Još je Napelon Bonaparta, početkom pretprošlog vijeka, štampu poredio sa najvećim vojnim silama – Francuskom, Engleskom, Austro-Ugarskom. Bio je svjestan da su na hartiji odštampane riječi često ubojitije nego naoružanje najvećih svjetskih armada.
Moć medija, kako nekad, tako i danas, je neosporna, ali ta se moć oduvijek nastojala ukrotiti.
Danas, ukroćenim medijima upravljaju najveće svjetske ekonomske i političke sile. Sloboda medija je mrtvo slovo na papiru, privilegija koja je formalno dozvoljena, a faktički zabranjena. Šta to koči novinare u njihovom poduhvatu da ostvare slobodu u pravom smislu te riječi, novinarske ideale – istinu i objektivnost?
Uređivačka politika koja se sprovodi u ime ličnih ili potkupljenih interesa osnivača, a na osnovu te politike je tačno određen smjer iz koga određeni list gleda na neki događaj, pa tako imamo različitu obradu jednog te istog događaja.
Potom, politički pritisci. Postojeće stanje u našem društvu i mnogim društvima širom svijeta, živ su primjer da svaka demokratija ne nosi slobodu. Očigledno je da političari neprekidno nastoje da podrede redakcije svojim ciljevima, ili da ih pretvore u razglasne stanice. Mediji i novinari su se okitili ulogom portparola vladajuće politike.
Na globalnom nivou, sredstva komunikacije monopolizovalo je nekoliko korporacija, tzv. “gospodara tržišta”, koje mogu doprijeti do svakoga, a “svako” postaje pasivni posmatrač, poslušni potrošač, sa “slobodom izbora” samo u okviru ponude koju serviraju ti gospodari.
Mark Tven: “Svoje radove ću objaviti iz groba”
Iako u novinarstvu nije praksa imati sagovornike kada je u pitanju pisanje žanrova u kojima se izražava lični stav, ja ću ipak to uraditi. Kao sagovornike uzimam francuskog pisca i filozofa – Albera Kamija i američkog pisca i humoristu – Marka Tvena, odnosno, njihove misli o (ne)slobodi izražavanja novinara i štampe nekad, a koje su savršeno aktuelne i danas.
Mark Tven je smatrao i pisao u svom eseju “Privilegija mrtvih” (napisan 1905., a prvi put je objavljen u časopisu “Njujorker” krajem 2008.) da je sloboda govora privilegija koju nijedna živa osoba stvarno ne uživa, pa tako ni novinari.
“Samo mrtvima je dozvoljeno da govore istinu”, tvrdio je Tven poučen ličnim iskustvom – njegovi razni rukopisi su cenzurisani ili odbačeni od strane urednika. Sa tom svješću pisao je kako će svoje radove objaviti iz groba “Jer tamo postoji sloboda govora i ona ne može nauditi mojoj porodici”.
“Čačkanje”, kako se danas popularano naziva novinarsko istraživanje, je očito nepoželjno zanimanje, i pored sve podrške koja se može dobiti od strane urednika. Malo više “čačkanja” nosi puno više opasnosti. Rizik nije samo lični, ne zaboravimo to.
Sloboda govora nestaje i onog trenutka kada se zloupotrijebi, pa tako imamo “novinara” koji svjesno iskrivljuje događaje, djelimično laže ili djelimično govori istinu, ili koji potpuno mijenja kontekst izmišljenim podacima. Novinari i mediji olako mogu da uprljaju reputaciju bilo kog čovjeka, da nazovu lopovom, kriminalcem i “najčistijeg” čovjeka u narodu, da bez milosti uništavaju i ponižavaju, a sve zahvaljujući svojoj slobodi.
To primjećuje i Tven, te piše da sloboda govora može da dovede do “ekonomske propasti čovjeka, prouzrokuje gubitak prijatelja, da ga izloži javnoj poruzi i nasilju, osudi njegovu porodicu na isključenje iz društva, i učini od njegove kuće pusto mjesto, koje svi preziru”. On zaključuje: “Novinar je onaj koji razlikuje istinito od lažnog…ali koji objavljuje neistinu”.
Tven, možda, preoštro i bez rezerve iznosi ovaj zaključak, ali činjenica je da je novinarstvo lijepo samo kada je čisto kao suza, jasno kao dan.
Alber Kami: “Novinar može bar da odbije ono na šta ga nijedna vlast ne može natjerati – da služi lažima”
I Alber Kami govori o ovoj negativnoj novinarskoj slobodi, pa kaže da bi novinar trebao ako već ne može da kaže sve što misli, da ne govori ono što ne misli. Sloboda pojedincu koji se bavi novinarstvom dozvoljava da “bar odbije ono na šta ga nijedna vlast ne može natjerati – da prihvati da služi lažima”. Nekad i negdje sam pročitala rečenicu koje se često sjetim, a koja je sada dobrodošla: “Postoji moć u otporu prema moći”.
Stotine i hiljade godina iza nas nismo uspjeli otrgnuti se kontroli onih koji to čine nad nama. Možemo slobodno reći da je hronologija novinarstva zapravo hronologija sizifovskih bitaka za slobodu izražavanja i govora i prava na izražavanje istine. U manifestu koji je pune 73 godine bio zagubljen, a tek ove pronađen i objavljen u pariskom “Mondu”, Alber Kami nam ipak daje recept kako se ovaj Sizifov posao učini smislenim, čak i jako ograničavajućim okolnostima. U vrijeme kada je manifest o slobodi štampe i integritetu novinara pisan, 1939. godine, za alžirski list u kome je Kami, inače, bio urednik, Francuskom je vladala cenzura i tekst nikada nije objavljen.
Četiri tačke moraju da obavezuju nezavisnog novinara kako ne bi izgubio svoju slobodu:
1. Lucidnost – Zato što to podrazumijeva “otpornost prema mehanizmima mržnje, osvetoljubivosti i fatalističkog mita”.
2. Otpor – “Pred rastućim morem gluposti, neophodno je da novinar aktivira otpor i izvjesnu neposlušnost”, savjetuje Kami.
3. Ironija – Neophodna; Ona je “nezamjenljivo oružje protiv moćnika. Upotpunjava nepokornost tako što omogućava da se odbije ono što je lažno, i često da se ubjedljivije iskaže ono što je istinito”.
4. Upornost – Da bi se sva tri prethodna (zlatna) pravila sprovela, neophodno je biti uporan, kako bi se otklonile prepreke koje najviše ometaju posao: “tvrdokorne budalaštine, organizovana bezvoljnost, agresivni prodor svakakvih gluposti”.
Biti ili ne biti? Pitanje je sad!
eTrafika.net – Vedrana Džudža