Društvene mreže su danas jedan od najčešćih načina dijeljenja informacija o humanitarnim akcijama. Kako bi se prikupilo što više novca ili pomoći, nerijetko se u javnosti objavljuju detalji o životu i potrebama tih osoba, kao i neadekvatne fotografije, pa se u određenim slučajevima narušava njihova privatnost i dostojanstvo.
Piše: Nataša Tomić, foto: Pixabay
Iako humanitarne akcije organizuju iz najboljih namjera, sa ciljem da ljudima u potrebi pomognu da žive dostojanstveno, humanitarne organizacije i pojedinci često potpuno nesvjesno objavama na društvenim mrežama ovim ljudima nanose štetu. Tako često objavljuju slike amputiranih dijelova tijela, uplakanih ljudi u krevetu, ljudi u agoniji i siromaštvu, otvorenih ili zagnojenih rana… Postavlja se pitanje gdje je granica između interesa javnosti i zaštite privatnosti ljudi za koje se pomoć prikuplja.
Aleksandra Mušić u ime Humanitarne organizacije „Budimo ljudi“ ističe da na profilima svojih društvenih mreža objavljuju samo osnovne informacije o humanitarnim akcijama koje organizuju.
„Nema potrebe da se ulazi u detalje. Najbitnije su finansije, da se vidi gdje ide novac, za koga je skupljan. To treba da bude jasno i da ne guši ljude nekim pretjeranim detaljima. Ako je neka dijagnoza u pitanju – objavljuje se jasna dijagnoza i šta je potrebno da bi se ta osoba osposobila za život. Ne treba se zapetljavati, jer se onda gubi srž problema“, ističe ona.
Kaže da njima nikada nije bio problem odlučiti šta staviti na društvene mreže, a šta ne. Nekada traže više informacija o ljudima za koje se pomoć prikuplja kako ne bi došlo do prevara i zloupotreba.
„Mi nismo imali slučajeva da neko traži nešto opširnije, jer mislim da je sasvim dovoljno ono što se objavi za neku akciju, što se tiče naše organizacije. U suštini, mi smo ti koji traže više informacija o ljudima koji traže pomoć, jer možda žele da iskoriste organizaciju, ne samo našu, nego bilo koju. Zahtijevaju pomoć sa nekoliko strana, pa je dobiju“, priča Mušićeva.
Iz Humanitarne organizacije Pomozi.ba objašnjavaju da se prilikom kreiranja sadržaja na društvenim mrežama vode željom da pomognu, ali i da motivišu druge da učine to isto. Ipak, ističu kako je veoma teško u potpunosti zaštititi osobe za koje se prikuplja humanitarna pomoć.
„Bez dovoljno informacija o njima i stanju u kojem se nalaze ne možemo skupiti dovoljno novca koji je potreban za poboljšanje njihovih životnih uslova ili zdravstvenog stanja. Mnogi građani su nažalost imali loša iskustva, te su bili prevareni misleći da doniraju novac za ljude u potrebi, da bi se takve humanitarne akcije ispostavile kao lažne. Zbog toga je nama jako bitna transparentnost i u tom slučaju su od velike važnosti tačne i detaljne informacije o osobama za koje prikupljamo novac“, ističu iz ove humanitarne organizacije.
Komentari koje dobiju na svoj sadržaj su uglavnom pozitivni, a mnogi ljudi traže više informacija o ljudima za koje se pomoć prikuplja kako bi im nastavili direktno pomagati. Nekada dobiju i upite o tome da li je moguće zaštiti identitet tih ljudi.
„Na takve upite uvijek objasnimo da objavljujemo isključivo fotografije ljudi od kojih imamo dozvolu za to. Također, navedemo da su nažalost fotografije nužne zbog transparentnosti našeg rada, kako bi se donatori uvjerili da njihove donacije zaista završe u pravim rukama, ali i da one jedino izazovu empatiju, solidarnost i potaknu ljude da pomognu svojim komšijama, prijateljima, poznanicima i svima onima koji se nalaze u jako teškim životnim situacijama“, govore oni.
Da je veoma teško zaštititi identitet osoba za koje se organizuje humanitarna akcija, pokazuje i činjenica da akcije bez fotografija ili sa zamagljenim licima dobiju manje pažnje u javnosti.
„Naša iskustva su pokazala da kada objavimo informacije bez fotografija, ili fotografije sa zamagljenim licima, kako bismo zaštitili identitet i sačuvali privatnost ljudi za koje radimo apele, oni nažalost ne naiđu na dobar odziv donatora. Za razliku od takvih apela, oni u kojima je fotografijama ili snimcima prikazano stanje osobe kojoj je potrebna pomoć, odziv donatora je mnogo veći, te u takvim situacijama jedino uspijemo prikupiti potrebni iznos novca. Ove informacije uvijek damo i ljudima u potrebi, za koje radimo apele, a oni odlučuju koji to sadržaj, fotografije ili snimke možemo koristiti u apelu, a koje ne. Mi poštujemo njihove želje i privatnost, te ništa ne objavljujemo bez njihove dozvole“, tvrde iz Humanitarne organizacije Pomozi.ba.
Ne postoje jasna pravila objavljivanja
Elvira Jukić Mujkić, glavna i odgovorna urednica portala Media.ba, ističe da ovakav sistem pomoći, iako nosi mnoge koristi, često stvara i probleme.
„Nažalost, liječenje ili osiguranje osnovnih životnih uslova za pojedine građane BiH nerijetko ovise od podrške sugrađana, jer nemamo dovoljno jak i senzibiliziran sistem države koji bi tu podršku i pomoć osigurao. Prikupljanje pomoći mogu da budu aktivnosti koje riješe glavni problem poput nedostatka sredstava za liječenje ili za svakodnevni život, ali može da stvori mnoge druge probleme, koji su sigurno manji od glavnog, ali nisu nevažni. Ti problemi često se odnose upravo na dostojanstvo onih za koje se pomoć prikuplja, a budući da ljudi kojima je potrebna pomoć često javnosti približe najintimnije i najbolnije detalje iz svog života, tako se stvara opasnost od mnogo toga negativnog, poput ružnih reakcija, komentara, nažalost i ismijavanja, optužbi i osuda“, govori ona.
Ona govori i da na društvenim mrežama, za razliku od novinarstva, ne postoje norme i pravila koji treba da se poštuju prilikom objavljivanja humanitarnih akcija pa se komunikacija odvija onako kako to publika želi.
„Ako pitate za norme u cilju zaštite identiteta i dostojanstva osoba za koje se prikuplja pomoć, to sigurno ovisi od slučaja do slučaja. Kako bi se pridobila podrška javnosti, ponekad se dešava da pozivi za pomoć previše naglase jake emocije i slike poput nemoćnosti, tuge i patnje koju neko prolazi, i tako se naglašava ta potreba za donacijama ili određenim aktivnostima”, ističe.
Iako u mnogim slučajevima udruženja i pojedinci žele pomoći osobama u potrebi, često prave više štete nego koristi. Umjesto da ih ponižavaju, humanitarne akcije treba da sačuvaju dostojanstvo i zaštite identitet osoba za koje se pomoć skuplja.
“Pomoć će stići jer smo mi takvo društvo, ima dovoljno ljudi koji će pomoći svojim sugrađanima onda kada država zakaže. Znam da govorimo o teškim trenucima u kojima niko od nas ne želi da se nađe, ali važno misliti i na njihovu budućnost, pogotovo kada su u pitanju djeca. Posebno u vrijeme interneta, kada je moguće i godinama kasnije pronaći sadržaj koji se odnosio na neku kampanju, a koja možda neće biti nešto što dijete kada poraste želi da ističe. Direktna i jasna komunikacija i u profesionalnom novinarstvu i u našem svakodnevnom privatnom životu, efektnija je kada neostrašćeno iznesemo činjenice, podatke i tvrdnje stručnjaka i to je često dovoljno kako bi javnost shvatila poruku i pokrenula se na razmišljanje ili akciju“, govori Jukić Mujkić.
Iz Institucije ombudsmena za ljudska prava ističu da je ovakav način prikupljanja humanitarne pomoći u našem društvu postao svakodnevica.
„Korištenje društvenih mreža radi prikupljanja humanitarne pomoći i dobrovoljnih priloga u Bosni i Hercegovini postale su naša svakodnevnica. Putem neformalne grupe građana, humanitarnih organizacija, nevladinih organizacija, portala, često se prikupljaju novčana sredstva za teško oboljele, a socijalno ugroženim kategorijama građana se pokušava obezbijediti krov nad glavom, ishrana, odjeća. Nesporno je da je ovo problematika iz domena zdravstvene zaštite i socijalne politike. Ombudsmeni Bosne i Hercegovine svakako podržavaju humanitarne akcije. Međutim, u vezi sa naprijed navedenim postavlja se pitanje mogućih zloupotreba, što je nadležnost organa i institucija“, govore.
Svakako je najveći problem kada se humanitarna pomoć prikuplja za djecu. Javnost je na takve slučajeve posebno osjetljiva, a Zorica Railić Perić u ime Psihološkog savjetovališta „Psiholuminis“ ističe da u takvim situacijama dolazi i do narušavanja prava djeteta.
„S obzirom na to da je većina ljudi najosjetljivija na potrebe i probleme djece, medijsko izvještavanje prilikom organizovanja humanitarnih akcija uglavnom koristi tu činjenicu kako bi se prikupila potrebna sredstva i to izazivanjem snažnih i krajnjih emocija. U tu svrhu nerijetko se koriste fotografije djece u bolničkim krevetima ili u trošnoj kući u kojoj žive. Iako je takav način apelovanja potencionalno uspješniji, ne treba zanemariti činjenicu da su na taj način ugrožena osnovna dječija prava kao što su pravo na privatnost i intimnost“, govori naša sagovornica.
Kada se neka osoba pronađe u ovakvoj situaciji, kod nje se javlja tuga i osjećaj bespomoćnosti, tvrdi Railić Perić.
„Nažalost, u situacijama kada se neko nađe u nekoj teškoj poziciji bilo da se radi o bolesti ili siromaštvu, a nerijetko su ove dvije stvari i udružene, ljudi su usmjereni na problem, pa i na traženje pomoći ovog tipa. Sama činjenica da moraju da traže neophodnu pomoć putem humanitarnih akcija, može da pojača već postojeće emocije tuge, bespomoćnosti i bezizlaznosti“, objašnjava ona.
Ovakve situacije ne djeluju na svakoga isto zbog lične perspektive, uvjerenja i same ličnosti te osobe.
„Ljudi koji se najviše oslanjaju na vlastite kapacitete i sposobnosti, sigurno će teže podnijeti činjenicu da zavise od tuđe pomoći. Ljudi koji su usmjereni na rješavanje problema, na izlaz iz nepovoljne situacije, ozdravljenje ili izlazak iz siromaštva će doživjeti kao ličnu pobjedu, uz pomoć dobrih i plemenitih ljudi“, priča Railić Perić.
Jukić Mujkić ističe da je potrebno obratiti pažnju i na to kako se osoba za koju se prikuplja pomoć predstavlja javnosti.
„Ljudi su emotivni i nekada brže reaguju na slike patnje drugih. Ne mislim da je neophodno da se kreira situacija da je osoba kojoj je potrebna pomoć društva zapravo jadna, jer je to ponižavajuća pozicija, a osobe kojima je potrebna podrška – njima je potrebna podrška, to ne treba da bude ponižavajuće, to je životna situacija u kojoj su se zadesili i naglasak treba da bude na pozivu na rješenje, a to je na primjer da se sakupi pomoć i slično“, ističe naša sagovornica.
Šta u slučaju narušavanja ljudskih prava ugroženih osoba?
Iz Institucije ombudsmena poručuju da se svako kršenje ljudskih prava može prijaviti Facebooku, ukoliko je sadržaj objavljen na ovoj društvenoj mreži ili Federalnoj upravi policije FBiH, odnosno MUP-u RS.
„Najčešći slučaj objave na društvenim mrežama informacija je Facebook, čije sjedište nije na teritoriji Bosne i Hercegovine. Iz tog razloga, Agencija nije u mogućnosti izvršiti jedno od propisanih ovlaštenja, a to je inspekcijski nadzor kod kontrolora. Ovim putem upućujemo sve da se putem službene internet stranice Facebooka obrate administratoru u vezi sa informacijama za koje cijene da se istim narušavaju ljudska prava. Također, prijava se može uputiti i Federalnoj upravi policije i Policiji Republike Srpske koja, u suradnji sa Facebook administratorom, može identificirati IP adresu računara sa kojeg je kreiran profil, a samim tim i vjerovatnog počinitelja. U postupku će se utvrditi i da li u konkretnom slučaju postoje elementi krivičnog djela“, govore iz Institucije ombudsmena za ljudska prava.
Posebna pažnja se treba posvetiti zaštiti djece i njihovih prava, ističe Zorica Railić Perić.
„Moramo biti svjesni činjenice da su djeca veoma osjetljiva kategorija stanovništva bez čvrsto izgrađene slike o sebi. Iznošenje njihove intime na vidjelo može negativno da utiče na njihovo samopouzdanje. ‘Ogoljavanje’ pred vršnjačkom grupom kod pojedine djece može da izazove stid i povlačenje zbog straha da će biti odbačena ili ismijana. Stoga je potrebno vrlo dozirano plasirati informacije. Ukoliko je moguće, priču i problem plasirati, ali sa zaštitom identiteta djeteta“, govori ona.
Elvira Jukić Mujkić se osvrće i na značaj medija i medijske pismenosti prilikom donošenja odluke o tome kome pomoći.
„Na društvenim mrežama gdje je objavljivanje sadržaja neregulisano u smislu da svako individualno može da objavi informacije koje smatra važnima, dese se često i iskrivljene slike o onome što izgleda kao humanitarna kampanja. Medijska pismenost, između ostalog i kao sposobnost građana da razluče kvalitetne i kredibilne informacije od manipulacija i neistina, važna je za donošenje odluke o tome kome možete pomoći. Ako su pojedinci u pitanju, ako je moguće pronaći na ličnoj stranici te osobe više detalja, to može pomoći, a ukoliko se radi o humanitarnim organizacijama, onda je moguće postaviti i pitanja, ili komunicirati sa drugim pratiocima. Uloga medija, kao i u svemu, bi idealno trebala da bude u edukaciji javnosti i u podršci humanitarnim akcijama neostrašćeno, kako bi profesionalni mediji i trebalo da rade svoj posao“, govori ona za kraj.