Očigledan paradoks današnjeg društva je činjenica da nikada nismo imali više studenata i visokoobrazovanih ljudi, a da se pri tom broj intelektualaca toliko smanjio da se može nabrojati na prste jedne ruke. Da li su studenti upropastili obrazovni sistem ili je obrazovni sistem upropastio njih, nova je kokoška-jaje dilema našeg vremena. U svakom slučaju, pored svih ostalih deficita, imamo i onaj intelektualni.
Horničan nedostatak ljudi koji natprosječno kritički i analitički promišljaju o društvenoj stvarnosti evidentan je u ustajaloj atmosferi mrklog vilajeta, gdje od ‘’pametnih ljudi s televizora’’ možete čuti samo fraze i dolijale dejtonske doskočice.
Intelektualaca ili nema ili se kriju, a njihova mjesta su zauzeli polupismeni poltroni malograđanskih manira i navika. Ponekad vladini, po potrebi nevladini, (in)telektualci su prevarili i sebe i druge. Ubijeđeni da je vrijeme velikih ljudi i velikih djela davno prošlo, svoj angažman su zamijenili za sitne dobiti, a status intelektualca pretvorili u egoističnu titulu, koje plemenit um može samo da se zgraža (i seli u Kanadu).
Oni su svuda oko nas: na fakultetima, akademijama, skupštinama, a mimezis je njihov stil života. Pišu knjige, koje niko ne čita (osim ako je primoran), i koje niko na svijetu ne citira jer nemaju nikakav naučni značaj. Često su i pjesnici, da bi svom liku i djelu dali jednu mističnu notu i da bi izazvali značajno klimanje glava onih koji misle da je nešto dobro jer je promovisano u Banskom dvoru. Mediji su omiljeno područje njihovog bivstvovanja. Znate, to su oni ljudi koje bar jednom sedmično vidite u jeftinim političkim magazinima, i koji su pri tom samouvjereno kompetentni da objasne svaku temu – od recesije do otkrića Higsovog bozona. Svoje (in)telektualne dosjetke obavezno tvitaju, a kružoke su zamijenili tvitosferom, gdje sujetu hrane praveći top-liste najboljih.
Da se ogradim od gađanja cipelom, sve navedeno primjenljivo je i na intelektualke. Uz to, one su redom okupirane samo jednim problemom – feminizmom. Feminizam zapravo nije problem, ali pomahnitale kvazi-feministkinje svakako jesu. Jednu od najljepših ideologija u posljednjih 2000. godina, tako su svele na prerpirku o jezičkoj džender ravnopravnosti. Neke su čak i profesiju od toga stvorile. Prepoznaćete ih već na svakom naučnom ili kulturnom skupu, kako iz ugla mračne sale na svaku vašu ’’Poštovani učesnici, gledaoci, posjetioci…’’ one dovikuju ’’…i učesnice, gledateljke, posjetiteljke…’’. Trenutno rade na velikom projektu, kojim pretenduju na osvajanje Nobelove nagrade, na temu: ’’Kako glasi ženski rod od imenice TRENER’’. Ako nećete da upadnete u neprilike , budite džender obazrivi i zapamtite da nema jačeg argumenta od: ’’To je diskriminirajuće’’. Ultimativni šah-mat potez.
Dakle, dragi intelektualci vratite se na svoja mjesta (ako treba i laktanjem), jer društvo vas treba.Vi koji volite da vas tako nazivaju, shvatite da ste se prihvatili teškog posla. Prije svega, budite svjesni odgovornosti koja ide uz tu prividno laskavu titulu. Biti intelektualac znači biti lider, postavljati moralne standarde, buditi narod i uvijek kritikovati. Intelektualci treba da ukazuju na nepravilnosti u društvu i da potom sarađuju sa novinarima i aktivistima da bi se problemi otklonili. Intelektualci zapravo vode društvo, vlast ga samo drži na okupu. I za razliku od vlasti, za to nema ni plate niti uživanja u privilegijama. Zadatak intelektualca nije da se slika ili ruča sa zvaničnicima po skupim restoranima.
Žuljevi intelektualca treba da budu veći od radničkih, a leđa da očvrsnu od bičeva zavisti i negodovanja. Proizvod intelektualca je ideja, a ideja zahtijeva žrtvu. Ako ne shvatate svoju ulogu, onda ste obični foleri i prevaranti. I mi smo toga svjesni.
eTrafika.net – Tanja Janjić