Od svih ljudskih osobina, u red najmržih za mene spada licemjerje. Ono kada se svim silama trudite da promovišete vrijednosti i lažno glumite moral, samo zato što bi to tako trebalo ili se od vas očekuje.
Uvijek je lako reći da biste vi to drugačije uradili da se nalazite na nečijem mjestu, ali da li to zaista tako mislite? Koliko vas zaista može tvrditi da se u svakoj situaciji pred kojom se nađe u životu ponaša racionalno i razumno, i povrh svega moralno?
Ovih dana se mnogo govori o korupciji. Ne znam samo da li pojedincima ovi korumpirani smetaju zbog toga što oni zaista osuđuju korupciju ili zbog toga što oni nisu u prilici da se okoriste o istu. Da se razumijemo, ne želim ovim da opravdam korupciju niti korumpirano ponašanje, nego se i ja pitam. S druge strane, niko ne govori o onima koji nude mito. Šta je s njima? Oni su u cijelom tom procesu mita i korupcije nevine žrtve. Morali su! Danas se ništa ne mora.
U toku svog srednjoškolskog i visokoškolskog obrazovanja, a i tokom svog života, još nikada nisam doživjela da je neko od mene tražio da platim za neku uslugu koja se inače ne plaća. Naravno, bilo je onih situacija u kojima je trebalo uložiti malo više truda i napora kako bi se stiglo do određenog cilja, ali takve situacije vam ne opravdavaju da nudite mito. Ne može niko tvrditi da je neki profesor, službenik, ljekar korumpiran do te mjere da je od svih uzeo mito. A ako je jedan student, klijent, pacijent put do željenog cilja prešao bez da je platio, možete i vi. Pitanje je samo koliko to želite.
Druga situacija, koja se ovih dana povlači po medijima, a koja me strašno iritira je moralisanje u slučaju rodbinskih veza na fakultetu. Danas se svi nad tim iščuđavamo, osuđujemo, u nevjerici posmatramo i upiremo prstom. Zar je zaista u našoj zemlji vijest ovakvo ponašanje? Ako posmatramo prinicip da vijest nije ako je pas ujeo čovjeka, nego ako je čovjek ujeo psa, onda bi vijest u ovom slučaju bila da je neki konkurs za dobro plaćen posao, obavljen regularno i u skladu sa zakonom, a da je posao dobio najbolji i najkvalitetniji kandidat. I koliko nas može reći da ne bi pomoglo svom bratu, sestri, suprugu, supruzi ili djetetu da dobije dobar posao, ako biste to mogli učiniti??? Sigurna sam da postoji dio vas koji ne bi, ali sam isto tako sigurna da je daleko veći broj onih koji bi postupili upravo ovako kako su postupili i profesori na našim fakultetima. Ne postoji u našem narodu džaba ona izreka ko će kome, ako ne svoj svome. Možemo li zaista tvrditi da naša majka ili otac za nas ne bi učinili isto? Veći problem je društvena klima koja ovim pojedincima dozvoljava da se ponašaju na ovakvav način i sa ovoliko slobode.
Pravo pitanje je koliko zaista želimo da živimo u uređnom društvu? Situacija u društvu mi govori da ne želimo baš mnogo. Svi tražimo način da zaobiđemo pravila, kraći put ili prečicu, i da do bogatstva i blagostanja dodjemo bez imalo muke i prolivenog znoja. Jasno mi je i zašto. Svuda oko nas vidimo ljude koji su se upravo na takav način obogatili i dalje se bogate. Ali dok god budemo takve ljude, i njihove oblike ponašanja, smatrali poželjnim i potrebnim za ostvarivanje određenog cilja, do tada ćemo živjeti u društvu licemjerja.
Sve mi se čini da pojedince osuđujemo ne samo zbog toga što ne odobravamo njihovo ponašanje, nego zbog zavisti jer mi nismo na njihovom mjestu.
Korupciju, nepotizam i sve te pojave o kojima se ovih dana mnogo govori je potrebno iskorijeniti, ali trebamo znati da je za postojanje takvih pojava potrebna i ona druga strana. Da ne postoje oni koji su spremni da plate, proizvod se ne bi ni prodavao, a sa vremenom bi potpuno nestao.
eTrafika.net – Jelena Despot