Uvijek je vrijeme za rokenrol

Običan je ljetni dan. Ustaljeni, spori ritam u Bratuncu ne dopušta da ga bilo šta prekine. Osim u improvizovanoj vježbaonici u centru grada. Ovdje jedan muškarac i desetak tinejdžera štimaju instrumente i jedni drugima šalju signale. Vrijeme je za rokenrol.

Piše: Vanja Stokić; Foto i video: Ajdin Kamber

Njihova priča počela je neposredno prije pandemije. Udruženje građana „Prijatelji Srebrenice“ odlučilo je da mladima iz susjednih opština ponudi aktivnosti za kvalitetno provođenje slobodnog vremena. Uz pomoć donatora kupili su opremu i iznajmili mini-bus, za one koji žive daleko od Bratunca, a žele da učestvuju. Angažovali su predavače i obezbjedili prostor. Rok škola je počela sa radom.

„Prvo smo odvojeno držali probe, zahvaljujući tome što smo imali dovoljno prostora. Pa smo odvojili gitariste, bubnjare, klavijaturiste i pjevače. Oni su indivualno radili sa svakim od predavača. Imali smo predavače i za klavijature i za gitaru, za bas gitaru i za bubanj, da bi na kraju ciklusa uradili jedan set pjesama koje smo snimili i postavili na Jutjub. To je bila uspješna priča neke dvije godine. Imali smo do 30 kandidata, ne znam vam tačno reći broj“, govori nam Dragoslav Šarac, predavač za bas gitaru u Rok školi.

Kada je projekat zvanično okončan, napravili su pauzu. Dio polaznika je otišao na studije u druge gradove. Za dalji angažman predavača nije bilo novca, kao ni za prevoz mladih. Onda je krenuo težak period, koji i dalje traje.

„Ja sam jedini od predavača ostao da volontiram tu. Nastavili smo rad kako-tako da bi održali neki kontinuitet, da se Rok škola ne ugasi. Sad kad smo dobili svu opremu bilo bi zaista šteta. Tako da smo nastavili. Nedavno smo nastupali na festivalu ’Sloboda narodu’ u Sarajevu. Bili smo za Dan ulaska BiH u Ujedinjene nacije, i tad smo svirali. Bez obzira na to što ne radimo punim kapacitetom, još uvijek nas zovu na neke svirke i mi se odazovemo i učestvujemo“, govori nam Dragoslav.

Trenutno je tu desetak mladih ljudi, koji ne žele da prestanu sa sviranjem i pjevanjem, a zbog kojih Dragoslav ne želi da odustane od Rok škole. Jedni druge drže na okupu.

„Mene iskreno motivišu sva ta djeca koja se odazovu. Da im nije stalo, sigurno da ne bi dolazili. I s obzirom na to da nema nekih sadržaja ovdje na našim prostorima, nema nekih dešavanja, njima to bude prilično zanimljivo. Tu se druže zajedno, idemo na te svirke, to bude kao mala neka ekskurzija. Nemamo dovoljno vremena sad na raspolaganju, ni prostora, nažalost, ne možemo ni prevoz da im obezbjedimo svima. Tako opet se mi organizujemo, odem i ja autom po njih pa ih dovezem na probu tu, pa ih vratim poslije probe. To sve bude lijepo druženje i oni nešto novo nauče. Meni je drago da hoće da uče, u krajnjem slučaju to me motiviše, njihova želja je moja motivacija“, govori dok se oko nas dječaci i djevojčice, momci i djevojke pripremaju da sviraju.

Gitare su im nove, ali su žice na izmaku. Bubanjevi dobro zvuče, čak i sa istrošenim palicama i plastikama. Instrumente odlažu u fabričke, kartonske kutije jer za njih nemaju kofere ni futrole. Klavijature žude za novim stalkom. Ali ova ekipa svira kao da ima najbolje uslove na svijetu. Mada za njih, oni to i jesu.

„Kad je tek počela Rok škola meni se to i nije svidjelo. Tad nisam slušala rok muziku. Tek sam nakon mjesec dana od početka semestra krenula i zavoljela, zbog društva, a i zbog novog iskustva“, iskrena je Armina Garaljević (14) iz Potočara.

Priznaje da na nastupima ima tremu, ali ona nestane čim počne da svira. Njeno mjesto je za bubnjevima.

„Ja sam htjela da sviram gitaru i pošto je bilo mnogo ljudi koji su to svirali, vidjela sam bubnjeve i pošto su tad išli većinom muškarci, ja sam tu htjela da se oprobam kao djevojka. Onda mi se to svidjelo zato što je različito i zato što se danas ne može vidjeti da mnogo žena svira bubnjeve. Meni je Rok škola jedno dobro druženje i jedno novo iskustvo. Uz pomoć Rok škole odlučila sam da ću se kroz život nastaviti baviti muzikom“, govori nam ona.

Osman Mehanović (18) iz Bratunca, svira bas gitaru. Govori nam kako se u bendu svi pomažu i uče kako funkcioniše svaki instrument, a ne samo njihov odabrani.

„Kada sam tek došao nisam tačno znao za koji instrument da se opredijelim, onda su mi preporučili bas gitaru da pokušam. I stvarno mi se bas gitara svidjela, možda zato što nam je predaje sam Dragoslav koji je već 30 godina muzičar i koji se bavi muzikom čitav svoj život. Samim trudom i radom, stalnom vježbom smo sve više i više napredovali, naučili nove pjesme i više zavoljeli svako svoj instrument. Dosta pjesama smo kroz ciklus obradili i svirali. Mogao bih da istaknem npr: ’Seven Nation Army’, ’Zombie’, ’Bella Ciao’…“, priča nam Osman u pauzi između postavljanja instrumenata i sviranja.

Za mikrofonom je Marija Prodanović (14) iz Bratunca.

„Jednostavno volim da pevam i onda se osećam lepo i kada nastupam. Naravno postoji mala trema, ali ne toliko da ne smem da se oslobodim da pevam. Uvek to radim sa zadovoljstvom“, govori nam kratko, ne ispuštajući mikrofon.

„Ali vidiš, nisam ja, to nije moja porodica. U tvojoj glavi, u tvojoj glavi bore se, sa svojim tenkovima i svojim bombama. I njihove bombe i njihove puške. U tvojoj glavi, u tvojoj glavi plaču.“ Dok u improvizovanoj vježbaonici u Bratuncu odjekuju stihovi grupe „Cranberries“, u Mostaru se odvija individualna nastava. Rok škola postoji i u ovom gradu, punih deset godina. Tokom tog vremena, ona je porasla sa 16 na 177 učenika i 200 članova.

Ovdje polaznici mogu da upišu nekoliko odsjeka: vokal, elektična gitara, bas gitara, bubnjevi, klavijature, saksofon, kreativnu elektronsku produkciju i audio produkciju. Individualna i grupna nastava je obavezna. Posebno je zanimljiv koncept sešn bendova, koji svakih 40 dana mijenjaju članove između sebe, a zatim spremaju jednu autorsku pjesmu i jednu obradu. Svakih 40 dana je i koncert, na kome svi bendovi iz Rok škole predstavljaju svoj rad publici.

„Rok škola nastoji biti mjesto gdje se razvijaju ne samo neke muzičke vještine, već vi ste upravo kroz taj proces grupne nastave, tih sešen bendova, primorani da zapravo radite sa različitim profilima mladih ljudi. Odnosno, da mladi ljudi različitih psiholoških profila, neko je introvertiraniji, neko je eskrtrovertiraniji, da dođu u kontakt i da se prilagode jedni drugima. Tako da mi ovdje nastojimo razvijati taj neki timski duh, timski rad, ali isto tako neke vještine kao što su organizacija i odgovornost. Neke vještine koje će im biti potrebne ne samo u njihovom muzičkom putu neko i u njihovom životnom putu i u bilo kojem radnom okruženju“, govori nam Marija Raspudić iz Rok škole.

U toku je čas bas gitare, koji pohađa Ljupko Kolak (25) iz Viteza. U Rok školi je već četiri godine.

„Imam prijateljicu koja je sada preselila u Zagreb, i govori da u Zagrebu ne postoji ovakvo mjesto koje zapravo promovira mlade glazbenike. Iako je možda teško za povjerovati, Mostar je bolje mjesto i možda bolje podržava mlade glazbenike nego Zagreb. To je vrlo zanimljivo“, govori nam on.

Pored sticanja muzičkih vještina, Rok škola je svoje poznanike naučila i druge bitne lekcije, iako fokus nije bio na njima.

„Mi ne tražimo od naših polaznika da oni popunjavaju neke administrativne stavke u vidu nacionalnog izjašnjavanja ili slično. Mi uopće nismo fokusirani na to da spajamo ljude različitih identiteta, već nastojimo biti mjesto koje je otvoreno za svakoga. Svatko je dobrodošao, bez obzira na njegov identitet, kako god se on osjećao. Bitno je samo da ima dobru namjeru, da želi učiti da želi raditi i doprinositi kulturnom životu i društvenoj zajednici u kojoj živi. I nekako se to spajanje ljudi događa samoinicijativno među njima, mladi se upoznavaju, druže se, stvaraju neke svoje bendove i jednostavno tako u nekom opuštenom, zdravom okruženju oni mjenjaju sebe i svoju zajednicu na bolje“, objašnjava nam Marija procese koji prate stvaranje muzike.

Muzika je uvijek bila dobar saveznik u povezivanju ljudi, prevazilaženju prepreka i građenju mostova. Prihvatanju različitih identiteta. Shvatanju da drugačije ne mora nužno da bude loše, već samo različito od onoga na šta smo navikli.

„I muziku i umjetnost možemo uvijek posmatrati kao alat, a čim je alat možemo raspravljati na temu da li se on može upotrijebiti ili zloupotijebiti. Da, može. I na oba načina. Putujući što po lokalu, regionu ili internacionalno, svaki put kad se pokrene neka svirka, ova opuštena za raju, ja na trenutak zaista zaboravim kakve sve štetne efekte muzika i umjetnost može izazvati kod ljudi. Nije mi se jednom desilo da se u grupi nepoznatih ljudi baš preko muzike i preko umjetnosti zbližimo u tolikoj mjeri da te veze koje su nastale traju godinama“, govori nam psiholog i gitarista iz Banjaluke Ognjen Tadić.

Učestvujući u različitim internacionalnim projektima, on je gledao kako mladi ljudi doživljavaju kulturološke šokove i proživljavaju kreativne procese.

„Zanimljivo je pratiti i biti dio i svjedok različitih kulturalnih razmjena jer u tome i leži razvoj tolerancije na različitosti. I neminovno je da mi doživimo nešto što je kolektivno dijeljeno. Bilo da su to neke osnovne potrebe ili razumijevanje ili neke složene, što kaže Konstrakta ’Razmatramo fenomene savremenog društva’“, objašnjava on.

Kao primjer kako muzika djeluje na nas navodi jednostavan segment konferencije kojoj je prisustvovao. Radi se o karaokama.

„Karaoke veče je neizostavni dio tog programa koji traje sve ukupno četiri dana. To se mora desiti. I tu dolaze naravno ljudi i pjevaju pjesme koje god žele, ali je to jedno opšte slavlje, jer četiri dana smo se bavili jako ozbiljnim temama, pitanjima djece, osvrtom na budućnost… E sad kad dolazi onaj momenat da mi udovoljimo nekim našim potrebama, da se međusobno povežemo, daj mi pjesmu, ples i igru. Ta sjećanja na te konferencije su mi jako draga baš zbog toga što je na regionalnom nivou, a razvije se iznutra onaj osjećaj: ’Aha, svi pjevaju, svi plešu, svi se vesele sa svim našim različitostima i sličnostima’“, prisjeća se on.

I iako to nije glavni cilj niti svrha ove dvije rok škole, one pomažu u izgradnji čvršćih veza među svojim polaznicima. Doprinose tome da ljudi sreću ljude drugih karakteristika, o kojima su možda samo slušali da postoje. Omogućavaju direktan kontakt i lično iskustvo. Čine da svi identiteti budu prihvaćeni i da se razlike smanje.