Žene koje odluče da prijave nasilje, na svom putu do pravde susreću se sa mnogim problemima. Društvena stigmatizacija, nerazumijevanje i neznanje institucija nadležnih za rješavanje ovog problema su samo neki od njih.
Piše: Nataša Tomić
To nam pokazuje i nedavni slučaj žene u Banjaluci koja je preživjela nasilje u braku. Ona je odlučila da slučaj prijavi i trenutno je u procesu razvoda. Naša sagovornica ističe da je sve počelo odmah nakon sklapanja braka 2015. godine, omalovažavanjem i ponižavanjem. Njen suprug je pokušavao da joj uništi sampouzdanje što je na kraju i uspio.
„Pala sam u depresiju i zaboravila sam da pričam, počela sam da mucam, nisam izlazila iz kuće, nisam se ni sa kim družila, nisam znala da izađem iz ulice. I njegov alkoholizam je bio problem“, govori ona.
Ističe i da je njen muž manipulator koji je uvijek uspjevao da je uvjeri da je kriva za sve što se dešava. Kada je trebalo da se porodi prvi put, bila je primorana da ode u Srbiju, jer joj on nije htio pomoći.
„Rekao je da on nije tu da me služi i da idem kod mame. Otišla sam u banku da razmijenim novac i otišla sam na autobus. Spakovala sam tri haljine, donji veš i dvije potkošulje, a termin je bio u avgustu. Ja sam otišla krajem juna, sedam i nešto sati sam putovala kroz Bosnu“, priča nam ona.
Nakon tri mjeseca ih je dovezao nazad. Ponašao se kao da se ništa nije desilo, a ona je bila primorana – još uvijek u bolovima i ranama od porođaja, da sklapa krevetac. Ističe, da ni tada nije razmišljala o razvodu, jer je mislila da će biti bolje i da djeca treba da imaju oba roditelja. Nakon poroda joj je rekao da će da žive od 405 KM roditeljskog dodatka.
„Nisam osoba koja je bilo kada tražila nešto, što je on potvrdio i rekao da sam jedino dobra žena zato što nikad ništa ne tražim. I zaista tako i jesmo živjeli. Sjećam se 27-og dođe u mjesecu i odem sa djecom u prodavnicu. Kćerka traži neku lizalicu a ja nemam novca joj kupim, imam tačno iskalkulisano. Dijete plače. Zvala sam moje da mi šalju novac i oni me jesu pitali, sa punim pravom, gdje je on, šta on radi i čemu on služi ako ću ja sve nositi“, ističe.
Proživljavala je i fizičko nasilje, a ono se dešavalo pred djecom.
„Bacio me na kadu i dosta dugo sam imala modrice po stomaku. U tom periodu mi je uzimao mobilni telefon, ključeve od kola tako da nisam mogla da pozovem ni policiju. Tačno je znao šta i kako funkcioniše. Ja bih poslije, kada mi je vratio telefon, zvala policiju a policija je rekla da je kasno i da se može samo u toku 24 sata prijavljivati“, govori ona.
Ističe da je zvala i Centar za socijalni rad, te da su joj rekli da mora doći lično kod njih. S obzirom na to, da nije mogla ostaviti djecu, shvatila je da se mora sama boriti. Odlučila je da ostavi muža, pa je jedne noći sa djecom napustila njihovu porodičnu kuću.
Međutim, njeni problemi su se nastavili, jer je suprug došao pred kuću u kojoj je živjela, lupao na vrata i prijetio joj smrću. Nakon toga je sa djecom smještena u sigurnu kuću u Banjaluci iz koje je nedavno izašla. Pronašla je posao a djeca će ubrzo krenuti u vrtić. Njen suprug je nakon ovoga smješten na psihijatrijsko liječenje. Protiv njega se vodila istraga za nasilje u porodici koja je obustavljena.
Prema dokumentima koji su u posjedu eTrafike, Okružno tužilaštvo je obustavilo istragu jer navedeno djelo nije krivično. U obrazloženju njihove odluke stoji, da krivično djelo nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici: „Čini onaj ko primjenom nasilja, drskim ili bezobzirnim ponašanjem ugrožava spokojstvo, tjelesni integritet ili duševno zdravlje člana svoje porodice ili porodične zajednice i time dovede do povrede njegovog fizičkog ili psihičkog integriteta.“ Bitno obilježje ovog krivičnog djela je primjena nasilja zbog kojeg dolazi do povrede integriteta.
Dalje navode, kako se prema dokazima koji su prikupljeni tokom istrage može zaključiti da je osumnjičeni preduzeo radnje nasilja, ali da one nisu bile takvog karaktera i intenziteta da bi dovele do povrede fizičkog ili psihičkog integriteta oštećene. Prema mišljenju Okružnog tužilaštva, s obzirom na to, da nije došlo do fizičkog napada i tjelesnih povreda, te da upućene riječi nisu imale karakter prijetnje, nisu ostvarene bitne karakeristike krivičnog djela Nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici.
Fondacija Udružene žene je, u ime sagovornice ovog teksta, podnijela pritužbu na usvojeno rješenje kolegiju tužilaca, međutim, oni su potvrdili odluku postupajućeg tužioca, tako da je istraga obustavljena. Ističu i da će podnijeti žalbu Visokom sudskom i tužilačkom vijeću, jer smatraju da je Okružno tužilaštvo donijelo pogrešnu odluku.
Borba protiv sistema i predugih procedura
Naša sagovornica je trenutno u procesu razvoda braka, koji predugo traje. Nakon toga, djeca moraju dobiti i nove pasoše kako bi mogli da odu u Srbiju, gdje žele dalje da žive. Njihove pasoše je otac oduzeo u novembru 2019. godine i ne želi da ih vrati. Kako bi dobila nova dokumenta, naša sagovornica prvo mora da dobije razvod braka, da poništi stare pasoše i podnese zahtjev za nove.
Sagovornica ističe i da su sva ova dešavanja negativno uticala i na njihovu djecu. Budila su se noću, tražili su da budu sa njom, a kćerka joj je imala i problema sa govorom. Otac ih sada može viđati samo u Centru za socijalni rad. Osjeća se bijesno jer je sistem natjerao da ostane sama u svojoj borbi protiv svih.
Potrebno efikasnije sprovođenje zakona
Velika stigmatizacija vlada prema ženama koje prežive nasilje. U društvu u kojem je ova tema još uvijek tabu, od nasilja se pravi senzacija a preživjele se krive za podsticanje i izazivanje nasilja. Takođe, u javnosti se mogu čuti i komentari koji traže opravdanje za nasilje ili krive ženu ukoliko odluči da o njemu javno progovori.
„Često u javnosti vlada mišljenje da je žena ta koja je kriva za nasilje koje trpi i da je, na neki način, svojim stavom ili ponašanjem to nasilje sama izazvala. Iako nevladine organizacije već dugi niz godina, svojim javnim kampanjama šalju poruku da nasilje protiv žena nije dozvoljeno, te da je zakonski sankcionisano, javnost i dalje nasilje protiv žena percepira kao privatnu stvar a ženu koja trpi nasilje označava kao krivca za nasilje“, priča Lana Jajčević iz Fondacije Udružene žene.
Koliko je nasilje nad ženama učestao problem u našem društvu, pokazuje i podatak da su kapaciteti sigurnih kuća skoro uvijek popunjeni i da nema dovoljnog broja smještajnih jedinica. Problem je i činjenica, da male lokalne zajednice često ne mogu izdvojiti sredstva za smještaj žena koje prežive nasilje u sigurne kuće.
„Stoga se vrlo često dešava da centri za socijalni rad iz malih lokalnih zajednica ne žele ženu smjestiti u sigurnu kuću, nalazeći bezbroj alternativnih načina za rješavanje smještaja žene ili u primarnu porodici ili kod rođaka i prijateljica, a sve zbog nedostatka budžetskih sredstava za ove namjene“, ističe Lana Jajčević.
Smatra se da je broj slučajeva nasilja u stvarnosti mnogo veći od broja prijavljenih. Mnoge žene odlučuju da zbog straha i stigmatizacije ćute i ne prijave nasilje. Procesi koji ipak dođu do sudova, trebalo bi da imaju oznaku hitnosti, ali se u praksi oni najčešće razvuku.
„I u slučaju donošenja odluka da se počinilac kazni, te kazne često nemaju svoju svrhu nakon tako dugog protoka vremena. Tako duge procedure daju sliku da se nasilje protiv žena i dalje smatra privatnim problemom a ne najtežim kršenjem ljudskih prava, kako je predviđeno zakonom“, govori Lana Jajčević.
U Republici Srpskoj se prošle godine desilo nekoliko slučajeva nasilja nad ženama, koji su mogli biti spriječeni da su institucije na vrijeme reagovale. Ni Zakon o zaštiti od nasilja u porodici se ne primjenjuje na odgovarajući način i odgovornost se često prebacuje sa jedne institucije na drugu. To je jedan od razloga zbog kog je nasilje u porodici toliko često, smatra Lana Jajčević.
„Svi subjekti zaštite u zajedničkoj sinergiji treba da počnu primjenjivati zakon u punom kapacitetu i bez predrasuda da je žena ipak kriva za nasilje koje trpi. Da prestanu primjenjivati zakon na način, da prilikom pogrešne primjene zakona štite sebe kao predstavnike institucija koje su zadužene za primjenu zakona, a ne ženu koja proživljava nasilje“, objašnjava.
Problem su i kazne koje su izriču za djela nasilja u porodici, koje su obično uslovne ili minimalne. Njih je potrebno pooštriti a zakone efikasnije sprovoditi kako bi se ovaj problem riješio.
„Dakle, pooštrena kaznena politika, primjena Zakona o zaštiti od nasilja u porodici RS i Krivičnog zakonika RS u punom kapacitetu. Saradnja svih subjekata zaštite iz Zakona o zaštiti od nasilja u porodici RS je neophodna, a u cilju efikasne zaštite žena koje su peživjele nasilje u porodici“, govori Lana Jajčević.
Nema opravdanja za nasilje
Psihologica Maja Zorić ističe, da nasilje utiče na emocionalno, socijalno i psihološko blagostanje preživjele osobe, te da može dovesti do depresije, anksioznosti, post- traumatskog stresnog poremećaja ili čak samoubistva. Ističe i da je uzrok nasilja, želja za sticanjem moći i kontrole nad drugom osobom a da su opravdanja poput: „Bilo mu je žao“ ili „postoje ljudi kojima je mnogo gore“, veoma česta, jer preživjele misle da su one krive.
Osobe koje prežive bilo kakav vid nasilja prati i stigmatizacija koja šteti mentalnom i fizičkom zdravlju. Zabrinjavajuće je, tvrdi Zorićeva, što osobe koje su preživjele nasilje ne moraju direktno doživljavati stigmatizaciju, da bi ona negativno uticala na njih. Upravo je iz toga razloga veoma bitno imati razumijevanja, te preživjelima pružiti razumijevanje i podršku.
„Samo predviđanje stigme drugih ljudi – možda zato što ste već vidjeli da su takve osobe na neki način obilježene, može da dovede do dodatne anksioznosti i stresa. Pojedinci, takođe, mogu da internalizuju stigmu, vjerujući da su učinili nešto pogrešno ili su loše osobe, jer su upravo one zlostavljane. Budući da stigmu prate strah i očekivanje odbacivanja, to vodi do nepovjerenja u sistem i podršku zajednice u kojoj osoba treba da potraži pomoć“, naglašava psihologica.
Stigma kojoj su preživjele izložene se može pojaviti u obliku odbacivanja i ogovaranja od strane društva, te uskraćivanja određenih usluga. Često se i na društvenim mrežama pojavljuju razni komentari osude ili nerazumijevanja, a koji su upućeni upravo osobama koje su odlučile da prijave nasilje i da o njemu progovore. Nedavni slučaj glumice Milene Radulović, koji je uzburkao javnost, je pokazao koliko su pojedinci, nažalost, neosviješteni o ovom problemu. Čini se da nisu svjesni da upravo takvim komentarima daju još više razloga osobama koje proživljavaju nasilje, da ćute i trpe.
„Nažalost, društvene mreže su prepune negativnih, banalizovanih pa čak i ismijavajućih komentara. Ono što je moj utisak bio, jeste da javnost ne prepoznaje kakve sve probleme, istupanjem protiv nasilnika, žrtva ima. Preživjela osjeća strah, krivicu, sramotu. Često razmišlja kako će istupanje uticati na članove porodice. Negativni komentari će vjerovatno kod većine preživjelih izazvati nelagodu, preispitivanje pa i povlačenje“, govori Maja Zorić.