Čini se da otvaranje profila djeci na društvenim mrežama polako postaje novi trend među roditeljima. Iako mnogi od njih u ovome ne vide ništa loše, ali mnoge opasnosti prijete djeci – pedofili, kriminalci ili činjenica da sve ovo može da utiče na njihovo psihičko zdravlje kada odrastu.
Piše: Nataša Tomić, foto: Pixabay.com
Sve masovnijim korištenjem društvenih mreža javio se i sharenting – dijeljenje videa djece na društvenim mrežama od strane njihovih roditelja. Mnogi od njih idu i korak dalje pa prave profile na Instagramu ili Facebook-u svojoj djeci na kojima objavljuju njihove snimke sa simpatičnim situacijama u kojima se svakodnevno nađu.
I A.V. je otvorila profil na Instagramu i stranicu na Facebook-u svojoj 3-godišnjoj ćerki čije snimke svakodnevno postavlja. Na Instagramu ih prati prati više od 70 000 korisnika ove društvene mreže, a na Facebook-u više od 3 000. Tu je i Youtube gdje njeni videi bilježe i više od 9 000 pregleda.
Majka ove djevojčica tvrdi da ona nije svjesna ovoga što se oko nje dešava.
„Ona ne zna šta su društvene mreže, ni komentari, ni popularnost. Baš ništa ne zna. Vole je mnogo naši ljudi, ali nije se susretala ni sa tim da traže da se slikaju. A što se tiče komentara, 90% njih nas obožava na našim stranicama. Ali naravno ima i tih zlih ljudi kao i ljudi koji su protiv toga. Na to se ne obazirem, niti čitam, jedino kad mi kad mi neko pošalje skrinšot. Ali eto, zbog toga i ne želim da se toliko objavljuje, da svako komentariše. Svakako se sa svim tim nosim ja, jer moja kćerka baš ništa ne zna“, kaže naša sagovornica.
Ozana Pevec Marić je kao 11-godišnjakinja pokrenula svoj YouTube kanal na kome je postavljala videe. Nakon raznih komentara na njen sadržaj, od kojih su mnogi bili negativni, kanal je ugasila. Sada, nakon više od 10 godina se vratila u online prostor i prisjetila svih komentara koje je dobijala.
“Komentari koje sam dobivala vezano za videe su bili svakakvi. Od najljepših pohvala i potpora, do neopisivo ružnih uvreda koje je teško uopće smisliti. Bilo je perioda gdje su me znali povrijediti, ali sam onda shvatila da ljudi s takvim mentalitetom nisu ništa bolji od mene, koliko god pokušavaju biti ili se pretvaraju da jesu. Apsolutno nitko nije savršen i smatram da bi se svatko trebao staviti na mjesto osobe kojoj upute svaku ružnu riječ”, priča Ozana.
Ona tvrdi i da je naučila da se ne obazire na negativne komentare i da je oni ne dotiču.
“Godinama kasnije, dan danas, negativni komentari ne utječu niti najmanje na mene, niti na moj život. Čovjek se nauči oglušiti na takve stvari i počne gledati samo pozitivno. Ipak, od negativnoga se ne živi, niti bi mu trebalo biti mjesta u bilo čijem životu”, priča Ozana koja je u svom “povratničkom” videu na YouTube-u izjavila da joj ljudi i sada znaju uputiti negativan komentar.
S obzirom na to da je u međuvremenu postala majka, Ozana ističe da uči svoje dijete da internet i društvene mreže koristi u korisne i edukativne stvari.
“Kao roditelj podupirem djecu koja svoje društvene mreže koriste da bi prezentirale nešto korisno, edukativno, zanimljivo. Nikako onu suprotnu vrstu gdje dijete od 14 godina uči druge plesati vulgaran ples ili priča o temama koje nisu primjerene tom uzrastu”, priča naša sagovornica.
S druge strane, Dajana Milašinović, majka 1-godišnje djevojčice ističe da je obaveza svakog roditelja da zaštiti svoje dijete, a da se objavljivanjem sadržaja na internetu ovo pravo gubi.
„Mislim da je pogrešno objavljivati slike, pogotovo lik djeteta ili praviti profile sa njihovim imenom. Ne vidim razlog da se pravi digitalni identitet djeteta. Privatnost je tu da se sačuva za sebe, za porodicu. Ja svoje dijete slikam, izrađujem slike i imam ih za uspomenu. Pojedine slike mogu izazvati podsmijavanje drugara u školi, a malo dijete ne može dati pristanak za objavljivanje fotografije. Za nekoliko godina, kada bude svjesno, može da se srami. Naravno, učila bih dijete da se ne srami sebe, svojih roditelja, ali vremena se mijenjaju i prosto može da dođe do toga da se dijete srami, jer to nešto sada nije prihvatljivo“, tvrdi naša sagovornica.
Ona ističe i da djecu na internetu vrebaju razne opasnosti.
„Nije nam strano to da u svijetu, pa i kod nas, bez obzira na to što smo siromašnija država ima toliko pedofila koji se vjerovatno vježbom dobro skrivaju. Znači, to je još jedan dodatan razlog za našu odluku da ne objavljujemo slike, jer nikad ne znamo gdje te slike mogu završiti, pod čijim okom i u čijoj ruci. Mislim da dijete, dok odrasta, treba upoznati sa svijetom tehnologije, koja je otišla predaleko i upozoriti ga na opasnost koje samo objavljivanje nosi sa sobom, da bi na kraju bilo sposobno da donese pravu odluku kada bude odlučivalo samo za sebe“, priča Dajana.
Narušavanje prava i teret javnosti
Objavljivanjem ovakvih sadržaja na društvenim mrežama, djeci se obično daje identitet u digitalnom svijetu u koji oni nisu ušli svojom voljom, a Nataša Pivašević iz Udruženja „Zdravo da ste“ tvrdi da se ovako narušava i dječije pravo na privatnost.
„Dijeljenjem video materijala i fotografija djece najviše se narušava dječije pravo na privatnost, odnosno, dijete se ‘daje na uvid’ velikom broju ljudi koji su mu većinom nepoznati i koji inače ne bi imali uvid u njegovu privatnost i intimu. U slučaju kada se materijali postavljaju neoprezno, odnosno kada se može zaključiti lokacija djeteta, narušava se i dječije pravo na sigurnost“, objašnjava Pivaševićeva.
Pivaševićeva smatra da djeca koja su izložena javnosti, kada odrastu vrlo lako mogu osjetiti teret roditeljskih postupaka.
„Dijete koje je izloženo javnosti na određeni način, u odraslom dobu, ili već u adolescenciji, može da osjeti teret te rane izloženosti u smislu da osjeća sramotu i stid jer su neke informacije iz njegovog djetinjstva dostupne javnosti, a ne može uraditi ništa po tom pitanju. Ovakva situacija doprinosi lošoj slici o sebi i nezadovoljstvu životom. Drugi problem je ukoliko dijete postane slavno. Osobama je zbog slave jako narušena privatnost i pred nju se stavljaju jako velika očekivanja od publike, saradnika, porodice, ali na kraju i od sebe samih. Ta očekivanja je nemoguće dostići, jer najčešće budu nerealna, previsoka, idealizovana“, tvrdi naša sagovornica.
Tu je i teret koji se djeci nameće i koji od njih zahtijeva da budu bolji i zanimljiviji, jer bi u suprotnom mogli dosaditi svojoj publici.
„Uvid u ta očekivanja možemo imati ako samo zamislimo sa kolikom preciznošću mi sami iznosimo stav o nekome ko se javno izložio. Svi imamo mišljenje i imamo očekivanja odjavno izloženih osoba. Ako nam se nešto sviđa, očekujemo da osoba nastavi raditi u tom pravcu, očekujemo da idući put bude još bolja, jer ako ostane na istom nivou možda će nam dosaditi, dakle podižemo ljestvicu zahtjeva i očekivanja. Ako nam se ne sviđa, imamo ideje kako bi rad te osobe mogao ili trebalo da bude bolji. Dakle, imamo veoma jasno viđenje kako druga osoba treba da funkcioniše i kakav njen performans treba da bude. S druge strane, kad pogledamo svoj život, možda primijetimo da je nekada nemoguće i jedan dan proživjeti tako da se osjećamo potpuno zadovoljno po pitanju svega što smo uradili u toku tog dana. Sada zamislite kako to izgleda kada se sa ovim teretom, nosi dijete koje tek razvija svoje kapacitete nošenja sa stresom, uspjehom i neuspjehom, i šta uopšte u dječijoj svijesti znači uspjeti u nečemu? Kako se osjeća kada je odbačeno zbog nečega“, pita se Pivaševićeva.
Ipak, ovakvo postupanje nije ni isključivo negativno, jer djeca odavno učestvuju u filmskim umjetnostima, kroz različite kampanje svjedoče o problemima sa kojima se oni ili njihovi vršnjaci susreću, sa ciljem unapređenja položaja djeteta u društvu. I dalje, veoma je važno da se roditelji informišu o rizicima interneta, ističe Pivaševićeva.
„Dakle postoje različite situacije u kojima djeca budu izložena na internetu, tako da naglasak treba biti na širenju svijesti o dječijim pravima, čak i među roditeljima koji svoju djecu vole najviše na svijetu. Ta ljubav nije dovoljna da dijete zaštiti i pruži mu sigurno odrastanje. Potrebno je da se roditelji informišu o rizicima, u ovom slučaju konkretno interneta. Znanje o funkcionisanju interneta i društvenih mreža se ne može prenositi s koljena na koljeno! Nije nešto što se jednom nauči i miran si. Ukoliko ćemo biti na internetu, a naročito ukoliko ćemo svoju djecu izlagati na njemu, dužni smo, sebi i djeci, poznavati društvene mreže i pametno ih koristiti“, kaže ona.
Ivan Šijaković, sociolog i profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjoj Luci ističe da su društvene mreže nova stvarnost koja je promijenila društvo.
„Prisutnost na društvenim mrežama postaje nova kultura, novi stil i način života. Društvene mreže su oblik moderne komunikacije umesto nekadašnjih pisama i fiksnih telefona. Tamo ste istovremeno prisutni sa svojom rodbinom, prijateljima poznanicima širom sveta. Postavljanje slika male dece je prilika da obavestite rodbinu i prijatelje da ste dobili dete ili unuče. Kreiranje profila za tek rođene bebe je nešto što je zamenilo albume koji su čuvali slike za generaciju koja je rođena pre 30, 40, 50 i više godina. Danas smo došli u situaciju da možemo reći da ako nešto nije prisutno na društvenim mrežama, to je isto kao i da ne postoji, odnosno, malo ko zna za to. Zbog toga je tolika trka da se ‘kače’ slike dece na društvene mreže“, kazuje Šijaković.
Djeca koja su izložena komentarima javnosti su podložnija razvoju psihičkih problema, problematičnog ponašanja ili raznih ovisnosti. Iz tog razloga je veoma važna i podrška okruženja.
„Društvo može pomoći tako što osviješteni pojedinci neće dijeliti sadržaje za koje znaju da su problematični i rizični, te će informisati svoje poznanike o rizicima njihovog dijeljenja. Moguće je je i prijaviti neprimjeren sadržaj najprije društvenoj mreži na kojoj je objavljen, a nakon toga ukoliko je potrebno može se informisati i policija. Policija i ostale državne institucije su dužne adekvatno reagovati na svaki sporan sadržaj na internetu kada su djeca u pitanju, ali nažalost policija nema toliku moć koliku bismo željeli u ovim situacijama tako da su bezbolnije opcije oprez prilikom objavljivanja ili neobjavljivanje“, kazuje Pivaševićeva.
Digitalni svijet – nova stvarnost društva
Roditelji koji objavljuju sadržaje koja uključuju djecu bi trebalo da preduzmu i određene bezbjedonosne mjere.
„Jako je važno da ni roditelj, odnosno odrasla osoba koja brine o djetetu ne dijeli informaciju o svojoj lokaciji, naročito ne o tome gdje se nalazi njihov dom. Ovo je nažalost postala česta praksa s obzirom na to da se dosta odraslih voli pohvaliti kako izgleda pogled sa njihovog balkona, iz dvorišta itd. Razmislite da li vam je svejedno da bilo ko na internetu može naći gdje se nalazite ukoliko poznaje ‘vaš kraj’. Dijete koje je izloženo javnosti treba da ima jako dobru podršku, da se i ono izjašnjava da li negdje želi ili ne želi učestvovati, i da je svjesno da u bilo kom trenutku može odustati i povući se. Takođe, da bi dijete moglo da bira ove stvari, odrasla osoba je dužna predstaviti mu na razumljiv način kakve mogu biti posljedice određenih aktivnosti. Na primjer: ‘Ukoliko objavimo ovaj video sad na internet, možda će ga vidjeti jako puno ljudi. Neki će možda imati ružne komentare, bez obzira na to što se nama sviđa video. Ja ću biti tu za tebe, ako se to desi. Važno je i da znaš da ovaj video ostaje trajno na internetu. Čak i ako ga mi obrišemo, jednom kad ga postavimo na internet, više nemamo kontrolu nad njim'“, priča Pivaševićeva.
Šijaković ističe i da je vrijeme da mi kao društvo shvatimo da živimo u digitalnom dobu i da je sasvim normalno da djeca od rođenja budu dio takvog svijeta.
„Sve više ljudi u svetu a i kod nas, živi ‘pravi život’ na društvenim mrežama, dok u offline prostoru, ‘preživljava’ i ‘životari’, bez velikog smisla i značaja. Moramo shvatiti da je prošlo industrijsko društvo i njegova kultura, način života, komunikacija, ponašanje i ophođenje. Sada je informatičko, digitalno ili kripto društvo, već uveliko na delu i u takvom je društvu sasvim normalno da se deca rađaju istovremeno u porodilištu i na društvenim mrežama i da svaki trenutak njihovog odrastanja bude prisutan na društvenim mrežama. To će biti njihovi digitalni i kripto spomenari, albumi i istorija porodičnog i zavičajnog života. Šteta je što se u našem društvu tako malo razumeju te promene i što se još manje o njima piše i diskutuje. Ta prokleta politika je okupirala naš svakodnevni život, tako da nam ove promene prolaze neprimetno“, tvrdi on.
On govori i da prisustvo u online svijetu ide u korist djeci, jer se lakše prilagođavaju svijetskim trendovima u kojima je skoro sve digitalno, ili bar pokazuje tendenciju da bude takvo.
„Njihovo društvo se rađa zajedno sa njima, oni neće živeti ove naše današnje liberalističke, nacionalističke i verske gluposti i sivilo, već odmah ulaze u svoj paralelni digitalni i kripto svet. Njihove škole i mnoštvo drugih aktivnosti će biti 70% online. Naravno, praviće se sve veća razlika imeđu našeg tužnog i bednog offline života i društva i njihovog online sveta i života. Ali, sve će ići u korist onih koji su od rođenja na društvenim mrežama, zahvaljujući hrabrim i intuitivnim roditeljima“, tvrdi on.