Diplomirani novinar i magistar demokratije i ljudskih prava Amir Purić kandidat je za Parlament Federacije BiH, ispred Naše stranke.
Piše: Vanja Stokić; Foto: Promo
Trenutno na mjestu vijećnika u Velikoj Kladuši, Purić je biračima predstavio tri fokusa svog narednog djelovanja. Kako navodi, njima će se baviti bez obzira na plasman koji ostvari na izborima. Prije ulaska u politiku, kao novinar je pratio sjednice lokalnog vijeća, da bi 2017. godine bio jedan od osnivača građanske inicijative „Kladuša je naša“. Radi se zapravo o korektivu vlasti i vijeća, kroz koji su osnivači pokušavali svojim sugrađanima da približe sve ono što se dešava na vijeću, a što ima direktan uticaj na njih.
„Ono što je možda neka novost je poprilično razočarenje koliko su spore institucije koje bi trebalo da nadgledaju rad lokalnih organa vlasti. Mi smo imali npr. u Velikoj Kladuši ove dvije godine toliko kršenja zakona o lokalnoj samoupravi i propisa koji propisuju rad lokalnog organa uprave i rad vijeća, bez obzira na silne prijave ništa se nije još uvijek desilo. Možda moje najveće razočaranje jeste što se pokazalo da, ako neko ima većinu u općinskom vijeću, može da krši propise koliko hoće, gotovo ništa mu se neće desiti. To je možda najvažnija stvar koju sam naučio u ove dvije godine i to je jedna od onih stvari koje ću, ako budem izabran u federalni parlament, a zakon o lokalnoj samoupravi je na federalnom tj. entitetskom nivou, pokušati da ispravim i intervenišem u tom segmentu“, navodi Purić u razgovoru za eTrafiku.
Postavili ste tri fokusa svog djelovanja, između ostalog tu su mediji. Pominjete osnivanje fonda za pluralizam medija. Da li imate više detalja? Kako bi se punio, kako bi se raspoređivao, kako bi uopšte funkcionisao?
Kada sam bio još novinar, radio sam zajedno sa još nekoliko kolega na jednom istraživanju finansiranja lokalnih medija, doduše lokalnih javnih medija. Prilikom tog istraživanja i prilikom prikupljanja podataka po nekim pozitivnim evropskim praksama, naišao sam na nekoliko slučajeva. Najbliži geografski od njih je iz Republike Hrvatske, koja je u jednom periodu imala sjajan fond za pluralizam medija koji je omogućio neprofitnim, nezavisnim i privatnim medijima da na osnovu kvaliteta svog rada, prijedloga i samog fokusa medija dobiju ozbiljna sredstva, koja im omogućuju da se bave ozbiljnim temama, najčešće na lokalnom nivou. A moje novinarsko iskustvo jeste da mislim da na lokalnom nivou najviše toga nedostaje.
Uzeću za primjer Unsko-sanski kanton gdje, nažalost, imamo, da tako kažem, jedan ozbiljan veliki medij. To je kantonalna televizija koja se gotovo u potpunosti finansira od budžetskih sredstava i na neki način, željeli mi to priznati ili ne, su pod određenom političkom kontrolom. Kad su u pitanju drugi lokalni mediji, najčešće ovi na lokalnom općinskom nivou koji su također javni, sredstva su jako, jako mala, nedovoljna. Oni se bukvalno pokrivaju na taj način da imaju novinara toliko da mogu staviti onaj servis informacija i osnovne stvari koje moraju da pruže svojoj publici. Nema prostora, nema novca, nema kadrova, kapaciteta da platite novinare da se bave ozbiljnijim temama.
S druge strane, mi nemamo ni na federalnom ni na državnom nivou ministarstvo medija, ministarstvo informisanja ili takvo nešto. Jedna izmjena bi tu mogla doći, da imamo Ministarstvo kulture i informisanja ili kulture i medija. Na federalnom nivou to je moguće. I druga stvar, ovaj fond se u različitim državama puni na različite načine, recimo od dijela pretplate koji se plaća javnim servisima. Ali budžet Federacije je takav da je moguće apsolutno izdvojiti recimo tri miliona. To su gotovo beznačajna sredstva budžeta Federacije, a tri miliona mogu mogu pomoći godišnje između 10 i 20 medija, u 10 različitih kantona. Dakle, to je nekako u najkraćim crtama kada govorimo o ovom fondu za pluralizam medija.
Takođe, imam i nedavno iskustvo iz Švedske gdje sam se još jednom uvjerio kolika je važnost lokalnih i regionalnih medija. Nevjerovatno veliki broj, Švedsku sad uzimamo za primjer najrazvijenijih zemalja, ali nevjerovatno veliki broj imaju lokalnih medija. Kad kažem lokalnih, to su veliki mediji koji zapošljavaju preko stotinu ljudi i to im omogućava da imaju i odjel za istraživačko novinarstvo i odjel za informativu itd. Nažalost, u BiH, pogotovo u FBiH u USK, dešava se to da su informisanje preuzeli portali o kojima ne mislim ništa loše, ali to su po meni više blogovi nego portali jer se radi o jednoj do dvije osobe koje rade na tome i to stvarno nije njihova krivica nego nedostatak sredstava. Nema dovoljno sredstava kada govorimo o reklamama iz tog segmenta finansiranja, nema javnih fondova, većina je ovisna o međunarodnim fondacijama itd. Nema svako sposobnost i kapacitet da istovremeno i piše projekte i bavi se ozbiljnim novinarstvom i zbog toga najčešće imamo portale ili medije gdje jedna ili dvije osobe stigne samo da pokrije jednu-dvije vijesti dnevno a ostalo je ‘copy paste’.
Jako puno kriminala i korupcije se dešava na lokalnom nivou vlasti, pogotovo to znam iz iskustva aktivnog praćenja lokalne vlasti posljednjih šest-sedam godina, ali je nedovoljan broj lokalnih medija koji mogu to da prate. Mislim da bi ovaj fond podstakao da kroz godinu dana imamo dodatnih 10, a možda i duplo više medija u FBiH koji će se moći posvetiti istraživanju i izvještavanju iz lokalnih zajednica.
To će da bude jedan od prijedloga Naše stranke u sljedećem mandatu, pogotovo ako budemo dio vlasti odnosno vladajuće koalicije. Međutim, jednako je bitno da način na koji će se ta sredstva dijeliti, odnosno ta komisija koja će iz takvog fonda dijeliti sredstva kroz ocjenjivanje pristiglih aplikacija na javni poziv, da ona bude neovisna, da tu budu medijski stručnjaci, medijski radnici, novinari, eksperti i ljudi sa iskustvom i da bude totalno odvojena od političkog uticaja.
Kao jedan od svojih fokusa naveli ste i ulazak BiH u eurotransplant program. Da li možete da mi kažete nešto detaljnije o tome, šta bi bilo vaše rješenje, koja je vaša ideja?
Ne ulazak u eurotransplant jer je nažalost to na nivou države, odnosno zahtjev eurotransplata je državno Ministarstvo zdravstva. Znamo da je zbog naše administrativne podjele takvo šta teško obećati i ispuniti. Međutim, velikim dijelom ispaštaju građani iz cijele BiH, ponajviše iz FBiH, gdje se nažalost radi o veoma malom broju ljudi, jednocifren broj transplantacija godišnje, a imate stotine ljudi na listama čekanja i imate hiljade onih koji ne žele da se prijave na liste jer smatraju da neće doći na red.
Tu je moje iskustvo poprilično privatno jer sam spletom okolnosti upoznao čovjeka upravo iz Velike Kladuše koji se već nalazi na listi čekanja za transplantaciju srca nekih sedam godina. On je bio recimo 10. na toj listi, nisam siguran. U međuvremenu su umrli svi koji su bili ispred njega i on je prvi ili drugi na listi, ali on također zna da neće vrlo vjerovatno nikad dočekati da dobije tu transplantaciju. On ima jedan uređaj koji radi, vrši funkciju srca i koji pokazuje koliko ima mjeseci, dana i baterije. I onda kad se to približi kraju, on se mora razletjeti po svim mogućim ministarstvima, pisati, moliti i tražiti jer je zamjena jako skupa, govorimo o desetinama hiljada maraka. Ne može finansirati sam i uvijek mu treba pomoć zavoda na koju ima pravo, ali je toliko sporo da dođe zadnji mjesec, a on još nije dobio sredstva da može izvršiti tu zamjenu. Da taj čovjek živi u nekoj evropskoj zemlji koja je dio eurotransplanta, do sada bi imao transplantaciju srca i imao bi puno lakši život. Stotine je takvih, možda i hiljade. Ako govorimo o bubrežnim bolesnicima, o onima kojima treba transplantaciju jetre i slično, to su hiljade ljudi. Ne postoji, barem ono što sam uspio istražiti kod same udruge donora u FBiH, ne postoji dovoljno objašnjiv razlog zašto se toliko malo transplantacija radi jer postoje kadrovi i oprema da se izvrši.
Jedan od problema je mali broj donora, ja ću i kroz kampanju i nakon kampanje pokušati da redovno osvjetljavam taj problem. Ja sam jedan od donora, tu karticu možete dobiti za 15 dana. Prijavite se, dobijete karticu, na njoj vam pišu pravila, razgovarate sa porodicom da znaju da ste donor i da pristajete na doniranje organa. To je jedan oblik solidarnosti koji mislim da nam nedostaje, pogotovo u FBiH. Nedostaje i taj pritisak prema kliničkim centrima jer bukvalno gubimo ljude, ljudi nam umiru, a imali bi sasvim normalan život da žive u nekoj drugoj evropskoj državi gdje preko eurotransplanta mogu izvršiti transplantaciju u veoma kratkom roku.
Kad smo već kod zdravstva i različitih komplikovanih procedura i birokratije koja nas je sve zarobila u BiH… Nekako nas ta neusaglašenost između entiteta, a zatim kantona sve ubija, prvo u pojam, a počela je i bukvalno da nas ubija. Mi čak nemamo ni registar rijetkih bolesti u BiH već se institucije oslanjaju na evidencije udruženja. Kada se govori o novcu, zemlje bivše Jugoslavije su formirale posebne budžetske stavke za liječenje rijetkih bolesti. Recimo, Sjeverna Makedonija uzima jako mali postotak akciza od cigareta, alkohola i igara na sreću, time pune taj budžet i osigurava sredstva za oboljele. Kolike su šanse da mi uradimo nešto slično i da dobijemo konačno budžet za tako skupe lijekove?
U FBiH postoji Fond solidarnosti, međutim njegovo punjenje je prilično netransparentno, a potrošnja tek. Dakle, revizorski izvještaji govore, ne mogu sa sigurnošću reći jer to nije oblast kojom sam se detaljno bavio, ali sam čitao revizorski izvještaj o Fondu solidarnosti koji kaže da se negdje oko 80 odsto prikupljenih sredstava godišnje ne utroši iako postoji potreba. Procedure i komisije koje se sastaju rijetko, neinformisanost ljudi da uopšte imaju pravo, dovodi do toga da se od 70 do 80 odsto sredstava, između ostalog i za rijetke bolesti, ne utroši. To je po mom mišljenju jedan od najboljih pokazatelja u kakvom društvu živimo jer ljudi umiru, a s druge strane su prisiljeni da prikupljaju humanitarnim akcijama novac za liječenje, na koje imaju pravo preko fonda.
Imamo rješenja koja možda nisu ni toliko loša, ali se ona ne implementiraju kao što se niz zakona ne implementira. Odgovornost za to, budimo realni, u prvom redu snose oni koji su na vlasti. Ako oni ne mogu da implementiraju zakone koje su oni donijeli ili naslijedili to znači da je takva vlast nefunkcionalna. Upravo je to najjači argument da treba da mijenjamo, kako na nivou FBiH tako i na nivou RS i države, one koji su nas prošle četiri ili osam godina zarobili u jedno nefunkcionalno društvo, odnosno društvo koje ima nefunkcionalnu vlast. Dakle, i ovaj problem kao i svaki drugi koji imamo su rješivi i što je najtužnije mehanizmi čak i postoje, ali se ne implementiraju. Jedan totalno banalan primjer je taj da mi imamo zakon iz 2009. godine, koji na državnom nivou definiše da su borbe životinja zabranjene, međutim mi imamo svake godine borbe različitih vrsta životinja koje su čak sponzorirane od strane državne vlasti. Mislim da smo nedavno imali primjer u Banjaluci da je grad sponzorisao tamo neku koridu. To je suludo, vlast sama krši zakon. Ne vjerujem da postoji takav primjer bilo gdje drugo.
Jeste, to je tačno. Konkretno grad Banjaluka je organizovao koridu i štraparijade, gdje konje mučki bičuju i tjeraju da vuku balvane teške nekoliko tona, smatraju se dijelom naše tradicije i nešto što se njeguje i održava sve ove godine.
Ali je zakonom zabranjeno. Zabranjeno je mučenje, borbe životinja su izričito zabranjene i postoje kaznene odredbe koje propisuju novčane kazne za organizatore. Međutim 13 godina se taj zakon ne primjenjuje iako je donijet i na snazi je.
Kako natjerati vlasti da primjenjuju taj zakon i da počnu sa kažnjavanjem?
Po mom mišljenju radi se o tome da vlasti ne žele da se zamjeraju svojim glasačima. Znaju da bi takva zabrana dovela do negativnih reakcija i da bi implementacija tih zakona možda revoltirala one koji su najčešći njihovi glasači. Opet se vraćam na Kanton Sarajevo gdje je Naša stranka u toj koaliciji pokazala da ponekad treba imati hrabrosti da povučete mjere koje se možda neće dopasti ni vašim glasačima, ali jednostavno morate se držati principa, zakona i najčešće je do onih koji su na vlasti hoće li ih implementirati ili ne. Ako imate većinu koja ne brine o zakonskim propisima, nažalost naša država ima prespore mehanizme da to kazni. Jedina šansa je dati šansu nekim drugima koji će pokazati da su drugačiji. Ako ne, i oni su smjenjivi za četiri godine i upravo je to bit demokratije. Svake četiri godine ili manje mijenjate one koji ne ispune obećanja, odnosno kod kojih se ne vidi napredak u odnosu na one koji su bili prije, to je sva suština. Vjerujem da postoji mehanizam da oni koji su izabrani, vidjeli smo, uvidjeli smo da prošlih osam godina ista je koalicija vlasti. Govorim da smo se uvjerili da su to ljudi koji ne samo da ne poštuju zakone nego ih krše. Premijeru i njegovim pomoćnicima se sudi u ovom trenutku za pronevjeru i kriminal težak 10 miliona koji je direktno ugrozio zdravlje građana. U bilo kojoj državi samo pokretanje istrage bi značilo ostavku i smjenu vlasti, a evo mi ćemo to morati na izborima.
Nedavno je u FBiH zabranjena izgradnja novih mini-hidroelektrana (MHE). Koliko je realno da odemo korak dalje i uskoro zabranimo korištenje jednokratne plastike?
Neke od susjednih zemalja, poput Hrvatske, su napravile određene iskorake u tom segmentu. Nismo mi toliko civilizacijski daleko od najbližih susjeda, poprilično smo blizu. Kada govorimo o ekologiji, naša zastupnica je bila daleko najaktivnija i imala je najviše prijedloga zakonskih inicijativa, pogotovo kada govorimo o zabrani rada MHE. Apsolutno sam siguran da iole nova vlast i promjena u FBiH bi značila napredak i u ovom segmentu kada govorimo o zabrani upotrebe jednokratne plastike. Ne da to nije nemoguće nego je to naša apsolutna nasušna potreba kada govorimo o očuvanju okoliša pogotovo.
Opet se vraćam na USK koji ima ogroman problem sa deponijama – Velika Kladuša i Sanski Most imaju deponije koje su probile sve kapacitete, nema više mjesta, a nisu osigurale novo. Regionalna deponija koja je trebalo da bude za sve općine u USK, iako su potrošena kreditna sredstva za osnivanje tog preduzeća, trebalo je da implementira taj projekat, ta sredstva su potrošena. Preduzeće je u stečaju nije se ništa desilo, nije pronađena nova lokacija, nije napravljena nova deponija. Cazin, Bužim i Bosanska Krupa koje su tri jako naseljene općine i ogromne su, proizvode jako puno nažalost otpada i imaju zajedničku deponiju u Bosanskoj Krupi, koja je ove godine pokazala da nema više prostora. Građani su podigli proteste, ne mogu više da trpe, nema prostora u tim općinama.
Mi u pet od osam općina, a pet najvećih općina u USK, imamo taj problem da nema prostora za odlaganje na ovim trenutnim deponijama. Istekle su sve opomenske dozvole, svakodnevno ugrožavamo život građana, a najveći dio otpada na tim deponijama upravo dolaze od jednokratnih plastičnih proizvoda. Dakle, to nije nešto što je naučna fantastika, to je naša nasušna potreba u najkraćem roku u naredne tri-četiri godine ako ne i prije inače si ugrožavamo zdravlje. Tako da je naš izbor ili zdravlje ili plastika.
Otkako su migranti počeli da dolaze u BiH i vaš grad, pokrenuli ste Fejsbuk stranicu i jako puno pisali o tome. Da možete da se vratite na početak u 2018, i da imate tu moć da nešto promijenite, kako biste postavili sistem brige o migrantima i izbjeglicama? Šta bismo mi mogli sad da uradimo jer ti ljudi su još uvijek tu?
I dalje su tu, samo u mnogo manjoj mjeri, barem kada govorimo o Velikoj Kladuši i Bihaću. Postoji druga ruta koja ide izvan BiH. Šteta je načinjena, mi smo od jedne sredine koja je stvarno bila tolerantna na samom početku prema ljudima u pokretu, postali sredina koja je dosta nažalost ksenofobična i čak nasilna. To se desilo zbog toga što vlast ne samo da nije učinila ništa na tom području nego su čak gurali stvari u smjeru jedne takve eskalacije sukoba kako bi se onda ljudi zabavili tim, a ne onim svojim svakodnevnim problemima koje imaju, od nedostatka kanalizacije, dobro plaćenih poslova, nedostatka zdravlja okoline itd. Ljudi su se bavili tim da li neko dolazi da ugrozi njihovu imovinu i njihovu egzistenciju na ovim područjima sve pod nekakvom agendom globalne zavjere. Šteta je načinjena, imamo jako lošu atmosferu i ksenofobija se možda ukorjenila ovdje i to je nešto što je nemoguće, ne nemoguće nego treba duži vremenski rok da se promijeni, a ono što se treba uraditi na početku je uspostaviti sistem tamo gdje je to moguće. Nama je u FBiH bio izgovor da se ne može ništa uraditi jer RS ne sarađuje i ne želi migrante i migrantski centar na svom području.
Možda je to tačno, ali to ne znači da problem i dalje ne postoji i da je bilo nemoguće bilo šta učiniti, gdje smo morali imati sistem kampova koji će u najvećem dijelu FBiH rasteretiti pojedine gradove koji su izlazna žarišta (Velika Kladuša i Bihać), da je sporiji priliv migranata i izbjeglica. Mi smo ovdje imali odliv čak i u onim najgorim godinama kada je hrvatska policija dnevno stotine migranata ilegalno vraćala sa granice.
Tu su kampovi u kojima uvjeti nisu dostojni čovjeka, da se najjednostavnije izrazim. Napravljeni su kampovi koji su bili, pod broj jedan premala zajednica, preveliki. Naravno kad imate na jednom mjestu 2000-3000 ljudi koji dolaze iz potpuno različitih kultura, koji nemaju osnovnih životnih uvjeta naravno da će biti nezadovoljstvo.
Izdvajanje sredstava, novca najčešće pomaže koliko god to sad zvučalo čudno. Da je postojao budžetski fond, to su bili prijedlozi na federalnom parlamentu nekoliko puta za Veliku Kladušu, Bihać, druga mjesta u FBiH, u kojima su u tom trenutku postojala ili prihvatilišta ili kampovi. Dobar dio tih problema je bilo moguće riješiti barem kada govorimo o onim najjednostavnijim a to je ishrana, održavanje higijene, zdravstvene zaštite i zbog tih osnovnih egzistencijalnih problema ja sam siguran da je preko 50 odsto, a možda i više incidenata nastajalo. Kada uzmete analizu počinjenih krivičnih djela i prekršajnih djela od strane, kako je u tim izvještajima MUP-ova kantonalnih naznačeno migranata i migrantske populacije, većina toga su bili prekršaji. Ogroman broj su bili prekršaji koji su nastajali zbog toga što ljudi nisu imali krov nad glavom i šta da jedu u tom trenutku ili nisu imali gdje da se kupaju itd. Krivična djela su činjena u znatno manjem broju i najčešće su činjena od strane organiziranih grupa od nekoliko pojedinaca koji su ponavljali ta krivična djela i koji su radili krivična djela jer su naprosto povratnici tim djelima.
Najveći dio problema je nastao zbog nerješavanja osnovnih egzistencijalnih problema ljudi koji su u tom trenutku bili na teritoriji BiH i bili u potrebi i apsolutno je jasno da vi morate osigurati zaštitu takvim ljudima na svojoj teritoriji jer samim tim osiguravate zaštitu i vlastitom stanovništvu.
Drago mi je da ste pomenuli policijske izvještaje. Policija Tuzlanskog kantona, čini mi se, jednom je izdala saopštenje sama od sebe, da kaže da migranti počine mnogo manje krivičnih djela i prekršaja od domaćeg stanovništva i da natpisi u medijima jednostavno nisu tačni. Međutim, dešavalo se to da određeni političari, konkretno u ovom trenutku mislim na premijera USK. Gledala sam ga uživo u emisiji na javnom servisu, gdje on lažira i duplira brojeve premlaćivanja, pljački, ubistava, govori kako su ulice Bihaća obojene krvlju i slično, samo da bi dodatno usadio neki strah i odbojnost prema tim ljudima.
To je ono što je po mom mišljenju politička neodgovornost, kada ljudi koji su na pozicijama moći ne shvataju da svojom retorikom mogu još dodatno narušiti atmosferu u društvu, da neće nimalo pomoći ako ne samo preuveličavaju nego stvari tumače na tako nekakav jednobrazan način, ne shvatajući korjene problema jer korjen problema je najčešće u egzistenciji odnosno tim ekonomskim relacijama. Bilo koje društvo, čak i ona najbogatija, kada se desi nekakva ekonomska kriza, recesija, nažalost to ćemo ovih godina imati priliku da gledamo kada društvo postaje siromašnije, u jednom trenutku broj krivičnih djela i ekscesa raste jer su ljudi nezadovoljniji, postaju hladni na neki način, zabrinuti su za svoje sutra i naravno da u takvoj egzistencijalnoj psihičkoj situaciji jednostavno dolazi do porasta krivičnih djela i incidenata. To se dešava i u najbogatijim društvima, to pokazuju i primjeri iz Švedske, Velike Britanije, SAD i drugih evropskih zemalja. Kada imate ljude koji su otišli iz svojih država, koji ne znaju gdje će sutra završiti, koji ne znaju šta ih čeka nazad kad se vrate čak i ako nisu otišli i pobjegli zbog rata, pobjegli su iz loše ekonomske situacije ili su podigli kredite da se negdje zbrinu, snađu i izvuku porodicu, usput su potrošili taj kredit, ušteđevinu i sutrašnjica im je apsolutno nesigurna, sasvim je logično da će takvi ljudi biti više nervozni i skloniji incidentnom ponašanju.
To je uzrok svih problema, uvijek tu postoje ekonomske odnosno socijalne relacije i uzroci. Nažalost, mi imamo političare koji o takvim stvarima ne brinu, koji brinu jedino o tome kakav će rezultat ostvariti u naredne četiri godine i koji će učiniti apsolutno sve dopušteno, a pogotovo nedopušteno, ne mareći za posljedice svog ponašanja samo da bi dobili taj kratkotrajni efekat. Ako treba jednu čitavu grupu ljudi izopćiti iz društva i usmjeriti svu negativnu retoriku koja može dovesti do nasilja nad tom grupom, a zarad političkih poena, oni će to učiniti. Ako treba prestrašiti vlastite građane jer je uvijek lakše upravljati onima koji su u strahu i prestrašeni, oni će to učiniti ne mareći što zbog toga vi imate društvo koje se ni ekonomski neće razvijati jer strah i nesloboda nisu atmosfera i ambijent u kojem je moguće imati rast. Niti ćete imati ljude koji će razmišljati o razvoju svojih preduzeća i poslova, koji će razmišljati o napretku na poslu itd. nego je to društvo u kojem su svi zabrinuti za svoje sutra.
Voljela bih da se dotaknemo obrazovanja koje je Naša stranka stavila među ciljeve svog djelovanja. Iako se u javnosti forsira druga priča, obrazovanje u BiH zapravo nije besplatno. To što roditelji ne plaćaju školarinu ne znači da oni ne plaćaju hranu, prevoz, knjige, izlete i apsolutno sve što njihovom djetetu treba i što je zapravo mnogo skuplje od same školarine kada bi se ona plaćala. U BiH imamo nekoliko pozitivnih primjera djelovanja na ovom polju. Recimo, Brčko distrikt godinama ima besplatan prevoz za sve učenike. U Banjaluci su odnedavno besplatne knjige za jedan dio učenika, u Sarajevu je besplatna užina za đake. Da li postoji neki način da se sve to obuhvati i da se proširi na cijelu BiH? Da li ima prostora za tako nešto?
Ima i mislim da će se to desiti jako brzo. Zašto? Zato što su upravo ovi pozitivni primjeri i kada se desi jedna takva pozitivna promjena onda jednostavno tjera i druge da to slijede. To se desilo i za 1000 KM za porodilje, krenulo je iz KS pa je onda i TK krenuo u tom smjeru, nisu još implementirali, ali je inicijativa usvojena i onda su i drugi ili najavili takvo šta ili obećali u narednom mandatu da će uraditi. I to je ta jedna pozitivna promjena, jedan primjer koji poput domino efekta dovodi do pozitivnih promjena.
Ja mislim da će se to u narednom periodu desiti, naravno da će se desiti brže ako budemo imali kvalitetnije ljude i u zakonodavnoj i u izvršnoj vlasti. Pod broj jedan, to pokazuju ankete koje imamo da je to vrlo blizu i vrlo izvjesno da će se moći formirati neka nova vlast bez onih koji trenutno učestvuju u vlasti na nivou FBiH ili bez najvećeg dijela tih. Tako da vjerujem da će ovdje biti najvidljivija promjena i najbrža i da će te stranke koje su u KS imale super primjere, ne samo Naša stranka i drugi su zastupali besplatne udžbenike. Posljednji primjer su besplatne higijenske potrebštine za djevojčice u osnovnim i srednjim školama. Dakle, to je nešto što će se naprosto desiti u narednom periodu u FBiH jer kada pokažete da je to negdje moguće više ne postoji onaj izgovor da je nemoguće i da nema sredstava u budžetu, a pogotovo u ovoj godini inflacije. Toliko je poraslo punjenje budžeta od PDV-a koji je glavna stavka punjenja u svim budžetima da naprosto onaj koji kaže da nema sredstava sad za bilo šta, laže.
Često se pominje da novca zapravo ima, ali da se ne raspoređuje kako treba ili ga neko krade.
Kada vam kažem da Velika Kladuša kao jedna zajednica sa veoma malom ekonomskom aktivnošću, na nekih 15-16 miliona realnog budžeta uspije da baci u hladnu vodu, odnosno u potpuno sulude projekte koji nikome ne koriste tri ili četiri miliona… Velika Kladuša je u proteklih šest godina otprilike tri miliona bacala u čiste gluposti, a tim novcem smo mogli imati obezbijeđenu kanalizaciju za čitav grad koju nemamo, mogli smo imati novu deponiju umjesto stare kojoj su istekle okolišne dozvole i koja po nalozima nadležnih inspekcija i stručnih organa kaže da direktno ugrožava zdravlje lokalnog stanovništva jer se nalazi u blizini četiri otoka i rijeke i dalje zagađuje nizvodno niz naselja na najdirektniji način. To je jedna lokalna zajednica mogla riješiti u jednom kratkom roku od pet ili šest godina. Govorim o novcu koji već postoji u budžetu i koji je bačen na projekte koji su se pokazali apsolutno neupotrebljivima, a nisu koristili niti građanima niti privrednicima niti nekom poboljšanju lokalnog ambijenta, nego su utopljeni u lokalna javna preduzeća. Isti je sistem i na nivou FBiH i kantona. FBiH upumpava preko 20 miliona u aerodrom Bihać, a neovisni stručnjaci kažu da je sudbina tog aerodroma nažalost takva da nikad neće biti komercijalna i isplativa, a pitanje je i hoće li ikada na njega i sletjeti avion.
Već sad imate upravu aerodroma koja prima platu i pitanje je da li će neko osim njih imati koristi ikakve od tog projekta. To kad kažete u Krajini ljudi misle da ste nekakav neprijatelj razvoja. Aerodrom u Bihaću bi bio sjajna priča isto i da imamo brzi voz Minhen — Bihać jer imamo jako puno ljudi koji rade u Njemačkoj i bilo bi sjajno da ti ljudi za četiri sata budu u Bihaću, da mogu dolaziti svaki vikend, a znamo da je to nemoguće. Isto tako za aerodrom Bihać stručnjaci kažu da ne vide način kako to može biti ekonomski isplativo kad jedan aerodrom u Mostaru, koji je puno veći grad i oko Mostara je puno veća dijaspora, ima milionske gubitke svake godine. Dakle, njegovo održavanje je stalno ukopavanje budžetskih sredstava da bi sedmično sletjela tri aviona.