Iako je rat u Bosni i Hercegovini završen prije 25 godina, brojna mjesta stradanja ostala su neobilježena. U periodu od 1992. do 1995. godine širom zemlje ljudi su zatvarani u sportske dvorane, škole, muzeje, hangare, hotele i slične objekte. Tamo su doživljavali mučenja, a često su na istim mjestima i ubijani. Nakon rata ti isti objekti vraćeni su u prvobitnu funkciju, ali bez jasne oznake šta se u njima dešavalo.
Piše: Snježana Aničić, foto: ONMS
Nekoliko građana pokrenulo je inicijativu Obilježavanje neobilježenih mjesta stradanja (ONMS), u sklopu koje žele pokazati poštovanje za sve žrtve, bez obzira kom narodu one pripadale. To čine tako što pronalaze mjesta stradanja u BiH koja nisu obilježena, a zatim na toj lokaciji postave tablu sa natpisom “Neobilježeno mjesto stradanja. Na ovom mjestu su, u proteklom ratu, nad ljudima vršena neljudska djela. Ne prepuštajući te događaje zaboravu, solidarišemo se sa svim žrtvama. Da se nikada i nikome ne ponovi.”
Tim ljudi koji radi na ovome će zajedno sa Centrom za nenasilnu akciju danas, 21. jula, od 19 časova u banjalučkom Socijalno – edukativnom centru u ulici Mladena Stojanovića 6, predstaviti svoje aktivnosti i web stranicu “Obilježavanje neobilježenih mjesta stradanja”. U razgovoru će učestvovati Edin Ramulić, mirovni aktivista Fondacije za izgradnju kulture sjećanja, Krsto Rakić, član Regionalnog udruženja logoraša Višegrad, Đorđe Vuković, profesor na Fakuletu političkih nauka u Banjaluci, Davorka Turk, CNA, i Tamara Zrnović, ONMS.
Tim povodom razgovarali smo sa članicom tima ONMS-a Tamarom Zrnović koja smatra da zapravo “manipulacija prošlošću otima perspektivu budućnosti”.
Iako je do ideje za obilježavanje neobilježenih mjesta stradanja došlo još 2011. na tome se aktivno počelo raditi 2015. godine. U pet godina djelovanja posjećeno je, dokumentovano i obilježeno 86 mjesta stradanja u BiH, vezanih za period rata od 1992–1995. godine.
“Za vrijeme rata kao zatočenički objekti su korišteni škole, vrtići, domovi kulture, policijske stanice, hoteli, kasarne… Ovi objekti su nakon ratnih razaranja uglavnom obnovljeni i vraćeni u prvobitne funkcije, ali je izostalo njihovo obilježavanje kao mjesta stradanja. U gradovima, pomenuta mjesta zatočenja su obilježena u onoj mjeri koliko je to stvar političke volje i većina neobilježenih mjesta se odnose na stradanje sadašnjih manjina na područjima gdje većina bira odnos prema prošlosti i prateću memorijalizaciju”, objašnjava Zrnovićeva.
Cilj je pokazati solidarnost sa žrtvama
Kako kaže, “željeni cilj akcije bio je da se pokaže solidarnost sa žrtvama preko granica razdvajanja unutar bh. društva i time ukaže na nepravedan, selektivan pristup žrtvama u zavisnosti od njihove nacionalnosti, odnosno u zavisnosti od nacionalnosti počinilaca zločina”.
Za dobijanje potrebnih informacija se uvijek koristi više izvora, a potreban je i odlazak na teren i pronalazak ljudi koji su spremni da razgovaraju.
“U tom procesu prije svega se vodimo našim znanjem o dešavanjima u BiH za vrijeme rata, vodimo se i porukama koje dobijamo od građana o mnogim lokalitetima, vodimo se i pozivima udruženja žrtava koji žele da sarađuju sa nama i daju nam podršku za ovu aktivnost, kao i pravosnažnim presudama nadležnih sudova. Sve ovo ponekad, za pojedine lokacije nije dovoljno, pa pribjegavamo ili odlasku na teren gdje se nadamo da ćemo pronaći sagovornike koji bi rado sa nama razgovarali ili sačekamo da neko vrijeme prođe, dok ne prikupimo sve potrebne informacije. Važno je istaći da je svaka lokacija potkrepljena sudskim dokazima i izvorima koje prikupljamo prije i tokom same akcije”, dodaje naša sagovornica.
Ona ističe da “dominantni nacionalni narativi i dalje diktiraju način na koji će se nešto na lokalnoj razini memorijalizirati, te se gotovo redovno memorijalizacija odvija u okviru nacionalnih linija i političke volje većine”.
“Obilježavanje neobilježenih mjesta stradanja ima za cilj da ukaže da ovakva mjesta postoje i da na neki način potaknemo propitivanje ratne prošlosti u zajednicama koje smo posjetili, ali i šire. Jedan od ciljeva je i osvještavanje ljudi u lokalnim zajednicama ukazujući im da postoje mjesta stradanja koja su najčešće simbol patnje ‘onih drugih’ i prepuštena su zaboravu, čak i negiranju, iako postoje i sudski procesi i činjenice koje su u njima navedene kao nesumnjive. Neka se doživljavaju kao vlastita sramota i predstavljaju hipoteku kolektivne krivice. Činjenjem tih mjesta vidljivim i upoznavanjem sa događajima za koje ih se veže, ta mjesta neće biti prepuštena zaboravu”, govori Zrnovićeva.
“Prošlosti treba pristupiti konstruktivno”
Na bh. prostoru pričanje o prošlosti i dalje je bolna tema za mnoge. Postoje oni koji smatraju da je veoma bitno da se o svemu govori, a s druge strane ima i onih koji misle to, ipak, neće ništa promijeniti.
Ono što je svakako važno jeste da naučimo da živimo s prošlošću, poštujući sve žrtve i trudeći se da se prošlost nikada ne ponovi. Posljedice po društvo su i dalje vidljive, a često se obrasci nasilja i predrasude prenose s generacije na generaciju.
U ONMS smatraju da “iskazivanje žaljenja i poštovanja za sve žrtve, bez obzira na njihovo porijeklo, može postati naš osnovni zajednički imenitelj i poticaj za izgradnju sigurnije i izvjesnije budućnosti, da se više nikome i nikada ne ponovi”.
“O prošlosti se zapravo puno govori, ali rijetko kada konstruktivno. Govor o prošlosti u našem društvu obilježen je govorom mržnje, međusobnim prebacivanjem krivice i odgovornosti, prešućivanjem zločina počinjenih s ‘naše’ strane, ili pravdanjem tih zločina zločinima počinjenim s druge strane, te krajnjom relativizacijom ‘tuđe’ patnje. Govorimo u generalizacijama, slike naših neprijatelja su kolektivne, obilježavaju čitave narode. Ovakav govor o prošlosti može dovesti samo do toga da se ona beskonačno ponavlja. Ono što mi nastojimo u našem djelovanju je razumjeti što je to sve dovelo do masovnog nasilja i što učiniti kako bismo spriječili njegovo ponavljanje. Razumijevanje ne znači opravdavanje nečijih zlodjela, već razumijevanje uvjeta koji su doveli do nečovječnog postupanja, ali i osvješćivanje našeg sopstvenog potencijala za nasilje”, objašnjava ona za eTrafiku.
Online mapa predstavljena u Sarajevu
U Sarajevu je ranije prestavljena online mapa i web sajt.
“Web sajt u sebi sadrži pregled obilježenih lokacija, informacije o tome tko je stradao, pod čijom nadležnošću ili odgovornošću se zločin dogodio, je li i tko odgovarao, sudske presude ali i online mapa koja može da posluži kao alat prilikom istraživanja o ratnoj prošlosti u Bosni i Hercegovini. Značaj stranice vidimo i u tome da na jednom mjestu imamo mogućnost da potaknemo neselektivno i primjereno obilježavanje mjesta stradanja kako bi se ukazalo na potrebu da se svim žrtvama, njihovim porodicama i zajednicama, omogući pravo na dostojanstveno sjećanje i da se na taj način doprinese izgradnji trajnog mira na našim prostorima. U ovome nam je izuzetno značajna podrška organizacija porodica žrtava, ali i ljudi koji nam se javljaju putem naše Facebook stranice”, rekla je Zrnovićeva.
Iz ONMS ističu da su kulture sjećanja u BiH suprotstavljene, jednostrane, etnocentrične, ukazuju na podijeljenost BiH i oslikavaju kolektivnu viktimizaciju.
“Potrebni su nam načini memorijalizacije koji uključuju različite perspektive, omogućuju da se obilježi stradanje i prizna patnja žrtava bez obzira kojoj grupi pripadaju. Potrebno nam je da uspostavimo kulturu sjećanja gdje se patnja ne relativizuje, a nasilje ne opravdava, u kojoj će biti mjesta za sjećanje na nepravde nanijete svim ljudima, ali i za sjećanje na činove otpora nasilju i ratu. Sa takvom kulturom sjećanja stvorili bi se uslovi za međusobno razumijevanje, empatiju i solidarnost”, zaključuju.