U internet izdanju “Nezavisnih novina” od 07. maja ove godine objavljen je članak pod naslovom Profesori fizičkog vaspitanja mijenjaće učitelje. Za nas koji pratimo razvoj obrazovanja i rad nadležnih prosvjetnih institucija ovo nije nikakvo iznenađenje. Znali smo i ranije da će doći do ovakvih težnji.
Da bi se zaista osvjetlili svi aspekti ove priče potrebno je puno istraživanja, dosta relevantne dokumentacije kako bi se sakupile sve činjenice koje bi nama običnim smrtnicima pomogle da dođemo do istinitih zaključaka.
Sam članak za mene lično ne bi bio toliko interesantan da u njemu ne stoji izjava ministrice za porodicu, omladinu i sport RS, Nade Tešanović kojom ističe sljedeće da fizičko vaspitanje do petog razreda osnovnih škola predaju učiteljice i imaju tri časa nedjeljno, ali da se ti časovi često ne koriste za fizičko, nego za druge predmete poput matematike ili srpskog jezika.
Nadam se da je ovo rekla bez namjere da ikoga uvrijedi! Takođe se nadam da će jednom shvatiti značenje ove izjave i da će makar pokušati da je, na neki način, ublaži.
Da li je potrebno i ko ima pravo neargumentovano iznositi optužbe javno u medijima u kome otvoreno, ni manje ni više, nego Ministrica za porodicu, omladinu i sport RS optužuje učiteljice (pretpostavljam da je mislila i na učitelje!) kako većinu časova (često ne koriste?) fizičke kulture koriste za neke druge časove. Na osnovu čega je mogla ovo da kaže? Kakvih dokaza ima za to? Da li je to utvrdila Prosvjetna inspekcija? Postoji li ijedan pisani dokument na osnovu koga je mogla da iznese ovako teške optužbe?
Prosvjetna inspekcija ima plan kontrola osnovnih škola RS i nakon svake kontrole, bila ona redovna, vandredna, najavljena ili nenajavljena (i ko zna još kakva sve!) nadležni inspektor sastavlja zapisnik o izvršenoj kontroli. Volio bih kada bi neko proučio sve te zapisnike i dokazao u kojoj mjeri učitelji ne obavljaju svoju dužnost uopšte, a posebno u domenu fizičke kulture. Stručni nadzornici za razrednu nastavu često prisustvuju časovima koje realizuju učitelji i na osnovu svojih saznanja dobijenih posmatranjem, uvidom u planove i pripreme učitelja sačinjavaju zapisnik o radu učitelja. I ti zapisnici postoje. Da li je možda Ministrica proučavala ove zapisnike te je na osnovu istih mogla da iznese ovakav podatak ili su u pitanju usputne „ulične priče“?
Ako je izjava zasnovana na pravim i relevantnim podacima odmah ću da se izvinim zbog ovog članka!
MINISTRICE, PONIZNO SE IZVINjAVAM!
U RS trenutno je zaposleno dvije hiljade devetsto devedeset i pet učiteljica i, naravno, učitelja. Da li je moguće da većina tih učitelja zaista ne izvršava svoje zakonske obaveze ili je možda riječ o nekolicini koja se preko noći “preobličila” u većinu. Mislim da zaista nije ni civilizacijski ni ljudski optuživati većinu savjesnih učitelja koji sa velikim entuzijazmom, voljom, često u neprimjerenim uslovima za rad bude optuženo zbog nekolicine koja ne radi i ne obavlja svoje obaveze revnosno i u skladu sa Zakonom.
Ne sporim da bi nastavnici fizičke kulture uspješno radili sa djecom, ali ne dozvoljavam da to neko dokazuje neradom učitelja. Ako postoje škole u kojima se tako šta i dešava, pa nisu tome krivi učitelji. Krivi su oni koji su im to dozvolili, ili možda oni koji im nisu obezbijedili potrebne uslove za izvođenje nastave fizičke kulture.
Mislim da je zaključak jednostavan. Imamo puno nastavnika fizičke kulture koji nemaju posao i kojima nadležno Ministarstvo želi da obezbijedi posao. To je sasvim uredu. Obezbijediće novac, radiće i primaće platu, ali zar je zbog toga bilo potrebno otvarati pandorinu kutiju. Čitajući članke o ovom problemu Pandorina kutija je već otvorena i to samo iz jednog razloga: Učitelji vi ne radite! Naša djeca su sve deblja, nepokretnija, troma, lijena, a sve zahvaljujući učiteljima koji ne drže časove fizičkog vaspitanja. Koji to učitelji ne drže časove fizičkog vaspitanja? Imaju li oni svoja imena? U kojim to školama ti učitelji rade? I, da li je se ikada iko zapitao zašto je to tako!?
Reagujem, jer i sam sam učitelj i neko je rekao da ne radim svoj posao kako treba. Reagujem, jer radim dvanaest sati svakodnevno. Reagujem, jer niko nema pravo bez dokaza da me optužuje!
Da nisu problemi malo šire i dublje prirode? Da možda naša djeca ne sjede previše ispred malih ekrana, da im, možda, nije glavno zanimanje igranje igrica ispred računara, da kojim slučajem ne jedu previše brze hrane ili piju u ogromnim količinama gazirana pića, da li su slatkiši zamijenili voće i povrće? Kakva je situacija u okruženju? Kakvo je stanje u Evropi? Šta se to dešava u mnogo razvijenijim zemljama svijeta gdje postoje svi uslovi da bi im nacija bila zdrava? Šta se to dešava u zemljama u kojima nastavnici fizičke kulture rade s djecom od prvog razreda? Pa za one koji nisu upućeni ili ne žele da pogledaju istini u oči evo odgovora: Situacija nije ništa bolja nego kod nas. Ali pošto kod nas nije izvršeno sveobuhvatno mjerenje koje podrazumijeva mjerenje tjelesne visine i težine, test ravnoteže, „taping rukom“, „pretklon u sijedu“, „skok udalj iz mjesta“, „stisak šake“, trbušnjaci, zgibovi, čunasto trčanje o ovome sa više ništa ne može ni reći. Da li su zaista naša djeca takva kakvim ih u posljednje vrijeme opisujemo. Možda i jesu, ali bi bilo korektno da se navedu i sredine u kojima se došlo do takvih podataka. Da li je u pitanju gradska i seoska sredina. Tada bismo, najvjerovatnije došli do zaključka da djeca koja žive na seli imaju prosjeke koji su iznad evropskih. Da li sam možda već pomenuo sjedelački način života naše djece, nezdravu ishranu. Da li bismo na osnovu toga mogli da dobijemo neke relevantne podatke, a koji ne bi bili usko vezani za 135 minuta fizičke aktivnosti u školi. Ili bi nam tada bio zaključak da učiteljice na selu zaista savjesno rade s djecom, dok su naši učitelji (i učitelji) koji su zaposleni po gradovima, lijeni, nesposobni i nezainteresovani za svoj rad.
Prije dvaadeset i pet godina slično razmišljanje bilo je i u našem okruženju. Projekat je pokrenut na isti način, dakle optužbama. Prvo su nekoga okrivili za nerad (učitelje), zatim su proveli svoju zamisao i sada nakon dvadeset i pet godina imaju veliki problem koji možemo nazvati: Kako zatvoriti Pandorinu kutiju.
To je priča za sebe. Nastala je na optužbama i sve vrijeme snage su bile usmjerene na to da se dokaže ko zna, a ko ne zna da radi. Krenule su silne uvrede po forumima, jedinstveni primjeri su generalizovani na sve, pa su tako kroz nekoliko godina za sve učitelje nastavnici fizičke kulture bili neznalice, ali ni nastavnici nisu ostali dužni učiteljima. Roditelji su se podijelili, fakulteti su reagovali, a nadležna ministarstva su počela da se bore za radna mjesta u školama. Sada kada nema dvostrukog plaćanja časova, kada pojedini učitelji nemaju normu, a nastavnici već rade na njihovim mjestima došlo je do sukoba koji treba prekinuti jednim rezom. To su i učinili! Šta se sada dešava ne treba puno objašnjavati. Sve je poznato!
Nakon projekta koji je trajao dvadeset pet godina, pojedini stručnjaci ističu da djeca nisu ni mršavija, ni pokretljivija ni zdravija nego što su bila na samom početku projekta.
Da nam se ne bi tako šta desilo, potrebno je istaći da su nastavnici fizičke kulture, uz manje intervencije, osposobljeni za rad s djecom, ali i učitelji su osposobljeni za taj isti rad. Znači, uspješno možemo isti posao obavljati i mi i nastavnici fizičke kulture. Pa u čemu je onda problem? Ako su nova radna mjesta u pitanju onda je sve uredu dok nam neko ne počne, kao u Srbiji, uzimati hljeb iz usta. Čemu onda sve te optužbe? Da li se ikada iko zapitao, ako već ima učitelja koji ne realizuju časove fizičke kulture, da nisu neki drugi razlozi u pitanju, a ne samo nerad?
Mogući scenariji u budućnosti:
1.Ministarstvo neće obezbijediti novac i projekat će ostati samo jedna zamisao. Brzo će biti zaboravljen dok ponovo nekome ne padne na pamet da smisli priču kako su za zdravlje djece „krive“ učiteljice koje više vole matematiku od fizičkih aktivnosti! Projekat ostaje otvoren, a da bi se realizovao sve je dozvoljeno! Ministrica ili ministar imaće pravo da optužuju veći broj učitelja. Dakle najmanje jednu polovinu plus jedan od ukupno dvijehiljade devetsto devedeset i pet zaposlenih učiteljica ( i naravno učitelja!).
2.Biće novaca, biće i novih radnih mjesta. Sve će lijepo da funkcioniše dok bude novaca da se plaćaju dupli časovi. Nama puna norma, a nastavnicima plata po normi. Kada nestane novaca krenuće mržnja i optužbe.
3.Neko će zaista da razmisli o svemu. Utvrdiće pravo stanje fizičke sposobnosti naše djece, razmisliće o svim uzrocima te pojave. Ispitaće i istražiće sve moguće faktore, a onda će da napravi dugoročan plan koji bi u nekim narednim godinama donio prave rezultate. E ovo je već posao. Taj neko bi zaključio da tu zamjena radnika ne bi bila dovoljna. Treba raditi i sa učenicima i sa roditeljima,mjesnim zajednicama, nevladinim organizacijama (e ove posebno zaobilaze), opštinama (Je l’ ono u Foči opština nije dala djeci da rade fizičko vaspitanje u novoj sali, pa su oni fizičko radili po nekim podrumima!?), sa sekcijama (neke škole nemju prostora ni za redovnu nastavu, a časove sekcija treba neko da plati!), sportskim klubovima…(Moje dijete trenira fudbal. Pa šta radi! Ništa! Sjedi! Kako sjedi? Pa malo je bucmast, a bucmasti ne daju golove! Našim klubovima nisu potrebni rekreativci, nego prvaci. Aha…to je kratak pregled mnogih klubova u kojima naša djeca provode vrijeme), i… Ma o čemu ja ovo pišem. Neka sami osmisle projekat koji će imati uspjeh!
4. Nemir u školi i međusobna optuživanja:
– U školi koja ima preko 1200 učenika postoji samo jedna manja sala za fizičko vaspitanje (potrebne su tri takve!). Pravilnom raspodjelom učitelj može jedan čas sedmično da održi u sali. Negdje sam pročitao kako bi nastavnici održali čas fizičkog vaspitanja i po kiši, dok je učiteljicama to teško. Gospođe ne mogu da kisnu! Hm! Proljeće, mala kišica, tek nekoliko kapi… mislim nije nam potreban čak ni kišobran…vrijeme je za ulazak u školu. Ulice s obije strane su zakrčene. Pješak ne može da prođe od najmanje dvjestapedeset automobila. Revnosni roditelji ne dozvoljavaju da im djeca idu vlažnim trotoarom, a i kišobran je težak. Usput niko ne stanuje na udaljenosti većoj od jednog kilometra. E pa neka sad učiteljica izvede djecu na kišu!!! Pa samo ludak bi djecu izveo na kišu, a onda ih držao još dva časa mokre u školi. Možda bi nastavnik fizičkog mogao da održi jedan takav čas, samo kada bi smio tako šta da uradi od roditelja. Ne sumnjam da bi već sutra čitali članak: „Nastavnik tjerao djecu da trče mokri po kiši“. Narednog dana ista djeca imaju čas fizičkog vaspitanja i, opet pada kiša, ali nastavnik ovaj put predaje teoriju fizičke kulture i to, zamislite, u učionici. Sada umjesto da se igraju zanimljivih igara: gađanje u metu, provlačenje ispod klupa, trčanje između stolica, oni sjede i pišu. Nije baš matematika, ali u pitanju je dobra zamjena!
– Divan i sunčan dan. Učiteljica u suknji i štiklama. Djeca igraju poznatu igru „Između dvije vatre“. Ona prati igru i pazi da se poštuju pravila igre. Kako je nije sramota! Fizičko, a ona u suknji! E pa vidite, iako živimo u RS postoje škole koje imaju protokol o oblačenju zaposlenih. Ne možete u sve škole da dođete na posao u farmerkama, trenerkama, patikama, suknjicama iznad koljena, ogromnim dekolteima, večernjim šljaštećim haljinama, tajicama i ostalim pantalonama iz klase „vruće pantalone“. Dakle, tačno je propisano u kakvoj odjeći svi moramo dolaziti na posao od direktora pa sve do te „drske učiteljice“ koja tog dana nije bila u trenerci. Mogla je da ponese trenerku i patike da se presvuče u svlačionici za nastavnika. Aha…sram je bilo! Presvlači se u svlačionici nastavnika fizičke kulture. Ma znao sam da oni nešto petljaju! Ccccc.
– Učiteljica u svojim pedesetim. Po garderobi se vidi da je u pitanju predratna dama. Prava dama. Crni komplet i crne cipele sa manjom petom. Šal oko vrata. Ovaj put nije stavila šešir na glavu. Svjesna je da su dobra vremena davno prohujala (s ratom, a ne vihorom). U sali je, nema ni trenerku ni patike. Djeca rade kolut naprijed, ali prije toga ona im nije pokazala kako treba uraditi kolut naprijed. Baš sramota! Nastavnik fizičkog, pred penziju, u patikama i trenerci radi na isti način. Nešto ga „uhvatilo u kičmi“ pa sad baš ne može nikako da napravi kolut naprijed. Pa treba ga razumjeti, ipak je to nastavnik fizičkog vaspitanja koji odlično radi svoj posao. Svako ima pravo da ostari ili da bude bolestan!
– Kraj školske godine. Aktiv učitelja petih razreda jedne škole organizuje marš do područne škle koja je udaljena svega tri kilometra. Za to su čuli roditelji. Devetori djece iz jednog odjeljenja nije došlo tog dana. Sutradan su rekli učiteljici da ih je boljela glava ili su povraćali! Dan prije marša i dan nakon marša su savršeno zdravi, ali, eto, baš tog dana su se porazbolijevali. Šta da se radi? Jednostavno, naišao neki „virus“! Učiteljice su trebale da znaju da će tog dana da naiđe baš taj „virus“ i trebale su marš da organizuju nekog drugog dana.
– Jedna sasvim obična škola u predgrađu. Djeca se presvlače u kupaće kostime. Imaju čas plivanja u školskom bazenu. Učiteljica je ušla u svlačionicu za učiteljice i konačno sebi priznala da ne zna da pliva! Pomalo se osjeća krivom jer škola je organizovala plaćeni tromjesečni kurs plivanja za sve učiteljice i nastavnike neplivače! Šteta da bazen bude neiskorišćen! E sad učiteljice nek te je stvarno sramota! Imaš salu za svaki čas, uređene terene iza škole, teretanu sa svim spravama, pa čak i bazen, a ne znaš da plivaš. Ma treba ti oduzeti časove fizičke kulture i odmah ti to odbiti od plate! Nek se zna za sva vremena da si nesposobna!
PS: U Republici Srpskoj još uvijek nemamo školu koja ima bazen!
eTrafika.net – Žarko Aničić