Muzika je jedinstven vid umjetnosti. Kao što kaže basista Pearl Jam-a Jeff Ament : „Svako može da stavi slušalice, pusti ploču, CD i da mu muzika promijeni raspoloženje za taj dan“. Šta slušamo mi, i šta je uticalo na naše raspoloženje nekada i danas? Slijedi kratka sumacija popularne muzike ovih prostora, počevši od vremena Jugoslavije do muzike u ovoj deceniji.
Začeci roka na ovim prostorima datiraju iz 60-ih godina i vezani su za bendove poput Silueta, Zlatnih dečaka, Džentlmena, Elipsi itd. Svaki početak je težak, tako da je većina ovih bendova potrajala jedan ili dva albuma. U svakom slučaju, svi koji su se bavili rokom treba da im budu zahvalni jer su obavili pionirski posao donošenja tog zvuka na ove prostore.
Manje-više, počevši od tog vremena pa do nesretnih 90-ih, na ovim prostorima je postojala veoma bogata rok scena i podjednako brojna rok publika. Od 70-ih pa nadalje, bendovi poput Indeksa, Bijelog Dugmeta, Smaka, Korni grupe, Haustora i drugih, držali su koncerte u rasprodatim salama i prodavali hiljade i hiljade ploča. Njihova muzika se i dalje sluša i nema te osobe koja nije čula makar “Bacila je sve niz rijeku” (bar zbog filma “Lepa sela lepo gore”). Vlatko Stefanovski i Točak su i danas jedni od najcjenjenijih svjetskih gitarista. Jednom rječju, imali smo nešto na šta smo mogli da budemo ponosni.
Bendovi su dolazili i prolazili, ali scena je i dalje bila veoma jaka i u 80-im. Pojavili su se bendovi poput Partibrejkersa, EKV-a , Električnog orgazma, Oktobra 1864 itd. Oni su takođe na rok muzici odgajali nove generacije. Čak i generacije rođene u 90-im znaju za Milana Mladenovića, i znaju za Caneta i njegove igre bez granica sa publikom i njihovim strpljenjem.
Uslijedile su 90-e i početak umiranja scene. Koncert za mir u Zetri 1991-e i bol i bijes u glasu Milana Mladenovića dok pjeva „Ovo je zemlja za nas“ označio je laganu smrt države koja je sa sobom sahranila i rok scenu.
Devedesetih su i dalje postojali bendovi poput Van Gogh-a (iako ni oni ništa pametno nisu uradili od albuma “Hodi”), Goblina i sličnih koji su se trudili da prave nešto drugačije. Za razliku od njih, bendovi koji su radili već duže vrijeme, počeli su funkcionisati po starom prežvakanom receptu. Ili još gore, okrenuli su se na mnogo lošije. Tako je Nele Karajlić, od pjesama poput „Nedelja kada je otišo Hase“ ili „Kanjon Drine“, došao do dijametralno suprotnog No smoking orchestra. Ili recimo, Riblja Čorba čiji frontmen Bora Đorđević se više trudio da na glavu natakne kokardu i pokaže istetoviranog dvoglavog orla nego da kreira dobru muziku (kakvu je nekada davno i pravio).
Ta decenija bila je tamni vilajet na ovim prostorima, a takva je bila i muzika. Krenula je poplava dizelaške muzike i turbo folka. Svi koji su u to vrijeme bili djeca, vividno se prisjećaju hitova poput „Idemo na Mars“, „Kralj kokaina“ , „Oči boje duge“ . Muzika lišena svakog dubljeg smisla služila je tome da se se mase zabavljaju glupostima i makar na momente zaborave na okolna tmurna dešavanja (tu je neraskidiva spona sa serijama poput Kasandre, Ljovisne itd…). Jedina pojava koja sa ove desetogodišnje distance iritira više je prikaz Mitra Mirića kako pjeva „Ne moooože nam niko ništaaaaa, jači smo od sudbineee“ dok svakodnevno širom države ginu mladi ljudi.
Svakako, pominja
nje devedesetih ne može da prođe bez Modelsica koje su svojim scenskim nastupom (u odjeći koja ni Barbiku ne može da prekrije) generacije mladih dječaka prevremeno uvele u pubertet. Njihova pojava ništa zdravija nije bila ni za shvatanje djevojčica u čije uši je ulazio tekst koji kaže: „Pare, pare, pare, mojoj duši napaćenoj samo pare fale“
Sljedeća stepenica je nastanak sladunjavog popa. Nije se rodio taj muškarac koji je kroz 2000-te kao tinejdžer mutiranim glasom na svojoj akustičnoj gitari nije pjevao odabranici svog srca „ Ti si aaaaaaaanđeo, a jaaaa sam slep što ništa niiiisam viiiiiiidiooo“. Vlado Georgijev, Toše Proeski, Bojan Marović, Sergej Ćetković i slični klasičn su primjeri te muzike (žargonski nazvane Georgijevizam). U svakom slučaju, u odnosu na 90-e i tadašnju muziku, to je veliki napredak.
Uz pojavu bendova poput Nightshift i Negative, kao i povratak par starih bendova, naziralo se eventualno poboljšanje muzičke scene. Međutim, još većom ekspanzijom masovnih medija mozgovi mladih generacija su bombardovani Grand Paradama, Operacijama trijumf i sličnim grijesima protiv muzike. Pojavila se i velika gomila emisija u kojima se traže novi talenti (Idol, Prvi glas Srbije…).
Nažalost, na prste se mogu izbrojati ljudi koji su iz tih emisija izašli sa karijerom, a još su malobrojniji oni koji su to zapravo i zaslužili. Danas televizijom vladaju sluha lišene tinejdžerke u paradnim emisijama.
Mijenja se vrijeme, a s njim i muzički ukus omladine. Nekada su se na igrankama i diskotekama slušali Indeksi, Dado Topić, Leb i Sol, a danas se u svakoj diskoteci može čuti: „ Ja barabaaa , sve joj dzaba, ukrašću te moja viiiiiloooooo“. Ili još gore, muzički fenomen 21-og vijeka – Jelena Karleuša. Ni Milan Tarot to ne može da objasni. Dovoljno je da poslušate neku pjesmu ili izjavu dotične gospođe.
Da li će ove tendenci
je da se nastave i u sljedećem periodu ili će se na ove prostore vratiti kvalitetna muzika?
Ono što nikako ne uliva nadu je činjenica da je i na svjetskom planu muzika u ozbiljnim problemima. Lady Gaga, Justin Bieber, Britney Spears su ikone, a upitan je postotak mladih naraštaja širom svijeta koji znaju ko je Jimi Hendrix ili Freddy Mercury.
Bilo bi poželjno da se ponovi buntovništvo sa početka 90-e, koje nam je na svjetskom planu iznjedrilo grunge scenu (više od muzike, predstavlja način života, poput panka u 70-im), a na domaćem planu bendove poput Eyesburna, Goribora, Bjesova. Oni se nisu libili ozbiljnih tema i rada na kvalitetnoj muzici. U suprotnom će rok legende biti zaboravljene, na isti način na koji su starije generacije u zaborav potisnule stare bluz majstore sa sredine ovog vijeka, i naša buduća djeca će se gušiti u sintetičkim bitovima jednolične muzike koja svakog normalnog pojedinca samo može da iznervira.
eTrafika.net – Srđan Obarčanin