Da je u sistemu obrazovanja u Republici Srpskoj nešto trulo, to je odavno poznato. Ali zašto je to tako i zašto niko od nadležnih iz ministarstva, rekotorata ili uprava fakulteta, srednjih škola, biroa, raznih agencija za istraživanje tržišta, obrazovanja i sl. koji su u toj oblasti daleko kompetentniji od mene, ne govori ništa, to je misterija.
Kao prvo, prilikom upisa na fakultet osoba sa osamnaest godina treba da odluči šta će biti kad poraste. Da li je čovjek u osamnaestoj godini dovoljno zreo da donese tako kompleksnu i važnu odluku, koja će mu u mnogome odrediti daljni tok života? Da li je dovoljno informisan o fakultetima koji mu se nude, o deficitarnim zanimanjima, o opisu posla koji će obavljati sticanjem diplome? Iz svog iskustva mogu reći da nije. Danas se donekle i popularišu pojedini fakulteti koji putem interneta ili prezentacija predstavljaju zanimanja za koje se ljudi mogu obrazovati ukoliko se odluče za taj fakultet. Prije samo 5 godina dobar dio tih fakulteta nije imao ni svoju internet stranicu, a na neke druge oblike promocije i plasiranja informacija je suludo i pomišljati.
Budući da smo mi zemlja koja još uvijek u odnosu na neke svjetske standarde nema veliki broj visokoobrazovanih, fakulteti, razni smjerovi i odsjeci su svake godine sve brojniji. Ali postavlja se pitanje ko vodi računa o broju visokoobrazovanih koji će sutra postati diplomci određenog fakulteta, i o deficitu ili suficitu određenih zanimanja. Važno je da se gomilaju fakulteti, da što više mladih studira, jer će tako biti manje dokoni, a to što će se nakon sticanja te diplome i statusa akademskog građanina morati bezuspješno tragati za poslom, to nije briga onih koji kreiraju zakone, upisne politike i kvote brucoša koji se upisuju na pojedine fakultete.
Kakvu ste uslugu učinili čovjeku ako ga profilišete za zanimanje koje na tržištu rada nije nikome potrebno? Mislite da će on sutra moći da živi od toga što je ispred svog imena dodao titulu dipl., mr, dr ili sl? Veću uslugu biste im učinili, da ste im predočili koji su to fakulteti i zanimanja koja su tražena na tržištu rada, a koja srednjoškolska obrazovanja ili zanati mogu obezbijediti solidnu egzistenciju. Da se ne lažemo, to je primarni cilj većine koji se odlučuju za profesionalno usavršavanje. Kako živjeti i preživjeti?
Mnogo je veće razočarenje kada poslije godina školovanja, potrošenog novca, neprospavanih noći, nervoze, treme i straha, shvatite da ste stekli obrazovanje koje nikome nije potrebno. Tada kroz glavu prolazi „da sam samo znao!“, „da mi je neko rekao!“. E pa, bilo je onih koji su mogli da vam kažu, a nisu. Zašto? Ne znam, i ja se pitam.
Dovoljno je bilo pogledati statistiku, koja je sigurno dostupna, i koju svi koji se bave istraživanjem i učešćem na tržištu rada poznaju. Koja je sreća i prosperitet naše države kada nam je na birou stotine visokoobrazovanih, i stotine onih koji se još uvijek obrazuju kako bi se sutra pridružili svojim kolegama u potrazi za poslom, oglasima, i koji će da rade ispod svoje kvalifikacije?
Problem nezadovoljstva mladih uspješno se rješava drugim ciklusom studija. Da ne bi bili besposleni, dajmo im da se još malo školuju, dajmo im nadu da će sutra poslodavcima biti primamljiviji i poželjniji. Kakva je to logika? Nemate posla ni sa osnovinim studijem, a hiperprodukcija mastera raznih profila će sigurno popraviti stvari.
Posebno me iritira činjenica da je dozvoljeno da pojedine poslove obavljaju ljudi koji za njih nisu kvalifikovani, dok ovi sa diplomom istog usmjerenja sjede kod kuće besposleni. Nemaju iskustva. Pa kako će ga imati kada je neki polupismeni zanatlija zasjeo na njihovom radnom mjestu?!
I sada je najveći problem korupcija na fakultetu?! Dobro došli u stvarni svijet! Korupcija je prisutna i ukorijenjena u svim sferama našeg društva već godinama. Neka plaćaju, ako misle da se znanje i iskustvo mogu kupiti. Mi nismo navikli da živimo u skladu sa pravilima i zakonom, jer uvijek tražimo zaobilazni put. Nesvjesni da zaobilaznog puta nema, jer će nas sve te stepenice koje u životu preskočimo, dočekati kad-tad, a kada se na njih spotaknemo, pamtićemo pad dok god smo živi.
eTrafika.net – Jelena Despot