Nekoliko nekoliko godina pješačenja i čestog mijenjanja prevoznih sredstava kako bi put bio što jeftiniji, skrivanje i spavanje u šumama, napadi i povrede, čine sastavni dio puta osoba iz Afrike i Azije, koje su krenule ka Evropskoj uniji. Nažalost, za neke od njih život u boljoj i uređenijoj državi je ostao neostvareni san, pa se odlučuju za jedinu opciju koja im preostaje – povratak u rodnu zemlju.
Piše: Nataša Tomić
Svi su krenuli u potragu za boljim životom, a trebalo je da im Bosna i Hercegovina na tom putu bude samo usputna stanica. Ipak, nakon što je Evropska unija zatvorila svoje granice za njih, migranti i izbjeglice su primorani da borave u bosanskohercegovačkim kampovima i da ilegalno prelaze granicu sa Hrvatskom.
Njihovo putovanje iz zemalja Azije i Afrike pa do Bosne i Hercegovine je trajalo i po nekoliko godina. Mnogi su tokom tog puta promijenili nekoliko prevoznih sredstava, pješačili i spavali po šumama. Tako je i Mahmed Azad iz Bangladeša do Bosne i Hercegovine putovao tri godine.
„Malo sam putovao autobusom, malo vozom, malo pješke. Bio sam u kampu u Grčkoj, ali nisam mogao da dobijem papire pa sam otišao. Želim da nađem posao u Njemačkoj i imam normalan život“, govori on dok posprema svoje stvari u jednom od šatora u kampu Lipa.
Kako kaže, rodni Bangladeš je napustio zbog političke krize. Govori i da su mnogi ljudi, neistomišljenici sa vladajućom partijom, preko noći prosto nestali iz svojih domova i nikada se nisu vratili.
„Život je rat, ako želiš da napraviš nešto moraš da pokušaš. Ako hoćeš da imaš dobar posao, moraš da pokušaš. Ja ne želim mnogo novca, želim samo normalan život. Ne treba mi nakit i veliki stan“, govori on, te dodaje, da je zbog situacije koja vlada u njegovoj zemlji uplašen za svoju porodicu, najviše djecu i brata.
Znao je za izazove koji ga čekaju na putu, ali kaže da ga to nije obeshrabrilo da i sam krene. Ipak, u jednom trenutku je poželio da se vrati nazad, ali ga je porodica spriječila.
„Slušao sam o tim pričama, ali sam želio da pokušam. Nisam se uplašio policije, nije mi bitno. Samo želim mjesto gdje ću normalno da živim. U mojoj zemlji je velika politička kriza. Moja porodica zna kako ovdje živim. Rekao sam im to i želio sam da se vratim. Ipak oni su mi rekli da se ne vraćam jer je situacija teška“, priča on.
Sa druge strane, mladić iz Pakistana nam kaže da njegova porodica ne zna u kakvim uslovima boravi u Bosni i Hercegovini.
„Želim da idem u Francusku. Porodica mi je ostala u Pakistanu i znaju da sam u kampu, ali ne znaju sve, ne znaju u kakvoj situaciji živim“, priča nam on.
Kada smo ga pitali da li je zamišljao da će njegov put iz Pakistana ka Evropskoj uniji završiti u kampu u Bosni i Hercegovini, samo je tužno ućutao. Kaže da o povratku u Pakistan ne razmišlja, jer želi normalan život za sebe i svoju porodicu. Ipak je na ovaj put potrošio četiri godine života.
„Ne razmišljam o povratku jer me tamo ne očekuje dobra situacija. U Pakistanu bismo živjeli bolje nego ovdje, ali smo krenuli po novac i normalan život. Autom sam iz Pakistana putovao do Turske pa onda do Grčke hodao. Putovao sam četiri godine“, govori nam.
U Bosnu i Hercegovinu je preko Turske, Grčke i Albanije došao i jedan Marokanac, koji je želio da ostane anoniman. Ovdje je boravio devet mjeseci i posjetio je različite dijelove države. Ističe da je lokalno stanovništvo uvijek bilo ljubazno prema migrantima. Ipak, on se pokajao što je krenuo na put. Smatra da mu je to bila životna greška.
„Neću lagati i reći da sam imao ugodne trenutke jer je Hrvatska užasna prema Muslimanima. Mnogo nas mrze. Razumijem i da ljudi u Bosni i Hercegovini još uvijek osjećaju negativne posljedice rata koji se desio prije nekoliko decenija“, govori nam on.
Tokom putovanja, ovi ljudi se susreću sa mnogim opasnostima. Teritorija Bosne i Hercegovine još uvijek je prekrivena minama, a na svom putu ljudi u pokretu sreću divlje životinje, pa i ljude sa pištoljima i noževima spremne za napad.
„Život na Balkanu nije jednostavan za nas. Smatraju nas robovima i bićima drugog reda. Svi misle da su bolji od nas. Nažalost, većina migranata griješi kada odluči da napusti svoje domove. Znam to zato što je Bosna i Hercegovina još uvijek u rukama osoba koje igraju prljave igre ispod stola. Neki policajci su rasistički nastrojeni prema migrantima, a ne možemo a da negiramo uticaj Evropske unije koja je podržala hrvatsku policiju sa naprednom tehnologijom, kako bi nas hvatali i vraćali nazad“, govori on.
Zbog poniženja koja je doživljavao i uslova u kojima je živio, odlučio je da se vrati u svoj rodni Maroko. Porodica mu je poslala novac za kartu, a s obzirom na to da je sa sobom imao pasoš, putovanje je proteklo bez problema. Ističe da je veoma srećan što je uspio da se bezbjedno vrati kući. Sada u Maroku radi kao učitelj engleskog jezika.
U rodni Tunis se u maju 2019. godine vratio i Mahdi. Boravio je u Bihaću i Velikoj Kladuši i tvrdi da je četiri puta pokušao da pređe hrvatsku granicu i da mu je prilikom prvog prelaska hrvatska policija pocijepala pasoš.
S obzirom na to da je svaki put hapšen, znao je da će provesti neko vrijeme u zatvoru ako se to ponovo desi. Zato je prihvatio IOM-ovu ponudu dobrovoljnog povratka kući. Prebačen je u Sarajevo, a odatle je, preko Turske, organizovan njegov povratak u Tunis. Putovao je samo sa dozvolom za putovanje, ne i sa pasošem. Tvrdi da je na aerodromu u Istanbulu ponižavan , a da je na aerodromu Kartagina, u rodnom Tunisu, pretučen prilikom dolaska.
“Tunižani nemaju nikakvu vrijednost van svoje države. Na aerodromu u Istanbulu sam želio kupiti nešto u prodavnici, ali mi nisu dozvolili”, govori on Amal El Mekki, novinarki portala Innsane iz Tunisa.
Povratak je nekada jedina opcija
On je samo jedna od 1.041 osobe koja je odlučila da se iz Bosne i Hercegovine vrati u zemlju porijekla. Većina ih se vraća preko programa „Potpomognutog dobrovoljnog povratka“ koji sprovodi Međunarodna organizacija za migracije (IOM). Do sada su se većinom vraćale osobe porijeklom iz Iraka, Pakistana, Maroka, Irana, Alžira, Avganistana i Tunisa.
Program u Bosni i Hercegovini postoji od 2000. godine, ali su prve grupe ljudi preko njega otišle tek 2018. godine. Tada je 411 osoba otišlo u svoje zemlje porijekla, a 2019. godine taj broj je bio 348. Tokom 2020. godine, u svoju rodnu državu su se vratile 232 osobe. Tokom januara i februara 2021. godine 50 osoba iskoristilo je ovaj program.
Kroz ovaj program, osobama koje se odluče na povratak u otadžbine, nude se dvije vrste pomoći. Ukoliko se osoba odluči za gotovinsku pomoć, jedan dio novca im se isplaćuje prije povratka sa Zapadnog Balkana a ostatak kada dođu u zemlju porijekla. Druga vrsta pomoći je podrška u reintegraciji u matičnoj zemlji.
Iz IOM-a tvrde da interesovanje za ovaj programom raste, ali da je realizacija usporena zbog ograničenja uzrokovanih pandemijom virusa korona.
„No, uprkos ovoj činjenici kroz AVRR program u prethodnoj godini uspješno smo realizovali 232 povratka u zemlje porijekla. Svi korisnici koji su se vratili u svoje matične zemlje dobili su novčanu reintegracijsku pomoć, a oni iz posebno ranjivih i marginaliziranih skupina, shodno primarnim potrebama, i dodatnu reintegracijsku potporu za pokretanje malih biznisa, edukaciju, liječenje i/ili rješavanje stambenog pitanja“, govore nam iz IOM-a.
U Bosni i Hercegovini trenutno 181 osoba učestvuje u programu. Oni čekaju novo izdavanje putnih dokumenata, te ukidanje restrikcija koje su uzrokovane virusom korona.
„Osobe koje se odlučuju za povratak u svoju zemlju porijekla imaju različite motive i razloge za takvu odluku, a AVRR program je tu da pruži mogućnost da se dobrovoljni povratak realizuje na siguran i dostojanstven način, bilo da su u pitanju osobe porijeklom iz Bosne i Hercegovine, koje se vraćaju u svoju domovinu ili osobe koje su na području BiH i žele da se vrate u svoju zemlju“, govore.
Ipak Ramadan Ben Omar, iz Tunižanskog foruma za ekonomska i socijalna prava, ističe u razgovoru sa novinarkom El Mekki da ljudi u pokretu nemaju načina da se žale na odluke o protjerivanju iz zemlje, te da se ne može govoriti o dobrovoljnom povratku, jer su uglavnom primorani da prihvate ovu opciju.
“Migrant je primoran da se pokori ovoj odluci nakon što je smješten u teške uslove. On je lišen svih svojih prava i vidova podrške, oko njega su veliki psihološki i zdravstveni pritisci koji ga primoravaju da poklekne iskušenjima, da će dobiti materijalnu pomoć i pomoć pri ponovnom integrisanju u društvo. Vraća se pun razočarenja koja povećavaju obmanu dobrovoljnog povratka”, govori on.