Epidemija koronavirusa primorala je sve sfere društva u Republici Srpskoj, kao i cjelokupnoj Bosni i Hercegovini, da funkcionišu u koordinatama tzv. nove normalnosti. Naravno, za analizu je uvijek najinspirativniji odnos građana prema pravilima unutar kojih sada moraju da se kreću.
Piše: Saša Bižić
Naš sagovornik, prof. dr Ljubomir Zuber, dekan Fakulteta političkih nauka na Nezavisnom univerzitetu u Banjaluci, smatra da je za realno sagledavanje ovog tegobnog perioda ipak neophodna vremenska distanca. Na početku intervjua za eTrafiku, on je uporedio aktuelnu situaciju sa ranom fazom oružanih sukoba na prostoru bivše jugoslavije tokom devedesetih godina.
„Nismo mi još svjesni šta se desilo. Ovo me je podsjestilo na početak rata, kada je nacionalni naboj bio toliki da skoro niko nije govorio o tome da ne treba ratovati, sve dok najbliži nisu počeli da ginu. Ostali su mi u sjećanju prvi sanduci sa tijelima poginulih očeva prijatelja s kojima sam išao u školu i tek tada su mnogi shvatili o čemu je riječ. Nevjerovatno je koliko su ljudi u ovoj ozbiljnoj krizi opušteni i nezadovoljni zbog trivijalnih stvari koje im trenutno nisu dostupne i koliko nisu u stanju da razmišljaju dugoročno. Međutim, osim medicinskog, svakog trezvenog čovjeka, mora da zabrine politički, odnosno ekonomski aspekt ove krize koji ćemo tek osjetiti u periodu koji je pred nama. Tada smo govorili ‘samo da prestane rat’ i, hvala Bogu, prestao je, ali više ništa nije bilo isto kao prije. Tako će biti i sa ovom krizom. Nije realno da sada možemo da sagledamo sve njene posljedice i procese koji će se odvijati u globalnom društvu“, rekao je Zuber za naš portal.
Kako ocjenjujete reakcije na taj izazov kada je riječ o političarima?
Reakcije naših političara su usklađene, jer svi oni mahom gledaju jedni u druge i donose iste ili slične mjere kao u okruženju, ali mi smo mali da bismo sebi pridavali neki preveliki značaj u svemu tome. Skloni smo kritizerstvu bez obzira na to šta se uradi, a da pri tome sami ne damo nikakav doprinos bilo čemu. Očekivano je da tu ima i politizacije i kampanje i zloupotrebe, kao u svakoj krizi, u skladu sa onom narodnom „nekom rat, nekom brat“. Izborna je godina i neki političari sve to bolje komuniciraju od drugih.
Da li medijski sektor snašao u izmijenjenim okolnostima?
Mediji su se dobro postavili u ovoj krizi, posebno mislim na javne servise. Izvještavanje medija u RS i FBiH o koronavirusu može se ocijeniti korektnim. Procjene da li su mediji širili strah teško je dati, jer smo svjedoci da se i pored svih informacija jedan broj građana ne pridržava nikakvih mjera i upućuju kritike na sve. To je već pitanje za neke druge naučne oblasti, uzimajući u obzir mentalitet naših ljudi.
Neophodno je ukazati na značajan broj priloga u medijima koji su radili mladi novinari, kojima je to prva kriza u životu, pa i u profesiji, a odnose se na konkretne probleme sa kojima su se suočavali građani – od načina skidanja zaštitnih rukavica i nošenja maske do ishrane i psihološke podrške u vrijeme pandemije. Birali su uglavnom adekvatne sagovornike koji su i „teške informacije“ učinili korisnim i zanimljivim poslije brojnih depresivnih vijesti sa podacima o broju umrlih, zaraženih i testiranih. Krizna situacija može u drugi plan staviti detalje i striktno vođenje računa o pravilima zanata, u smislu dužine trajanja emisija ili izjava, ali nisam stekao utisak da se posao „odrađivao“, već upravo suprotno: da naši mediji u krizi funkcionišu bolje nego u svakodnevici.
Nezavisno od pandemije, medijska scena Banjaluke, RS i BiH u 2020. izgleda znatno drugačije nego u proteklim decenijama. Da li su te promjene znak teške krize ili je riječ o kraju tradicionalnih medija?
Ne možemo to posmatrati crno-bijelo. Kriza jeste teška i ona se odrazila na sve segmente, pa i na medije, kojih je za ovako malu zemlju previše. Paradoksalno je da se u ovim vremenima povećava potreba za informisanjem i raste broj korisnika medijskih sadržaja, a da s druge strane novinari ostaju bez posla.
Jedan od razloga jeste neminovna transformacija medija, ali ova kriza za jedan broj medija može i da bude izgovor za „raščišćavanje“ u sopstvenim redovima, jer smo svjedoci da se danas bukvalno svako može baviti novinarstvom, ne samo u online medijima, već i u tradicionalnim koji su značajno spustili kadrovske kriterijume, što dugoročno nije dobro. Nisam pristalica teorija da će tradicionalni mediji nestati, ali da će se morati transformisati i prilagoditi i tehničko-tehnološki i sadržajno, to je činjenica.
Da li se u svim tim procesima različiti vidovi medija međusobno isključuju?
Kako je davno rekao naš profesor Đuro Šušnjić, formom i strukturom medija date su i njihove mogućnosti, ali i njihove granice, i neopravdan je strah da će televizija potisnuti nastavnika iz učionice ili da će ugroziti film. Mogućnosti medija se dopunjavaju, a ne potiru. Što može nastavnik, ne može knjiga, što može knjiga ne može radio, što može radio ne može televizija. Isto mislim i nakon toliko godina kao svjedok ekspanzije medijske industrije. To smo vidjeli i sada za vrijeme emitovanja nastave na TV-u. Ipak je nastavnik ključan, a ne medij.
Više me brinu lažne vijesti i propaganda koja je sve prisutnija i u tradicionalnim medijima, a o novim neću ni govoriti, jer mnogi od njih prelaze sve granice etičkog, odnosno neetičkog. Kolega Slobodan Reljić u svojoj knjizi „Kriza medija i mediji krize“ upravo se detaljno bavi pitanjem zašto mediji ne ispunjavaju svoju ulogu nosioca društvenih promjena, ističući, između ostalog, da „mediji krize“ više nisu sredstva informisanja građana, nego „industrija svijesti“ koja radi „za“ profit moćnih društvenih grupa, a „protiv“ demokratije.
Kako tumačite minimalne efekte nastojanja medija da rasvijetle anomalije u društvu i da obave i dio posla tužilaštva ili policije? Može li se sada govoriti o kretanju medijske scene u drugom pravcu – „guranja pod tepih“ afera?
Nažalost, može. U borbi za opstanak na malom tržištu mediji pribjegavaju skandalima i neuskusu, za stepenicu ispod tabloidnog novinarstva. Ako sve što „malo odstupa“ mediji i novinari proglašavaju za aferu i razvoj događaja ne krene u pravcu koji su oni „trasirali”, onda dolazi do gubitka kredibiliteta. S druge strane, ne vide se rezultati istraživačkog novinarstva u stvarnim aferama u vidu konkretne sankcije, i postavlja se pitanje motiva da istrajavate na nečemu što ne daje rezultate.
U našem društvu vremenom svaka glupost može da bude prihvaćena, pa i nagrađena, i tako je formirana opšta klima nepovjerenja u institucije, koja se manifestuje kroz političku pasivizaciju. Uspostavljen je novi sistem „vrijednosti“, ali to nisu one vrijednosti na koje smo navikli, već je stvoren jedan novi okvir i produbljen je generacijski jaz u kojem već sa svojom djecom ne možete da postignete bilo kakav dogovor, a kamoli sa drugima, posebno starijim kojima su ove „vrijednosti“ nepojmljive. Nepotizam, korupcija i kriminal postali su sinonim za određene slojeve u društvu i generacije odrastaju u tom sistemu.
Mediji ne mogu, niti treba da preuzimaju ulogu svih institucija. Nerealno je da novinar bude tužilac i sudija. On treba da ukaže na pojavu i da o njoj činjenično izvješava, jer on nije učesnik, već posmatrač i analitičar. Novinar ne igra utakmicu, već izvještava o igri po pravilima zanata, više ili manje uspješno, kao i u drugim strukama. Niste se vi kandidovali na izborima, pa da vas nervira ili veseli izborni rezulat i da to bude očigledno gledaocima ili slušaocima. To što su često „iznevjerena očekivanja javnosti“ kada je riječ o određenom problemu, mnogo je kompleksnije pitanje za politički, pa i medijski sistem u cjelini, u kojem su novinari samo segmenti. Odgovornost jeste djelimično i na njima, na urednicima i rukovodstvu medijskih kuća posebno.
Koliko političari utiču na stanje u medijima?
Imam utisak da su političarima širom otvorena vrata i da im se često „prepušta“ uređivačka politika, što je nedopustivo. Činjenica je da većina političara misli da su oni najvažniji i jedini izvor informisanja i da su mediji potrebni samo ako su u njihovoj funkciji. Kada se novinari zainteresuju za neke teme gdje se njihova aktivnost ne prikazuje samo sa sunčane strane, to se odmah doživljava kao napad i neprofesionalno izvještavanje. Javne ličnosti moraju da imaju veću toleranciju na kritike, pa i kada nisu opravdane, i da objašnjavaju, a ne da napadaju. Institucije moraju da rade svoj posao i da vrate poljuljano povjerenje i samo na taj način možemo govoriti o napretku.
Ne mogu, a da ne pomenem i novinare koji nisu dovoljno stručni za svoj posao, jer je i to jedan značajan prostor za manipulaciju s takvom strukturom. Na medijskoj sceni sve je prisutniji oblik nenasilnog pritiska na medije, ali smo svjedoci i otvorenih napada i prijetnji.
Medijima nedostaje vizija i strategija u borbi za objektivno informisanje, jer to nije samo pojava savremenog društva, već karakteristika svakog perioda u kojem su se morali pronalaziti načini za istraživačko novinarstvo. Danas je ono prepušteno pojedincima koji su istinski profesionalci i sa još uvijek prisutnom iluzijom pokušavaju da poštuju pravila profesije. Žao mi je što se novinarstvo svodi samo na prikupljanje informacija, dok se njegov najvažniji zadatak – kritičko preispitivanje, ne ostvaruje.
Kao predsjedavajući Upravnog odbora BHRT-a, kako ocjenjujete finansijske i kadrovske teškoće ovog sistema, ali i nacionalne polarizacije povodom uređivačke politike, naročito u vrijeme komemoracije u Srebrenici?
Postoje pitanja o kojima se u BiH nikada neće postići saglasnost. Ali to ne znači da ne možemo da živimo kao ljudi i budemo profesionalci koji će „svojim javnostima“ prenijeti činjenice, pa i svako svoju istinu, a da zbog toga ne budemo izloženi vrijeđanju i prijetnjama. Sve što je nametnuto, generalno u životu, teško se realizuje i održava. A zajednička RTV je nametnuta i ona je sada tu gdje jeste. Međutim, činjenica je da, kao takva, opstaje 20 godina.
Ako imate nešto što je tu, onda se prema tome ne možete odnositi ignorantski. To izgleda kao ono „otišao mi je autobus, ali karta je kod mene“. Institucije BiH, RS i FBiH treba zajedno da dogovore model sistema javnog emitovanja, tako da se svi mogu prepoznati u njegovim programima i to je moguće uraditi. Realnom raspodjelom prihoda između servisa i novim zakonskim rješenjima potrebno je napraviti sistem koji će biti funkcionalan, jer ovakav kakav je sad, objektivno, nije održiv.
Aktivno ste učestvovali u reaktiviranju Udruženja novinara RS. Da li sadašnja faza djelovanja UNRS opravdava energiju koju ste, zajedno sa određenim brojem ljudi, uložili u obnovu ove profesionalne organizacije?
Nismo se mirili sa činjenicom da Udruženje novinara Republike Srpske nije aktivno pet godina, jer nema nijednog opravdanog razloga za to. Novinarstvo nije nikad bilo u većim problemima i ako je potrebno boriti se za profesiju, onda je to sada. Zar se može prihvatiti da su 1996. godine Brane Božić i Miloš Šolaja sa kolegama osnovali Udruženje novinara Republike Srpske i učlanili ga u Međunarodnu federaciju novinara, a da mi danas, više od dvije decenije kasnije, nismo u stanju da ga održimo?!
Male su plate i loši su uslovi rada novinara u Republici Srpskoj i to je problem koji novinarska zajednica mora staviti na dnevni red svojim poslodavcima, bez obzira na to da li je riječ o javnom ili komercijalnom mediju. Ne možete od čovjeka koji nema riješena osnovna egzistencijalna pitanja očekivati da je stalno „na braniku“ javnih interesa. Osim toga, potrebno je i napraviti iskorak u dodatnoj edukaciji novinara kroz saradnju sa različitim institucijama u regionu, pa i u svijetu.
Potrebno je obnoviti članstvo u međunarodnim novinarskim organizacijama, izraditi strategiju jačanja ugleda Udruženja u društvu, te ojačati saradnju sa novinarskim udruženjima u BiH i regionu, jer svi ljudi u medijima imaju iste probleme. To nije moguće ako se novinarska zajednica cijele Republike Srpske aktivnije ne uključi, što još nije slučaj.
Vi ste i dekan Fakulteta političkih nauka u okviru Nezavisnog univerziteta Banjaluka. Kakvi su afiniteti mladih ljudi koji sada upisuju tu vrstu studija, uključujući i žurnalističke?
Imam veoma dobru komunikaciju sa studentima, bez obzira na to na kojem fakultetu studiraju ili su studirali. Svaka generacija ima svoje specifičnosti. Raduje me što jedan broj mladih kolega ima veoma ozbiljan pristup studiju i razumije procese, ali ima i onih koje baš ništa ne zanima i očekuju da će neko drugi za njih završiti nešto. Oni čak nemaju ni plan gdje sebe vide za godinu, dvije, što mi je teško prihvatiti, jer sam počeo da radim sa 17 godina u vremenu koje nije baš ulijevalo optimizam. Ali smo se borili i planirali, pa se nešto od tih planova i ostvarilo.
Povećano je interesovanje mladih za međunarodne odnose, a kada je riječ o medijskim studijama, tu generalno na sve tri naše katedre u Republici Srpskoj – u Banjaluci i Istočnom Sarajevu – imate dio studenata koji nisu skloni da daju prednost istraživanju na terenu, razgovorima sa „običnim“ ljudima i tom „pravom“ novinarstvu, već očekuju da će uz pomoć interneta i slikanjem u studiju napraviti karijeru. Možda i hoće, ali ja to ne mogu dovesti u vezu sa novinarstvom.
Kao komunikolog, primjećujete li natprosječne talente na višestranačkoj sceni u ovogodišnjoj predizbornoj kampanji? Postoji li i druga krajnost, sa osobama izrazito sklonim kontraproduktivnoj retorici?
Da, podržavam svakog mladog čovjeka koji ima znanje i energiju da se uključi u politiku, bez obira na to o kojoj partiji je riječ. Meni su bitni ljudi. To je hrabro i treba poštovati. Prepoznao sam nekoliko izuzetno talentovanih mladih ljudi i uvjeren sam da će oni jednog dana voditi ovu zemlju. Ne bih o imenima, jer mi se desilo da pogrešno procijenim, pa da ne ostane pisani trag. Istovremeno, u politici su i oni koji nemaju argumente za to, ali ako znate da u svakom cirkusu morate imati i balerinu, i gutača plamena i klovna, isto tako u timu morate imati različite ljude sa različititim idejama, ponašanjem i načinom komunikacije, sve dok to ne šteti timu.
Stranke bi trebalo da vode računa o tome kome daju mogućnost da javno nastupa. Kultura komunikacije se mora staviti u prioritet tog procesa. Komunikacija je vještina koja se uči, ali se moraju imati pretpostavke za to, znanje i kompetentnost kao osnova, a ne samo „prazna priča“ ili verbalni napadi. Jedan broj ljudi na političkoj sceni nema te pretpostavke i mogu da razumijem da oni nisu toga svjesni, ali ne i da to ne vide oni koji odlučuju i daju im prostora da to javno pokazuju i nanose štetu i sebi i strankama, pa i društvu u cjelini.
Iako se formulacija „zamrznuti konflikt“ ranije pripisivala međunarodnim odnosima, sada bi mogla da ilustruje i unutardruštvene relacije u RS i BiH. Ako „zakovani“ odnos snaga među partijama i socijalnim slojevima tretiramo kao uzrok, da li se „stabilokratije“ – i u ovoj zemlji, i u regionu – mogu tretirati kao dugoročna posljedica.
„Stabilokratije“ predstavljaju posljedicu mnogo dubljeg sistemskog problema. Mnogi u političkim partijama i centrima moći vide generatore onoga što u literaturi nazivamo „zamrznuti konflikt“. Međutim, da li su oni, sada, jedini krivci? Da li oni možda prate puls javnog mnjenja da bi ostali na vlasti? Građani Republike Srpske i Federacije BiH imaju priliku, ako ništa, onda barem da biraju svake dvije godine. I šta rade? Biraju upravo te pojedince i političke opcije koje kasnije dio javnosti, pa i isti oni koji su glasali „za“, krive za nepovoljno stanje u društvu.
S druge strane, politički lideri ne rade ništa da bi pokrenuli novi talas progresivnih promjena, sebično čuvajući pozicije i vlastiti komoditet. U ovom slučaju, teško je odrediti šta je uzrok, a šta posljedica. Mislim da su zamrznuti konflikt, „zakovani“ odnos snaga i „stabilokratije“ posljedice maligne tranzicije, narušenog sistema vrijednosti i hronične apatije.