Ko god je, sticajem okolnosti, odnedavno počeo da prati politička dešavanja u Bosni i Hercegovini, pomisliće da će posljednja odluka Valentina Incka biti ne samo dominantna, već i jedina politička tema u zemlji do kraja aktuelne decenije. Međutim, minimum iskustva i razboritosti sugeriše drugačiji rezon – da će već nakon nekoliko sedmica, a u najdrastičnijem slučaju za par mjeseci, rutinska pitanja opet zauzeti vodeća mjesta na dnevnom redu, dok će završna scena inače deplasiranog, ali lično veoma profitabilnog mandata sada već bivšeg visokog predstavnika, otići u drugi plan poput brojnih prethodnih kontroverzi. Dakle, sa beskonačnim zapletom, ali bez raspleta.
Piše: Saša Bižić
A u nizu klasičnih, redovnih povoda za rasprave, bar kada je riječ o Republici Srpskoj, bizarnošću se izdvojila polemika o inicijativi Milorada Dodika da se od idućih izbora spoje funkcije predsjednika RS i srpskog člana Predsjedništva BiH. On je tu ideju prvi put obznanio krajem marta ove godine, a nakon burnih reakcija, te zatišja koje je uslijedilo, u julu je ova ambicija opet puštena u opticaj, prvo u vidu njegovih ponovljenih stavova, a zatim i kroz afirmativne izjave Željke Cvijanović, predsjednice Republike Srpske.
Dodikova zamisao podrazumijeva da takva korekcija bude dio potencijalnih izmjena Izbornog zakona BiH, o kojim se već dugo pregovara u Federaciji BiH. Prema njegovom tumačenju, funkcija srpskog člana Predsjedništva BiH oficijelno bi izgubila nacionalnu odrednicu, što bi bio ustupak RS u kontekstu obaveze BiH da sprovede sada već davnu presudu iz Strazbura, iz 2009. godine, u slučaju „Sejdić – Finci“. S druge strane, sa stanovišta lidera SNSD-a, član Predsjedništva BiH iz RS više se ne bi ni birao direktno, već bi predsjednik Srpske, po automatizmu, preuzimao i tu funkciju.
Naravno, čitav ovaj poduhvat aktivirao je opozicione reflekse među svim njegovim političkim rivalima u RS, pa je Nenad Nešić poručivao da nema šanse da učestvuje u „prenosu nadležnosti“ sa entitetskog na zajednički nivo, dok je Jelena Trivić konstatovala da Dodik na ovaj način pokušava da ozvaniči već ostvarenu uzurpaciju funkcije predsjednika RS sa položaja koji je zvanično u Sarajevu. Zanimljivo je da se, u tom prvom naletu kritičkih reakcija, našao i stav Kostadina Vasića, šefa poslaničkog kluba u NSRS jedne od vladajućih stranaka, Ujedinjene Srpske. Vasić je o ideji govorio ne baš biranim izrazima, a poentirao je ocjenom da je „suludo pričati o tome kada nemate podršku za tako nešto ni u Federaciji, ni u međunarodnoj zajednici, ni nigdje“. Pri tome, podsjetio je na nesporan detalj, da je za ostvarenje ovog cilja, osim Izbornog zakona, neophodno mijenjati i ustave RS i BiH, a to nije moguće bez dvotrećinske većine u parlamentima.
U raspravi o motivima za ovakvu ideju, prvo su bila u opticaju objašnjenja inicijatora, uglavnom u znaku teze da Republika Srpska nerijetko prolazi kroz prelomne situacije, te da joj u ovakvim, izazovnim vremenima, može samo koristiti autoritet koji bi imala jedna novouspostavljena „superfunkcija“. Međutim, nije naročito teško prepoznati još veću štetu od takve koncentracije moći, budući da je, neformalno, već godinama na sceni u RS, pri čemu se baš i ne može primijetiti da je riječ o „prosvijećenom apsolutizmu“, kakav je u nizu evropskih zemalja stekao solidne ocjene u osvrtima na daleku prošlost.
Ofanziva umjesto defanzive
Sa druge strane, ima smisla u Dodikovoj namjeri prepoznati rastuće nepovjerenje prema saradnicima. U njegovom javnom ponašanju može se registrovati činjenica da je ta distanca narasla do te mjere da su jedine osobe koje tretira kao nesporno lojalne, u političkom smislu, članovi njegove najuže porodice, sin i kćerka. Na stranu to što se, zvanično, ne bave politikom. Osim ovog, psihološkog faktora, tu je i matematička dimenzija, jer je vidljiva i sumnja da bilo ko iz okruženja lidera SNSD-a, uključujući i „dežurnog džokera“, aktuelnu predsjednicu RS Željku Cvijanović, može bez problema da na izborima savlada takmace iz opozicije 2022. godine.
U prilog takvom rezonu idu rezultati iz 2018. i 2014. godine, kada je riječ o izborima za srpskog člana Predsjedništva BiH. Prije četiri godine, Milorad Dodik je prilično komotno savladao Mladena Ivanića, pošto je dobio 368.210 glasova, dok se za njegovog rivala izjasnilo 292.065 birača. Ali, Dodikove brige pospješuje poraz Željke Cvijanović od istog tog Ivanića prije osam ljeta, kada je osnivač PDP-a dobio 317.799, dok je nominalna osoba broj dva u SNSD-u skupila nedovoljnih 310.867 glasova.
Jasno, gotovo niko nema dilemu, uključujući i samog inicijatora, da je moguće da zamisao o spajanju funkcija bude ostvarena regularnim putem, kroz redovne parlamentarne procedure. Ne samo zbog toga što su opozicionari u RS listom negativno reagovali na prijedlog, već i zato što je ravna naučnoj fantastici mogućnost da na nivou BiH planirana intervencija u izbornim pravilima dobije podršku „političkog Sarajeva“, osim ukoliko, nekim čudom, ne bi mogla da se upotrijebi u međustranačkim trgovinama, vođenim preko entitetske linije.
Ipak, ako nisu realni standardni putevi do ovakvog cilja, onda u opticaju mogu da budu i nekonvencionalni potezi. Kako bi izgledao jedan od njih, nagovijestio je sam Dodik, kada je uoči posljednje posebne sjednice Narodne skupštine RS saopštio da bi mogao da podnese ostavku na funkciju srpskog člana Predsjedništva BiH, ali pod uslovom da niko drugi ne bude izabran na tu poziciju do isteka mandata. Efekat takvog obrta bio bi da može da pregovara o zahtjevu za spajanje funkcija, samo ovog puta ne iz defanzivne pozicije, već u ofanzivnoj ulozi. Zanimljivo je da su opozicionari u RS, inače skloni razmatranju gotovo svake Dodikove rečenice, i bitne i periferne, ovog puta prećutali najavljeni manevar, uz izuzetak šefa SDS-a Mirka Šarovića, koji je pomirljivo poručio tek toliko da on lično ne bi imao pretenzije na Dodikovu aktuelnu fotelju, kada bi postala upražnjena.
Trice i kučine
To može da se tumači i na ovaj način – probajte, gospodine predsjedniče, pa šta bude. A u takvim situacijama, rasprava u nepopunjenom mjestu u Predsjedništvu, bilo da se pojavi kao posljedica smjene ili ostavke, odvija se u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH. U postdejtonskom periodu, personalna rješenja do kojih se došlo u tim okolnostima uglavnom su bila u skladu sa željama onih koji su odlazili, pa je Aliju Izetbegovića svojevremeno naslijedio Halid Genjac, Mirka Šarovića – Borislav Paravac, a Dragana Čovića – Ivo Miro Jović. Međutim, bilo je i totalnih preokreta, kao u slučaju HDZ-ovca Ante Jelavića, čije mjesto je volšebno zauzeo Jozo Križanović (SDP).
Ipak, to ne bi bilo isto, jer bi u hipotetičkom slučaju Dodikovog povlačenja prvi put na sceni bila situacija u kojoj SNSD sa partnerima uopšte ne želi rezervnu opciju, a nije potpuno isključeno ni to da opozicija iz RS, ako ništa drugo, bar ne kontrira ovakvom naumu.
Tada bi došlo do svojevrsne pat pozicije, koju stranke sa sjedištem u FBiH svakako ne bi mogle same da razriješe. Ali, u priču bi mogao da se uključi novi visoki predstavnik Kristijan Šmit, posežući za tzv. bonskim ovlašćenjima i imenujući, recimo, Vojina Mijatovića u Predsjedništvo BiH, pošto ga u takvom raspletu, po definiciji protektorskog mehanizma, ne bi obavezivao ni propis koji nalaže da se nasljednik bira iz reda poslanika u Predstavničkom domu PS BiH. Iako dolazi iz zemlje koja je u savremenoj Evropi oličenje uređenosti, bar se od Šmita ne bi trebalo očekivati da se striktno pridržava trica i kučina poput domaćeg prava, kada je isti takav tretman imalo i međunarodno pravo, prilikom mutnog putovanja njemačkog diplomate u BiH kroz lavirint Savjeta bezbjednosti UN.
U takvim koordinatama, logično, situacija u BiH bi već poprimila dimenzije nekontrolisane stihije i bilo bi sasvim irelevantno razmatrati sudbinu Dodikove ideje o spajanju funkcija. Međutim, postoji i antipod scenariju sa Šmitovim intervencionizmom, burnim reakcijama u RS i plivanjem u vodama anarhije, a to je varijanta u kojoj se sve odvija prema željama Milorada Dodika. Dakle, on podnosi ostavku, opozicija u RS mudro ćuti, a federalne strukture, zajedno sa OHR-om, nakon prvobitne zatečenosti, prihvataju izmjene Izbornog zakona, čak i korekcije dva ustava, tako da predsjednik Srpske postaje istovremeno i srpski član Predsjedništva BiH. Tom, sa stanovišta lidera SNSD-a, besprekornom toku događaja, mogla bi da se ispriječi tek ironija sudbine u samoj završnici. Znači, rasplet u kojem opozicioni, za sada nepoznati kandidat, 2022. pobjeđuje vlasnika inicijala M. D. u trci za novu „superfunkciju“. U ovdašnjoj politici jesu rijetki raspleti u kojim utakmica autsajder – favorit završava pobjedom prve strane, ali nisu baš ni potpuno isključeni, o čemu ponešto zna i raniji gradonačelnik Banjaluke, Igor Radojičić.
Tačka na i
Opet, pošto je znanje krhka kategorija, političari u Srpskoj su se tokom lansiranja ideje o spajanju funkcija u jednom momentu fokusirali na vječnu dilemu – da li je čaša do pola puna ili do pola prazna? Odnosno, da li bi fuzija, u stvari, predstavljala ukidanje funkcije srpskog člana Predsjedništva BiH i davanje enormnih ovlašćenja predsjedniku RS ili bi bilo obrnuto? U toj polemici, konačan odgovor se još nije iskristalisao, a ponuđena rješenja su uglavnom zavisila od stranačke pripadnosti, pa su iz vladajućih krugova stizala tumačenja da bi sve, naravno, bilo lukava demontaža institucija BiH, dok su opozicione strukture uzvraćale grmljavinom da je u pitanju perfidno prepuštanje ključnih prerogativa RS zajedničkom bh. nivou.
Šta god da je u pitanju, ovaj aspekt rasprave je ipak suviše apstraktan za većinu prosječnih građana Srpske. Na njihove svakodnevne živote bi, eventualno, mogao da se odnosi argument o racionalizaciji, koji se u pojedinim trenucima pojavljivao u retorici glavnog i pratećih zagovornika spajanja funkcija. Istina, ne kao adut iz prvog plana, već sa konotacijama „tačke na i“.
Doduše, nije se išlo toliko daleko u patetici, kao u ranijim tiradama aktuelnog premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića, koji je nakon prošlogodišnjeg preuzimanja vlasti, uz saglasnost nove skupštinske većine, prvo drastično stesao broj preuzetih skoro 30 resora u vladi, a onda preostalih 12 ministara pod njegovom komandom uporedio sa identičnim brojem Isusovih apostola.
S ove strane Drine, stvari su znatno prozaičnije, pa se ima u vidu prvenstveno budžetski novac izdvojen za dva kabineta. U tom domenu, nadmetanje je prilično neravnopravno. U javnosti nisu u opticaju potpuno svježi podaci, ali je trend jasan, ako se zna da je, na primjer, 2015. godine, dok je Dodik vedrio i oblačio kao predsjednik RS, njegov kabinet raspolagao sa 9,8 miliona KM, dok je Mladen Ivanić u Sarajevu, u zbiru sa ostala dva člana Predsjedništva BiH, imao tek 7,5 miliona KM godišnje. Znači, svakom je pripadalo po 2,5 miliona maraka. Budući da je, s protokom vremena, za kabinet predsjednika RS izdvajano sve više para, pa je Željka Cvijanović u 2019. imala 10,8 miliona KM, može se, okvirno, primijetiti da je „odnos snaga“ oko 4:1, u finansijskom smislu, u korist banjalučke adrese naspram sarajevskih, ukoliko se posmatraju pojedinačno.
U svakom slučaju, nije riječ o spektakularnim iznosima, bar prema standardima ovdašnjih tajkuna, koji u svakoj ozbiljnijoj transakciji diskutabilne legalnosti obrnu daleko veće svote. Koliko se ovaj kriterijum proizvoljno koristi, pokazuje i činjenica da su na sjednici NSRS od 22. do 24. juna ove godine (znači, u „gluvo doba“ sezone, što se tiče pažnje publike za politička kretanja) bez problema, po famoznom hitnom postupku, „progurane“ izmjene Zakona o lokalnoj samoupravi. I to da bi se do kraja 2021, a ne do sredine, kako je ranije bilo predviđeno, dao rok lokalnim samoupravama da usklade aktuelni, pretjerani broj zaposlenih, sa znatno manjim ciframa koje im zakon omogućava. Isti onaj zakon koji je usvojen prije pet ljeta, dakle 2016. godine, koji se ‘hladno’ ignoriše ovakvim pomjeranjima rokova, do te mjere da ne važi u čak 56 opština i gradova u RS, od ukupno 64.
Neobični prioriteti
Ukoliko obični smrtnici u RS ne preminu od smijeha, dok uzaludno iščekuju kako će „tehnološki viškovi“ u lokalnoj vlasti dobijati otkaze u idućoj, izbornoj godini, preostaje im tek da se zamisle nad činjenicom da se „racionalizacija“ u Srpskoj, u rijetkim trenucima kad se i posegne za tom „groznom“ kategorijom, uvodi skoro isključivo na iracionalan način. O tome bi mogli da prozbore i saobraćajni stručnjaci, osvrćući se na neobične prioritete u Republici u kojoj se intenzivno planira gradnja novih aerodroma, i to u neposrednoj blizini dva odavno postojeća u susjednim zemljama, a pri tome se ne obraća pažnja na ubrzano izumiranje najobičnijih autobuskih linija, pa tako, recimo, već nakon 50 kilometara od Banjaluke, između Gradiške i Kozarske Dubice, prvi put nakon pola vijeka ne postoji više doslovno nijedna.
Čak i to je bezazleno u poređenju sa rapidnom silaznom demografskom putanjom, koja svakako ima veze i sa mizernim političkim i ekonomskim ambijentom. Mada se i ovakav trend, u slučaju RS, može tretirati kao izvjesni vid racionalizacije, jer je lakše vladati uglavnom deprimiranom populacijom čiji broj je znatno ispod milion ljudi, nego onima koji još nisu izgubili energiju i samopoštovanje, što bi se odrazilo i na statistička kretanja, iznad te granice, zabrinjavajuća za ovaj prostor.
Međutim, ovakva zapažanja su već na terenu nadrealizma. A „umjetnici“ iz ovdašnjih vladajućih struktura, kada je riječ o bilo čemu van pukog egoizma, od svih art-pravaca, najradije preferiraju – minimalizam. Jer, već u prvim decenijama nakon Drugog svjetskog rata, mudri ljudi koji su im, nesvjesno, postali intelektualni uzori, znali su neumitnu istinu: „Manje je više“.