Ujutro leptiri, popodne zmije, uveče sove i vukovi. Tako bi se mogao opisati put „neobičnih“ zoologa: Slavena Filipovića, Saudina Merdana, Draška Adamovića i Igora Trbojevića.
Piše: Goran Dakić; Ustupljene fotografije
Saudin Merdan je jedan od rijetkih herpetologa u Bosni i Hercegovini. On proučava vodozemce i gmizavce. Kaže da se nikada nije plašio zmija i da su mu od djetinjstva bile više nego zanimljive. U BiH, dodaje on, postoji 14 vrsta zmija, od čega su tri otrovnice.
„Ljudi se najčešće susreću sa zmijama iz porodice smukova koje su neotrovne. One se hrane sitnim glodarima i gušterima. Zbog toga se mogu naći u blizini naših kuća. Najotrovnija zmija u našoj zemlji je poskok. Može se naći na području cijele BiH. Za ovu zmiju se veže dosta mitova i sujevjerja. Iako poskok ima otrov koji je opasan po ljude, on napada samo u slučaju da ga nagazite ili pokušate uhvatiti“, priča naš sagovornik.
Njegovi susreti sa zmijama su uglavnom vezani za terenski istraživački rad koji uključuje dosta pripreme i planiranja. Ponekad, kaže on, danima bezuspješno traži neku vrstu na terenu. Samim tim ti „susreti“ nisu ni iznenadni ni traumatični, kako to često djeluje na nekim od popularnih emisija na televiziji.
„Postoji dosta narodnih priča i mitova koje se vežu za zmije. Ti su mitovi služili kao način da se prenese iskustvo i izbjegnu kobni ugrizi. Ovi mitovi su donekle odgovorni za sliku i strah koji ljudi i danas imaju od zmija. A koliko je strah opravdan govori nam i podatak da je na godišnjem nivou u BiH zabilježeno tek oko 12 ugriza, a u posljednjih nekoliko godina samo jedan smrtni slučaj“, kazao je Merdan.
Draška Adamovića, zoologija je interesovala od malih nogu. U osnovnoj i srednjoj školi se bavio avikulturom, a potom je diplomirao na porodici zebovki. Nastavio je da proučava ptice u okviru master studija na šumskim genetičkim resursima.
„Ptice su jedna od najboljih pokazatelja stanja zdravlja različitih ekosistema koje naseljavaju i kroz koje migriraju. Pjevice, dnevne grabljivice, noćne grabljivice, močvarice, plovke i sve ostale me fasciniraju svojom raznovrsnošću. Za njih ne postoje konvencionalne granice kretanja. Posebno je interesantna njihova različitost u obrascima ponašanja, načina života, morfološke i anatomske osobine, obojenost perja, oglašavanja“, priča Adamović.
U BiH je, dodaje on, ova oblast u pionirskoj fazi. Do sada je evidentirano oko 350 vrsta ptica, ali ima mnogo neistraženih ili nedovoljno posjećenih mjesta, pa je broj vrsta na terenu vjerovatno daleko veći.
„Naša zemlja predstavlja odličan potencijal za ekoturizam, promovisanje prirodnog nasljeđa, snimanje dokumentarnih filmova o divljini, ali trenutno nema mnogo zainteresovanog kadra s kojima bismo napravili ozbiljnije projekte na tom planu. Sama činjenica da smo u EURING mrežu obilježavanja i praćenja divljih ptica ušli tek prošle godine i da smo posljednjih godina došli do intenzivnijeg bilježenja novih vrsta nikada do sada evidentiranih u BiH govori o tek započetom sistematskom radu koji je prekinut na ovim prostorima šezdesetih godina prošlog vijeka kada su relevantnije literature iz ove oblasti objavljivane“, kazao je Adamović.
Ponosan je, kako kaže, na neke od svojih i nalaza njegovih mladih kolega. Posebno ističe pronalazak jedne od najljepših grabljivica — Eleonorinog sokola koji je viđen u okolini Kupresa. Neusaglašenost zakonskih okvira i različitih konvencija o očuvanju prirode i njihova loša praktična primjena, nezainteresovanost nadležnih institucija, slaba kontrola očuvanja na terenu i ilegalna trgovina zaštićenim vrstama doprinose nepovoljnijoj slici ove oblasti.
Igor Trbojević, doktor ekoloških nauka, šef akvarijuma na Prirodno-matematičkom fakultetu Univerziteta u Banjaluci i jedini stručnjak za velike zvijeri u Bosni i Hercegovini. U BiH žive tri velike zvijeri — mrki medvjed, sivi vuk i ris. U istraživanju velikih zvijeri nedavno je uvršćen i šakal koji se pojavio u sjevernom dijelu BiH.
„Postoji još jedna velika zvijer, žderavac, ali njega nema u BiH. On živi na sjeveru, u hladnim krajevima, kao što su Rusija i zemlje Skandinavije. Mrki medvjed je autohtona vrsta BiH. U Bosni i Hercegovini egzistira između 1.000 i 1.200 jedinki. Sivi vuk je takođe autohtona vrsta. U BiH ima između 400 i 600 vukova. Ris zauzima veliku teritoriju, individualac je i ne toleriše druge risove“, ističe Trbojević.
Na banjolučkom PMF-u se nalazi i medvjed koji je prije nekoliko godine ustrijeljen u centru Banjaluke. To je medvjed koji je prije tri godine ubijen u banjolučkom naselju Budžak.
„Šest sati smo tada vijećali šta ćemo da radimo s njim nakon što je primijećen. Na kraju smo morali da ga odstrijelimo, a ja sam insistirao da on ostane na PMF-u, da studenti mogu da ga vide“, kazao je Trbojević.
Na prste jedne ruke mogu se nabrojati insektolozi (entomolozi) u Bosni i Hercegovini. Među njima su još rjeđi oni koji proučavaju leptire. Među njima je i Slaven Filipović koji kaže da je ljubav prema entomologiji razvio još u osnovnoj školi na časovima biologije.
Na drugoj godini fakulteta, skupljajući biljke za herbarijum, počeo je, kako kaže, da primjećuje nestvarnu ljepotu na cvjetovima. Bili su to leptiri raznih boja i oblika. Počeo je da ih fotografiše i određuje i tako je sve krenulo.
„Danas pokušavam da svoje iskustvo prenesem na učenike kroz biološku sekciju u Osnovnoj školi ‘Jovan Dučić’ u Zalužanima. Imam jednog učenika sedmog razreda, Mirka Ajdera, koji predano proučava leptire, sakuplja gusjenice, hrani ih, prati njihovo razvijanje, fantastično crta svoja zapažanja“, kazao je Filipović.
Istraživanje leptira podrazumijeva, dodaje on, praćenje istraživanja u časopisima, nabavku opreme i literature. Međutim, najvažniji su teren, terenska istraživanja, bilježenje podataka, analiza i publikovanje.
„Prema podacima Udruženje za inventarizaciju i zaštitu životinja, u BiH je do sada konstatovano 1.638 vrsta leptira, od čega je 195 vrsta dnevnih leptira. Većina vrsta su autohtone, a postoje i alohtone, pa i invazivne. Jedna od vrsta koja se pojavila u skorije vrijeme i pravi velike štete na šimširu jeste šimširov moljac“, ističe naš sagovornik.
Vrlo interesantna alohtona vrsta je Japanski sviloprelac koji je trenutno najveći leptir koji se može sresti u BiH. On za sada ne pričinjava štete i ljudima je veoma zanimljiv. Slavenu često šalju fotografije da pitaju koja vrsta je u pitanju.
„Postoji nekoliko vrsta koje su usko lokalizovane i koje možemo naći samo na određenim lokalitetima, kao što je Đurđevdanski leptir koji se može naći samo oko Blagaja na nekoliko manjih lokaliteta. Zatim Veliki prugasti lastin repak oko Gacka. Šiljati mlinar je zabilježen samo oko Banjaluke i Krupe“, rekao je Filipović.
Leptiri su, dodaje on, svuda oko nas. Bitno je samo usmjeriti pažnju na njih: livade, pašnjaci, šumski putevi, staze i planine. Svaka vrsta ima svoje specifičnosti kada je izbor staništa u pitanju, tako da ćemo neke vrste naći samo na planinama, neke na zatvorenim staništima, šumskim putevima, rubovima šuma.
„Da li je teže istraživati dnevne ili noćne leptire? U suštini ništa nije teško ukoliko ste posvećeni tome. Za noćne leptire treba malo skuplja oprema, lampe, drugačije mreže i treba duže ostati noću“, kazao je Filipović.