinijsko sviranje, u svojoj svirci je uvijek koristio improvizaciju, smatrao se uvijek ograničenim kada je morao da svira onako kako jeste i to stalno identično ponavljao, to ga je i proslavilo, nije htio da se ograničava, da sve treba da bude po nekim pravilima, ono što je trenutno osjećao volio je da ubacuje u svirku”, kaže Mario.
Sredinom sedamdesetih odlazi u Njemačku u vrijeme kada se znalo ko je ko u muzičkim vodama Jugoslavije i, za razliku od današnjeg vremena, ko može a ko ne da snimi ploču.
“Bio je i psiholog, znao pogoditi sa pjesmom, ali i obazriv. Posmatrao je sve u kafani, znao ko šta misli, imao fotografsko pamćenje. Isticala ga je i duhovitost, ali i to što je znao uzeti bakšiš, kao i njegova velikodušnost. Iz Njemačke je znao dolaziti sa ogromnim novcem, ali zbog svog načina života znao je doći i sa dugovima. Međutim, moram naglasiti da je uvijek gledao da mu porodica ima sve što je potrebno. Pomagao je i drugima, ako ne finansijski onda je barem pjesmom znao oraspoložiti tužne, naročito u vrijeme ratnog perioda”, kaže Mario Tomić.
U periodu dok je boravio u Njemačkoj Beli ostaje bez jednog prsta, a sve je vremenom dobilo mitološku dimenziju jer su neki tvdili da je prst izgubio na kocki, drugi na mašini u fabrici gitara ili u šumi sjekući drva, a Beli nikada nije sam potvrdio niti jednu verziju. Zanimljivo je i da mu je nakon smrti desna ruka ostala u položaju kao da drži trzalicu, koju su mu tada i stavili te ga tako sahranili.
Kao i svi veliki talenti izuzetno je cijenio Rome, i u njima prepoznao nešto što nema svako. Za Ljiljanu Petrović je Beli uvijek govorio da je “ciganska kraljica” i najbolja u tom žanru uz “ciganskog kralja” Šabana Bajramovića, a sebe je volio zvati Belim Ciganinom.
I Romi su voljeli njega. Kad je bio na vrhuncu, dolazio iz Njemačke u Prnjavor, svi bi išli u jednu kafanu jer su znali da će i Beli u nju, a tamo ih je častio, sa njima pio, družio se, svirao…
U posljednjoj fazi svog muzičkog puta Beli je najviše sarađivao sa gitaristom Sašom Jočićem sa kojim je najčešće nastupao u restoranima Jezero i Bomi.
“Kao muzičar za njega mogu samo reći da je bio vrhunski umjetnik, zanimljiv čovjek, inteligentan, nadaren, maštovit i veoma zanimljivo društvo. Jednostavno taj je čovjek imao Božiji dar jer onako kako je on svirao to se nije moglo naučiti, svirao je neponovljivo, autentično, i on je toga bio svjestan ali nije težio da to unovči i pretvori u neku slavu a mogao je napraviti sjajnu karijeru da je išao tim tokom”, kaže Saša i naglašava da su nadareniji i ostvareniji muzičari uvijek više cijenili Belog od onih ne toliko talentovanih.
Kroz restoran “Jezero” prodefilovao je niz poznatih muzičara, kao i ljudi iz drugih sfera javnog života. Beli je tada sarađivao sa Miroslavom Ilićem, Rođom Rajičevićem, Duškom Kulišom, Harisom Džinovićem, Anom Bekutom… I svi su bili oduševljeni!
“Pamtim reakciju Nenad Stojanovića Luisa koji je ushićeno prišao i zamolio nas da svira sa nama, Neša Galija je takođe ostao u čudu kada je čuo Belog. Zanimljivo je bilo i kada je Boba Stefanović telefonom zvao suprugu Brenu da joj Beli “na uvce” svira grčke melodije. On je uvijek bio muzička atrakcija u smislu virtuoza čovjeka koji je neponovljivo svirao i sigurno da nije preuveličavanje da se kaže za njega da je jedan od najboljih muzičara sa ovih prostora”, kaže Saša i dodaje da je i prvak svijeta u sviranju harmonike Joca Đorđević uvijek hvalio umijeće i talenat Jugoslovenskog Paka De Lusije.
https://www.youtube.com/watch?v=sYxInJRzsdk&feature=emb_title
Poznavao je i gitarskog virtuoza i vođu legendarne grupe “Smak” Radomira Mihajlovića Točka, sa kojim je imao priliku i da svira, međutim zbog njegovanja različitih muzičkih stilova ubrzo su se razišli.
“Bubnjar “Krvne grupe” i Točkov kum znao je da kaže da su Točak i Beli podjednako dobri i bili rame uz rame samo u različitim stilovima muziciranja”, prisjeća se Saša.
Muzički nasljednici
Beli nije samo sinu Mariju prenio svoje ogromno znanje i iskustvo već je vrlo rado učio i sve druge zainteresovane za ovaj instrument.
Jedan od njih je i Miloš Vujinović koji ističe da je tri godine išao na časove gitare kod Belog te da su se njih dvojica za kratko vrijeme sprijateljili i postali vezani jedan za drugog.
“Beli mi je govorio mnoge stvari o muzici ali i životu, kako da se ponašam, snađem, postavim, čuvam što mi je mnogo pomoglo kasnije. Takođe, davao mi je motivaciju i širio vidike, muziku koja mi je nekad izgledala prekomplikovano pojednostavljivao bi mi je”, kaže Miloš kojem su pričali da je, na dan kada se rodio, njegov budući učitelj gitare došao pripit, uzeo mu desnu ruku, poljubio je i rekao “Ovo će biti dobar gitarista!”
Još jedan učenik Stefan Sarić kaže da je tek kasnije shvatio da Beli nije samo svirao već i živio muziku.
“Kad sam počeo da sviram doživljavao sam ga jednostavno kao učitelja gitare da bi kasnije, poslije njegove smrti shvatio koji je on virtuoz i da to ne može niko odsvirati kao on. Išao samo kod njega jedan kraći period ali većinu onog što danas koristim od njega sam naučio, dao mi je pečat, iako sviram potpuno drugačiji stil, koristim njegove stvari u improvizaciji”, kaže Stefan i dodaje da mu instrumentali njegovog učitelja uvek najbolje legnu kada se osjeća neraspoloženo ili kada doživi emocionalni krah jer je kod Belog “svaki ton emocija”.
Na internetu samo riječi hvale
Kada se bavite bilo kakvom umjetnosti, ma koliko bili dobri, priznati i uspješni riječi kritike – argumentovane ali i one kvarne, su neminovne, ali sa Belim to nije slučaj. Iako se na internetu ne mogu naći tekstovi, dokumenti ili biografija Rade Tomića, forumi na kojima se diskutuje o njegovoj muzici prepuni su riječi hvale za ovog umjetnika.
“Čitav život slušam i sviram gitaru, ali takav zvuk, senzitivnost, virtuoznost koju Beli ima nikada nisam sreo kod drugih gitarista. Svoje koncerte u Australiji posvećujem njemu jer takvu veličinu treba svrstati uz Paka, Đanga, iako i pored njih ja uvijek Belog prije slušam”, napisao je Senad Dulić, gitarista iz Australije na jednom od foruma.
https://www.youtube.com/watch?v=mpgobO119rI&feature=emb_title
Djetinjstvo
Rade Tomić Beli, rođen je 1950. godine sticajem okolnosti u blizini Ljubljane jer je njegov otac Stanko bio vojno lice te se usljed razmjena koje su se praktikovale u bivšoj Jugoslaviji našao u Sloveniji, potom Kragujevcu da bi se konačno vratio u Prnjavor. Stanko je svirao tamburaške instrumente i vodio prnjavorski tamburaški orkestar u kojem je Beli svirao na svojim muzičkim počecima te imao značajnu ulogu u njegovom muzičkom profilisanju.
Rade upisuje Srednju muzičku školu u Banjaluci koju ne završava ali iskazuje izuzetan talenat – dok su drugi svirali po dva instrumenta njemu su, zbog nevjerovatno razvijenog sluha, odmah dali tri.
Tada “zbog nemirne plave tršave kose dobija nadimak Beli”, prisjećaju se njegovi prijatelji iz tog perioda, nadimak koji će ga kasnije proslaviti.
U muzičkim predmetima je briljirao ali ga ostali nisu zanimali te ih je u potpunosti zanemarivao. Kao što je slučaj sa svim boemima, sve se više okretao kafani, ubrzo i napustio školu te se posvetio isključivo vježbanju gitare.
Bio je solista u poznatim „Banjalučkim trubadurima“ prepoznatljivim po nastupima u kojima su bili obučeni kao marijači. Stariji Banjalučani se prisjećaju vremena kada su pravi mariači nastupali na ovim prostorima, u jednom trenutku Beli se nekako ubacio među njih, savršeno uklopio zbog odličnog poznavanja njihove muzike i sve redom ih je ostavio u čudu.
Nakon trubadura kreće i veliki uspon ovog umjetnika koji će ga vinuti među najveća sviračka imena Jugoslavije.