Broj žena na listama za lokalne izbore je taman onoliki koliko ih po zakonu mora biti. Naime, Izborni zakon BiH propisuje da svaka lista mora imati najmanje 40 odsto kandidata “manje zastupljenog pola”.
Piše: Dijana Macura – Lipovčić, moja.derventa.info
„Niko se, naravno, nije prevario pa kandidovao 40 odsto muškaraca, kao manje zastupljenog pola, i 60 odsto žena“, kaže novinarka i aktivistkinja-feministkinja Milkica Milojević.
Kako navodi, ova zakonska odredba rezultat je dugogodišnje borbe civilnog društva za učešće žena u politici i u izbornom procesu.
„ Da te borbe nije bilo i danas bi politika bila isključivo muška djelatnost. Zakon je, međutim, samo “ulaznica” u politiku, a ključno je pitanje kako tu ulaznicu koriste pojedine kandidatkinje. Nek i danas pristaju da budu kandidovane tek onako, reda radi, da se ispuni forma, a same nemaju nikakvih političkih ambicija. Druge, opet izbore koriste da pokažu da imaju potencijala i da stranke mogu računati s njima kao sa ozbiljnim kadrovima“, navodi Milojevićeva.
ŽENE NISU NA ČELU STRANAKA
Ona smatra da smo još daleko od toga da žene i muškarci budu ravnopravni u politici, a to najbolje ilustruje činjenica da nemamo nijednu ženu na čelu iole značajne političke stranke, a naša politička scena je izrazito partokratska, a partije izrazito liderske.
Milkica Milojević, Foto: Privatna arhiva)
Dakle, kaže ona, suština je u tome da u ovoj zemlji ne odlučuju institucije, niti funkcioneri u institucijama, nego se sve pita lidera vodećih stranaka.
„ S druge strane, daleko smo i od situacije kakava je bila prije dvadesetak godina, kada se o ženama u politici govorilo isključivo sa podsmjehom, kao o još jednoj od mnogbrojnih “ujdurmi sa Zapada”. Danas je to legitimna i značajna tema u javnom govoru, o čemu, na kraju krajeva, svjedoči i činjenica da nas dvije žene, novinarke, razgovaramo o ženama u politici“, dodaje Milojevićeva.
Ne treba očekivati ni da se situacija preko noći promijeni.
„ Ponekad se svi mi kao društvo ponašamo kao oni gojazni ljudi, koji su godinama slagali kilograme, pa onda očekuju da nekom čarobnom ekspres dijetom taj problem riješe za 15 dana. I čude se i ljute, ako im to ne pođe za rukom. Neravnopravnost muškaraca i žena, pogotovo u javnom životu, jeste civilizacijska tekovina brižljivo stvarana i njegovana stoljećima, čak i milenijumima, i sada se valja truditi godinama i decenijama da se to nasljeđe savlada. Između ostalog i u glavama samih žena”, ističe Milojevićeva.
POLITIČARKA MAJKA
Ono što je posebno privuklo pažnju javnosti ovih dana, te izazvalo i pozitivne i negativne komentare, jeste činjenica da su žene koje se nalaze na listama u biografiji navele da su majke. Dio javnosti je to podržao, govoreći da žena i treba da se ponosi majčinstvom.
Drugi dio, uglavnom žene, dočekao je ovaj potez „na nož“. Zapitale su se kakve poruke kandidatkinje šalju ženama koje se, iz bilo kojeg razloga, nisu ostvarile kao majke. I, ako je već roditeljstvo tako bitna stavka za biografije, zašto muškarci to ne navode u svojim.
Milkica Milkojević kaže da je priča sa isticanjem majčinstva, tamo gdje mu mjesto nije, takođe dio tog patrijarhalnog nasljeđa.
“Po tom obrascu žena je pod jedan majka, supruga i domaćica, a pod dva, tri ili deset sve ostalo. Ako stigne, od svojih “primarnih” obaveza i uloga. Naravno, u pitanju je grozan stereotip i diskriminacija, ne samo žena uopšte, nego i, unutar ženskog korpusa, žena nemajki. Takođe, u pitanju je i prikrivena diskriminacija muškaraca, pogotovo muškaraca očeva. Na listama se ne navodi da je neki kandidat otac toliko i toliko djece. Zašto? Zato što se očinstvo, u patrijarhalnoj kulturi smatra manje vrijednim roditeljstvom, od posvećenog majčinstva”, rekla je Milojevićeva.
Sve u svemu, dodaje ona, treba da izađeno iz stereotipa u kojima smo zarobljeni svi, i muškarci i žene, i djevojčice i dječaci, kojima se takoreći od rođenja nameće kako da se igraju, ponašaju, govore, odnosno šta priliči, a šta ne priliči jednoj djevojčici ili dječaku.
“U tim stereotipima su često više zarobljene same žene i to je razlog što se ili ne angažuju u politici, ili se angažuju na jedan krajnje pogrešan način – kao odane obožavateljke lika i djela svog partijskog vođe, kojem se klanjaju kao božanstvu”, kaže Milojevićeva.
SAMO PET NAČELNICA
Republika Srpska trenutno ima samo pet žena načelnica opština, i to uglavnom u malim i nerazvijenim loklanim zajednicama. Ove godine na listama za načelnike opština prijavljeno je samo 11 žena, što je tek nekoliko procenata u odnosu na ukupan broj kandidata.
Mnoge od njih kažu da je poseban izazov kako uskladiti velike obaveze koje sa sobom nosi posao načelnika opštine, koji često zahtijeva i prekovremene sate i rad vikendom, sa porodičnim obavezama.
„Ženama je jako teško da dođu u poziciju da se pokažu, a kada dobiju šansu, onda lako dokažu da mogu. Dokaz za to je da mi imamo predsjednicu Republike ženu i mnogo ministarki koje su uradile sjajan posao i pokazale šta mogu i znaju“, izjavila je Snežana Ružičić, sadašnja načelnica i kandidatkinja za načelnicu Jezera iz SNSD-a.
Šamac je, po prvi put u istoriji, imao predsjednicu Skupštine opštine, a tu funkciju je obavljala Nikolina Škrbić iz Srpske demokratske stranke.
Nikolini Škrbić (35), koja je 2008. godine diplomirala na Ekonomskom fakultetu u Banjaluci, ovo je drugi odbornički mandat, prvi je obavljala u prethodnom sazivu Skupštine opštine Šamac, od 2012. do 2016. godine.
“Ključno pitanje je šta znači biti ravnopravna sa muškacima? Ako to znači da se ženama pruži prilika da pričaju i rješavaju pitanja vezana samo za žene, djecu i socijalnu politiku, što nam se često nameće, nikad nećemo biti ravnopravne. Biti ravnopravan, po mom mišljenju, znači ponašati se tako, tj. akcenat stavaljati na ono šta radiš a ne koji si pol. Žena ako je dobar pravnik, ekonomista, arhitekta, službenik i sl. i bavi se pitanjima iz svoje struke ili predlaže inicijative iz oblasti koju poznaje imaće podršku u politici isto kao i muškarac. Ja sam lično uvijek imala podršku stranačkih kolega za konstruktivne prijedloge, za koje sam se izborila kao osoba a ne kao žena“, kaže Škrbićeva.
PREDRASUDE NA KVADRAT
Dvadesetogodišnja Elvisa Džafić, Romkinja iz Modriče, kandidatkinja je za odbornicu u Skupštini ove opštine.
Kako je to biti pripadnica dvije nimalo cijenjene kategorije u današnjem društvu, podložne stereotipima i predsrasudama i zašto je uopšte odlučila da se kandiduje, naša sagovornica, bez imalo ustručavanja, dijeli svoju životnu priču, ističući da nikada nije bilo lako, ali da jednom mora postati lakše.
„Kao Romkinja sam doživjela razne vrste diskriminacije u školi, ali i kroz život generalno, a kada uzmemo u obzir činjenicu da sam pored toga još i žena, mogu samo reći da još uvijek živimo u jako patrijarhalnom svijetu, a to je posebno naglašeno kada je riječ o romskoj zajednici. Sa predrasudama se susrećemo od malih nogu. Ispričaću priču koja mi se desila u osnovnoj školi i koja je na mene ostavila jako dubok utisak i koja je sigurno jedan od motiva zbog čega ću se čvrsto zalagati za obrazovanje. Često tokom školovanja nisam imala sve knjige, te bih s vremena na vrijeme zamolila drugove ili nastavnike da mi pomognu. Jednom sam tražila knjigu od jedne nastavnice koja mi je rekla ‚Šta će tebi knjiga, ti ćeš se svakako vrlo brzo udati, kao i sve druge mlade Romkinje‘. To je zaista jako demotivišuće za svaku djevojčicu, a posebno za Romkinju“, kaže Džafićeva.
ANKETA
Posredstvom društvenih mreža, postavili smo i građanima, našim čitaocima, pitanje: Koliko vjeruju ženama na funkcijama i koju ženu iz svoje lokalne zajednice bi voljeli da vide na nekoj funkciji?
Interesantno je da je pitanje, postavljeno na deset lokalnih Fejsbuk stranica, svagdje „prošlo“ gotovo isto.
Niko od građana, pogotovo građanki, nije podržao nijednu sugrađanku i napisao da je ona svojim trudom, radom, ili zalaganjem zaslužila da se nađe na poziciji sa koje može da donosi važne odluke za dobrobit svoje opštine.
Bilo je i onih koji su podsmijavali sugrađankama koje su već u politici.
„Ko još vjeruje ženi“, najčešći je komentar.