Dječju igru u naselju Novo Brčko tog 01. jula 1995. godine, prekinula je eksplozija. Na parkić pored zgrade pala je granata. Poginula su dva dječaka, Nenad Stolić i Siniša Ješić. Imali su 12 i 14 godina.
Piše: Vanja Stokić; Foto: Vanja Stokić
Za njihovu smrt niko nije odgovarao. Stanovnici Brčkog čak i ne znaju za ovaj događaj.
„Ne spominje se, ne znam kako bi se uopšte ovaj slučaj riješio“, kaže kratko brat jednog od ubijenih dječaka, Predrag Stolić.
Na mjestu stradanja nikad nije postavljeno obilježje. Bar natpis koji bi prolaznicima rekao šta se na tom mjestu desilo, a porodici poručio da njihov gubitak nije zaboravljen. Zbog toga su, krajem februara, mirovni aktivisti iz Srbije i Bosne i Hercegovine, okupljeni u inicijativu „Obilježavanje neobilježenih mjesta stradanja“, upravo na ovom mjestu postavili svoje obilježje.
„Na ovom mjestu su, u proteklom ratu, nad ljudima vršena neljudska djela. Ne prepuštajući te događaje zaboravu, solidarišemo se sa svim žrtvama. Da se nikada i nikome ne ponovi“, piše na postavljenoj tabli.
Radi se o nezvaničnom obilježju, koje potiče iz civilnog sektora, ali čak i ono mnogo znači porodicama žrtava.
„Znači i te kako. Treba ovakve stvari da se sačuvaju od zaborava. Neko će možda reći da se vraćamo u prošlost, ali lijepo je znati da se neko sjetio da ovo mjesto obilježi. Da se ne zaboravi i da se više nikome ne ponovi“, kaže Predrag, koji je prisustovao postavljanju natpisa.
Kako kaže, danas mu je dosta lakše da stoji na mjestu pogibije svog brata. Prošlo je mnogo vremena. Za njega i njegovu porodicu bi mnogo značilo i zvanično obilježavanje, od strane institucija. I to ne samo ovog mjesta.
„Vjerujem da ima još dosta ovakvih mjesta stradanja u Bosni i Hercegovini. Mislim da bi to bilo svima u interesu“, navodi on.
Inicijativa „Obilježavanje neobilježenih mjesta stradanja“ funkcioniše tako da mirovni aktivisti na osnovu sudskih dokumenata pronalaze mjesta širom Bosne i Hercegovine gdje su ljudi tokom rata bili zatočeni, mučeni ili ubijani. Ukoliko ta mjesta nemaju zvanično obilježje, oni postavljaju svoje. Natpis je uvijek isti, ispisan ćirilicom i latinicom. Do sada su obilježili više od 130 mjesta, uz podršku Centra za nenasilnu akciju Sarajevo-Beograd. Radi se o sportskim dvoranama, osnovnim školama, halama, hangarima, stovarištima građevinskog materijala i sličnim objektima koji su zbog svoje veličine bili pogodni za zatvaranje ljudi. Tu su i mjesta na kojima su vršena masovna ubistva i sakrivanja tijela, poput prirodnih jama u šumama ili poljanama. Većina ovih objekata se i dalje koristi za svoje provobitne namjene.
Kako je njihov rad postao vidljiviji, tako su im se počeli javljati i građani, sa informacijama o mjestima stradanja u svojim zajednicama. Tako su došli do Brčkog.
„Do ove lokacije smo došli tako što su nam građani javili šta se desilo. Na našu stranicu je pisao prijatelj porodice poginulog dječaka. Kontaktirali smo brata poginulog dječaka i on nam je ispričao šta se desilo. Podstičemo i građane iz drugih zajednica da nam se jave. Trebalo bi uputiti inicijativu nadležnim organima da se ovo mjesto obilježi i da se postavi neki memorijal, kao znak podsjećanja“, kaže mirovni aktivista Amer Delić.
Obilježeno još šest mjesta stradanja
Tokom boravka u Brčkom, obilježili su još šest mjesta stradanja. Među njima su četiri lokacije na kojima su bile zatočene osobe bošnjačke i hrvatske nacionalnosti sa područja Brčkog. U dvorani Partizan je u maju 1992. godine bilo zatvoreno oko 50 ljudi. Često su premlaćivane, ispitivane i psihički zlostavljane. Pet osoba je ubijeno. Početkom juna 1992. godine, grupa od tridesetak zatvorenika je prebačena u logor Batković pored Bijeljine. Nakon rata, dvorana Partizan ponovo se koristi kao sportski objekat.
U hotelu „Posavina“ su pored muškaraca bile zatvorene i žene i djeca. Boravili su u nehumanim uslovima. Često su premlaćivani, zlostavljani i ispitivani. Većina njih je prebačena u logor Luka u Brčkom. Hotel „Posavina“ nakon rata je ponovo otvoren za goste. Nakon višegodišnjeg rada, trenutno je zatvoren do daljnjeg.
Policijska stanica je sve od 03. maja 1992. godine pa do januara 1993, bila objekat u kome su bili zatvoreni vojnici i civili. Proživljavali su ispitivanje, premlaćivanje, zlostavljanje i prisilni rad. Petoro ljudi je ubijeno. Većina njih je prebačena u logore Luka u Brčkom i Batković kod Bijeljine. Policijska stanica je donedavno korištena za rad policije Brčko distrikta. Trenutno nije u funkciji zbog preseljenja u novi objekat.
„Poznata je soba broj 13 gdje su ljudi mučeni. Ovdje su dovođeni ljudi koji su bili malo poznatiji u gradu, školovani i uticajni“. Kaže Sead Golić, sekretar Udruženja porodica nestalih, ubijenih i nasilno odvedenih Bošnjaka.
Autobusko preduzeće Laser je tokom šest dana mjeseca maja 1992. godine služio kao mjesto zatočenja za civile. Prolazili su istu torturu kao i zarobljenici u drugim objektima. Zarobljene žene su sa djecom protjerane na područje Šatorovića i Čelića, dok su muškarci prebačeni u logor Luka u Brčkom. Objekat se i danas koristi za poslovne svrhe, u njemu je smješteno preduzeće Krajnović.
Zbog ratnih zločina nad osobama bošnjačke i hrvatske nacionalnosti u Brčkom, osuđeni su Momčilo Krajišnik na 20 godina zatvora i Biljana Plavšić na 11 godina zatvora, dok je Radovan Karadžić osuđen na doživotni zatvor. Oni su tokom rata bili na funkcijama predsjednika Narodne Skupštine Republike Srpske, članice Predsjedništva Republike Srpske te predsjednika Republike Srpske i vrhovnog komandanta njenih oružanih snaga. Procesi protiv njih vođeni su pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju, smještenim u Hagu.
Pred istim sudom je na 40 godina zatvora osuđen i Goran Jelisić iz Bijeljine, koji je tokom rata bio čuvar u logoru Luka u Brčkom. Sam sebi je dao nadimak Adolf. Trenutno je na služenju kazne u Italiji, a na slobodi bi se mogao naći već za dvije godine.
Pred Apelacionim sudom Brčko distrikta na pet i po godina zatvora osuđen je i Pero Rikanović.
Kao mjesto zatočenja osoba srpske nacionalnosti, od septembra 1992. pa do marta 1993. godine, koristio se objekat Osnovne škole u Gornjem Rahiću pored Brčkog. Zatvorenici su boravili u nehumanim uslovima, uskraćivana im je hrana i voda, zlostavljani su, premlaćivani i odvođeni na prisilan rad. Škola je danas u funkciji i u njoj djeca pohađaju nastavu.
U objektu hladnjače Rasadnik u Okrajcima pored Gornjeg Rahića, od maja do juna 1992. godine bili su zatvoreni vojnici i civili srpske nacionalnosti. Prostorija u kojoj su zatočeni nije imala prozore jer je ranije korištena kao hladnjača za proizvode od mesa, tako da su zarobljenici boravili u mraku. Uskraćivana im je hrana i voda. Premlaćivani su, zlostavljani i odvođeni na prisilni rad. Danas ovu prostoriju koristi humanitarno udruženje Merhamet kao skladište za svoje donacije.
Zbog počinjenih zločina nad civilima i ratnim zarobljenicima srpske nacionalnosti u Brčkom, Osnovni sud u ovom gradu osudio je policijskog inspektora Galiba Hadžića i vojnika Hrvatskog vijeća odbrane Nijaza Hodžića na jednu godinu zatvora. Vojnici Armije BiH, Asmir Tatarević i Armin Omazić osuđeni su na ukupno tri i po godine zatvora.
Viši sud u Beogradu trenutno vodi postupak protiv Osmana Osmanovića zbog zločina u objektu hladnjače Rasadnik.
Prošlost nije prepreka za budućnost
Bez obzira na tešku prošlost koju dijele svi građani Brčkog, zajednička budućnost je moguća. Jedan od osnovnih koraka ka izgradnji mira jeste suočavanje sa prošlošću i svime što ona nosi sa sobom. Obilježavanje neobilježenih mjesta stradanja u jednoj mjeri doprinosi pomirenju kao širem procesu.
„Jedan od ciljeva je da pokažemo solidarnost sa svim ljudima koji su stradali na ovim mjestima. Ta solidarnost je ujedno i empatija, koja ne smije biti selektivna. Pokušavamo, na neki način, da saučestvujemo u bolu i tuzi, najčešće sa porodicama, da se zajedno sa njima sjećamo na dostojanstven i ujedno upozoravajući način. Smatramo da je konstruktivno suočavanje sa prošlošću ozdravljujuće i na bilo koji način od pomoći svima nama. Zaboravljajući, zaboravljamo da smo u stanju raditi neljudska djela. A kada zaboravimo, bojim se da se to može ponoviti“, kaže aktivista Radomir Radević.
Cilj akcija jeste i motivisanje lokalne zajednice i vlasti da prepoznaju značaj obilježavanja i daju svoj doprinos.
„Bilo bi važno za dalje pomirenje da se sva ta mjesta obilježe. Da se obilježi gdje god je neko bio zatočen, pripadnici sva tri naroda. Ja mislim da bi to doprinijelo boljem suživotu u Brčkom. I da zajedno obilježavamo godišnjice“, kaže Amir Didić iz udruženja Logoraša Brčko distrikta.
S njim se slaže i Sead Golić, koji ističe da udruženja sva tri naroda sarađuju u Brčkom, jer im je cilj isti, a to je pronalaženje njihovih članova porodica koji su ubijeni tokom rata. On, takođe, poziva sve one koji imaju informacije o grobnicama da se jave.
Reakciju udruženja Logoraša RS nismo uspjeli da dobijemo.