Izgubivši u ratu sve što su imali, osim golog života, hiljade ljudi u Bosni i Hercegovini završilo je u kolektivnim centrima. Predstavljene kao privremeno rješenje, oronule zgrade i barake su za neke od njih i danas svakodnevica. Skoro 30 godina nakon rata. Neki su umrli, a da nisu dočekali svoj novi dom. Neki su se ovdje rodili i za bolje ne znaju.
Tekst i foto: Vanja Stokić
Dom Penzionera u Doboju spolja izgleda kao napuštena zgrada. Čak i kada počnete da se penjete na više spratove, izgleda vam da tu niko ne živi. Ipak, stvari na balkonima pokazuju da ste na pravoj adresi.
Borka Mikulić je izbjegla iz Maglaja. Priča kako je morala da napusti kuću i veliki posjed. Procjenjuje ih na 120.000 evra. Nadoknadu nije nikada dobila.
„U Dom penzionera sam došla kad je bilo iseljavanje iz tuđih kuća, 2003. je l’? Pa 20 godina kako smo ovdje, eto. Ne znam ni ja više koja je godina“, govori nam na hodniku.
Živi sa mužem u jednoj sobici. Ona im je kuhinja, trpezarija, spavaća soba, dnevna soba, špajz… Taj sobičak im je cijeli svijet.
„Sad, ne znam ni ja šta će biti dalje. Eto navodno su rekli u te zgrade neke na Barama da ćemo u aprilu mjesecu. Ali ništa ja ne znam. Mi se kao hrabrimo, nečemu se nadamo, šta ja znam… Samo da smo živi i zdravi. Sve mislimo biće nešto, biće nešto… Il’ će neko platiti naše, il’ će nas smjestiti, ne znam ni ja“, kaže ona.
Govori nam kako je prošlog ljeta išla na more. U banju. Za nju velikih 14 dana.
„Imam pravo preko Fonda jer sam penzioner. Sa najnižom penzijom od 108 maraka“, govori.
Za pitanja u vezi kolektivnih smještaja na teritoriji Republike Srpske nadležan je Republički sekretarijat za raseljena lica i migracije. U toj ustanovi kažu da na području entiteta postoje „kolektivni vidovi stanovanja koji nisu klasični kolektivni centri“, raspoređeni u Doboju, Zvorniku i Gradišci. U njima je trenutno smješteno ukupno 106 ljudi.
„Radi se uglavnom o socijalno ugroženim kategorijama koje nisu riješile svoje stambeno pitanje. Do kraja septembra ove godine je planiran završetak tri stambena objekta sa 134 stambene jedinice u Doboju, gdje će biti smještena 93 korisnika iz kolektivnog vida stanovanja. Takođe, do kraja jula u Zvorniku će biti završena zgrada sa 37 stambenih jedinica, u koju će biti useljene porodice iz kolektivnog vida stanovanja u ovom gradu“, navode.
Projekat zatvaranja kolektivnih centra u RS počeo je 2015. godine. Do sada je zbrinuto 359 porodica, od planirane 703 porodice. Krajem ove godine bi trebalo da sve aktivnosti budu završene i da svi centri budu zatvoreni, a porodice u svojim domovima.
„Potprojekti se odnose na izgradnju više porodičnih stambenih objekata s ukupno 573 stana i 130 smještajnih jedinica u specijalizovanim institucijama i socijalno-gerijatrijskim ustanovama u gradovima/opštinama Derventa i Trebinje. U Derventi je završena sanacija objekata stare bolnice u gerontološko-socijalnu ustanovu sa 100 stambenih jedinica, a sanacija je podrazumijevala i nabavku elektromaterijala, opremanje kuhinje, nabavku medicinske opreme i nabavku namještaja“, navode iz Sekretarijata.
Republika Srpska je iz sopstvenih sredstava izdvojila 21 milion maraka za ove namjene, te se zadužila 35 miliona.
Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH uskratilo nas je za odgovore na pitanja u vezi situacije na području cijele države. Zahtjev za informacije su pročitali, ali na njega nisu odgovorili.
Ono što zatičemo na terenu u Federaciji BiH je čak i gore od onoga što smo vidjeli u Republici Srpskoj. Dvadesetak kilometara od Mostara, u mjestu Salakovac, četiri porodice žive u oronuloj baraci. Među njima je četvoro male djece. Čekaju svoj red za stan, ali ne znaju da li će on ikada stići.
„Bila sam trudna s mlađim sinom kad smo došli ovdje. Njega sam rodila u kampu. On sad ima 20 godina. Ne zna za drugi život, zna samo za ovaj Centar“, govori nam Jasmina Behramović, izbjegla iz Trebinja.
Kaže da je primorana da živi ovdje, iz prostog razloga što nema drugo rješenje.
„U Trebinje se ne mogu vratiti, nemam ništa tamo. Eto obećali su mi, prikupila sam papire. Rekli su mi biće neka zgrada, praviće se. Socijalno zbrinjavanje, tako su nam rekli. Nemam nikakvih mjesečnih primanja. Ako odem negdje zaradim dnevnicu za 20-30 maraka, to mi je jedino. I ova hrana što dobijem. Da vam pravo kažem“, kaže ona.
Jedna porodica dobija jednu prostoriju na korištenje. Kupatilo je zajedničko. Jasmina je u početku živjela u jednoj sobi sa još šestoro članova svoje porodice. Spavali su na spužvi. Vremenom, ostali stanari su odlazili ili umirali, pa su njihove sobe ostajale prazne. To je značilo rasterećenje za ostale.
„Da ti pravo kažem, dok svojim očima ne vidim taj ključ u ruci, ništa ne vjerujem. Više mi je do života došlo. Dok se svojim očima ne uvjerim. Predugo, 20 godina. To je stvarno predugo. A ja više nemam ni života da idem da radim“, kaže kada je pitamo da li se nada da će konačno dobiti stan od države.
Jedan sat vožnje dalje, u mjestu Tasovčići pored Čapljine u barakama živi tridesetak odraslih osoba. Alojz Stijepić nam govori da se među prvima doselio ovdje. Nije siguran koje tačno godine. Zna samo da su bile devedesete i da je tada bilo oko 400 ljudi.
„Ovo ti je negdje oko dvadeset kvadrata. Meni trenutno u kampu ništa ne nedostaje. Rodbina mi je kupila sve što mi je potrebno. Nedostaje ti jednostavno da ne moraš izlaziti po kiši u WC i kad se istuširaš prehladiš se od banje do kampa. Nedostaje ti i mir i sve“, objašnjava nam.
Do njega su stigle priče o gradnji stanova za ljude koji su i dalje ovdje.
„Vidiš ovdje ti je i kuhinja i spavaća i dnevni i sve ono što se kaže. Gore bar imaš odvojeno. Imam odvojenu spavaću sobu, odvojeno kupatilo. Šta ja znam, možda bude i balkona. Ne znam, nisam išao te zgrade gledati gore. Kako mi govori komšija, on je prolazio, čini mi se da će biti i balkona kako je rekao“, nada se on.
Alojz se kreće uz pomoć hodalice. Nakon saobraćajne nesreće 1996. godine, koristio je štake. Prije nekoliko mjeseci slomio je kuk i bedrenu kost.
„Samo se uzdam u dragog Boga i u se. Samo treba dobra volja za životom“, govori dok nas ispraća iz svog doma.
Naokolo su ljudi zabavljeni svako svojim poslom. Svi su ljubazni, ali ne žele da daju izjave. Male bašte su ispred pojedinih baraka. Pokušaj oživljavanja prostora. Jedna žena nam ponosna govori o svojoj djeci. Troje ih je othranila u ovoj baraci. Kako kaže, jedna kćerka se udala, sin je zaposlen, a najmlađa kćerka studira u Mostaru. Pokazuje nam njene diplome.
„Ovo je moj ponos“, kaže kratko.
