U svijet politike, Arijana Memić uplovila je prije četiri godine, kada je postala zastupnica u Skupštini Kantona Sarajevo. Kako ističe sve vrijeme, njen cilj je pronalaženje i kažnjavanje odgovornih za smrt njenog brata, Dženana Memića.
Piše: Vanja Stokić; Foto: Promo
Ponovo se kandiduje za istu poziciju. Nalazi se na listi stranke Narod i pravda (NiP) i ističe da nije članica ove niti bilo koje druge stranke. U međuvremenu, u slučaju smrti Dženana Memića napravljeni su određeni pomaci, za koje Arijana smatra da je zaslužno njeno političko angažovanje.
“Imala sam tu mogućnost da postavljam određena pitanja, da se na skupštini direktno suočim sa glavnom tužiteljicom kantonalnog tužilaštva i to četiri puta u skupštini, jer nikada nije htjela da nas primi na sastanak. Imala sam tu mogućnost da mi kao zastupnici institucije poput MUP-a KS, kantonalnog tužilaštva, na upite moraju odgovoriti, da me ne mogu ignorisati kao što su to prije radili. Na taj način ja sam prikupila mnogu dokumentaciju koju sam ujedno i prosljeđivala nadležnom Tužilaštvu BiH, koje je sada preuzelo kompletan predmet. Vodi se postupak i istraga za ubistvo nakon skoro sedam godina što je tužno i žalosno. Dokazali smo da nije bilo te saobraćajne nesreće, imamo pravosnažnu presudu koja to sve potvrđuje. Imamo istragu za organizovani kriminal, ljude koje se terete za pomoć počiniocu izvršenog krivičnog djela, tako da je sve to doprinijelo, na neki način, da slučaj i istraga konačno krenu u pravom smjeru”, kaže ona u intervjuu za eTrafiku.
Da li smatrate da ste možda dio podrške svojih sugrađana izgubili samim ulaskom u politiku?
Zasigurno da toga ima, ima i dan danas. Ima ta neka strana koja me podržava, a s druge strane, ja trpim već četiri godine i kritike i osude i onda kažu „znate, to je sada sve politika.“ Politika je sve ovo i napravila, eto u politici sam, a onda pitam gdje bih po njihovom mišljenju trebalo da budem? Ja sam imala dvije opcije, da se borim ili da plačem paralizovana tugom i strahom jer je neko u stanju sve ovo da napravi. Gdje bismo svi mi bili da nije bilo pojedinaca koji su bili spremni rizikovati vlastite živote kako bi se stvari konačno ogolile i nazvale pravim imenom, kako bi se stvari stavile na pravo mjesto, kako više niko nikada ne bi doživio sudbinu moje porodice. Kada kažu: „Ona je iskoristila slučaj, politički se angažovala“, ja samo kažem, ljudi moji, ja na kraju svega ovoga i kada prođe ova borba, proći će i ovi mandati. Ja ne znam ni hoću li sada dobiti toliku podršku, ne mogu trvditi, ali na kraju samom šta ću ja dobiti od svega toga? Ako će mi išta od ovoga što smo se borili i što sam ušla u politiku vratiti moga brata, tada mogu reći da sam nešto iskoristila. Borim se za druge ljude, da se nikome ovo ne desi i kada se riješi naš slučaj ljudima će biti lakše, biće lakše našoj djeci. Ne želim da rastu u ovakvom sistemu, sistemu koji je spreman ljudima, pojedincima, koji su spremni iskoristiti sistem i svoje pozicije da zaštite ubice. Ja to ne mogu da shvatim i prihvatim. Bila sam jako mlada kada se nama sve ovo desilo i od prvog dana sam odlučila da se protiv toga borim. Ne želim da iko doživi našu sudbinu i to što smo mi prošli, mislim da bi stvarno malo ko izdržao sve ove pritiske. Jednog dana će se sigurno o tome knjiga pisati, šta su ljudi spremni uraditi to je nevjerovatno.
Vi ste spomenuli da se borite i za druge ljude da im se to ne desi ili ako im se desi, da se brže riješi slučaj, da ne prođu kroz razne grozote kroz koje ste vi morali da prođete. Ja sam gledala kako u Banjaluci Davoru Dragičeviću na Trgu prilaze brojni ljudi i iznose svoje slučajeve gdje su članovi njihovih porodica umirali pod nekim nerazjašnjenim i čudnim okolnostima. Nekako su u njemu prepoznali snagu i nekoga ko može da se bori za njihove slučajeve. Pretpostavljam da ste i Vi imali takvih iskustava, da su Vam prilazile porodice koje su imale slične slučajeve kao Vaš?
I nama se to milion puta desilo tokom ovih šest i po godina naše borbe. Mi smo stalno s ljudima, družimo se, preko 20 protesta smo mi organizovali na ulici gdje su ljudi dali svoju podršku. Pred ove posljednje proteste koje smo održali 11. septembra prošle godine, obišli smo čitavu BiH, pozivali ljude da dođu na te proteste i uvijek se susretnemo s tim komentarima „vi ste naša nada, nada da će se nešto promijeniti, da će nam biti bolje jer svemu ovome treba stati u kraj. Vi ste pokazali hrabrost i istrajnost.“ Toliko je tih slučajeva ljudi koji su se i nama obraćali, kažu: „Murize, svaka ti čast ti se boriš, mi nismo imali snage ili smo krenuli u tu borbu pa smo u nekom trenutku posustali.“ To je mnogo pritisaka, na sve moguće načine to se pokušava zaustaviti i te istrage koje su se vodile protiv nas, razne lažne informacije koje su dolazile do nas. Sve je to vrsta nekog pritiska da se odustane i mnogo toga je bilo što smo mi u jednom trenutku mislili kada se vodio postupak za saobraćajnu nesreću da ne možemo ništa uraditi. Nikad nismo posustali, uvijek smo išli dalje. Vjerujemo da se stvari mogu promijeniti, ali sve je do nas. Da svako od nas da onoliko koliko može, da ustanemo, da se pobunimo, mislim da možemo mijenjati stvari na bolje, to je sigurno. Samo nam treba hrabrost, upornost, istrajnost, jer sigurno nije lako.
Vi ste takođe, naveli da su institucije ignorisale Vaše upite prije nego što ste ušli u politiku i da niste dobijali informacije od njih. Međutim, sada kada ste u skupštini oni ne mogu to da urade nego moraju da Vam pruže informacije. To je direktno kršenje Zakona o slobodi pristupa informacijama, jer informaciju od institucija imaju pravo da traže svi građani i oni su obavezni da je dostave, ne samo političarima ili medijima. Da li Vi možda vidite neki prostor za djelovanje na tom području da se zalažete za bolju primjenu tog prava i da informacije budu dostupne svim građanima i građankama kao što bi trebalo da budu?
Mi smo kao porodica imali kontakt sa Kantonalnim tužilaštvom prvih, manje od dva mjeseca. Kada smo vidjeli da je to sve nekako krenulo u pogrešnom smjeru, mi smo naše nezadovoljstvo izrazili javno, pobunili se i organizovali proteste i to je njima zasmetalo. Tada prestaje naš kontakt sa tom institucijom i kada god smo im se poslije toga obratili, mi smo izignorisani. Smjenjivale su se i glavne tužiteljice, obraćali smo se i novoj kantonalnoj tužiteljici Sabini Sarajliji, tri ili četiri puta da nas primili i da podijelimo informacije koje imamo, ali do toga nikada nije došlo. Ulaskom u skupštinu, na svaki moj upit vezano i za moj slučaj i za druge slučajeve obespravljenih ljudi koji su se meni obratili da im pomognem, ja sam svaki put dobila odgovor na to pitanje. I to je žalosno, što mi kao oštećene strane nemamo nikakav pristup informacijama, a ja kao zastupnica mogu da dobijem. Sigurno je da to treba mijenjati, ali mislim da prvo treba mijenjati ljude koji rade u tim institucijama. To je njihov takav odnos gdje oni prema nama, ako se vi pobunite protiv njihovog nerada, vi više niste tu dobrodošli i stavljamo se na dvije različite strane, što je žalosno. Mi smo jedini slučaj u državi gdje je Tužilaštvo bilo na suprotnoj strani sa oštećenim, a oni zapravo treba da budu naši predstavnici pred zakonom, štititi naše interese, međutim mi to nismo doživjeli.
Vaša borba je vrlo specifična i tiče se ljudskih prava. Voljela bih da popričamo o nekoliko marginalizovanih grupa u našem društvu. Ističete da niste članica nijedne stranke i da Vas iz Naroda i Pravde nikad nisu uslovljavali da to postanete iako ste na njihovoj listi. Koliko se Vaši stavovi razlikuju od njihovih i da li ste slobodni da ih izražavate? Recimo, NiP je otvoreno protiv Povorke ponosa i to su uvijek pokazivali javno. Koji je Vaš stav po tom pitanju?
Ja sam uvijek za zaštitu ljudskih prava jer znam kako je biti obespravljen, osjetila sam na svojoj koži nepravdu i odlučila sam da se oduprem tome. Što se tiče NIP-a, tačno je da nisam njihova članica niti je ikada od mene traženo da budem član jer na samom početku kada sam prihvatila tu kandidaturu meni je rečeno da nemam nikakvu obavezu prema stranci i da se fokusiram na svoju borbu i ja sam zahvalna na tome. Kada je riječ o njihovom djelovanju, mi se slažemo, naravno da imamo pravo da izrazimo svoje mišljenje, niko nikome ne nameće svoju politiku i ja sam tu jer zastupamo neke iste principe, a pogotovo kada je riječ o pravosuđu. Radimo na tome da unaprijedimo pravosuđe, a što se tiče drugih tema, ja sam uvijek za to da se ljudi bore za svoja prava. Tako i kada je u pitanju Povorka ponosa, svako ima pravo da se bori za svoja prava ili da ih vrati, a koja mu pripadaju. Ako imam pravo da izađem na ulicu da tražim svoja prava, zašto i neko drugi ne bi? Apsolutno to ne osuđujem, svako ima pravo izraziti svoje nezadovoljstvo. Ne mogu se ja razlikovati od drugog čovjeka, ako ja tražim prava koja su mi oduzeta, to pravo imaju i drugi.
U posljednje vrijeme se dosta govori o dostojanstvenoj plati u BiH, zapravo tek kreće da se govori i po nekim istraživanjima radi se o tome da bi plata trebalo da iznosi 2.000 KM, da bi od nje mogla da živi četvoročlana porodica, da priušti ne samo hranu, stanovanje već i odlazak na odmor i te neke sitnice koje znače za društveni život jedne porodice. Međutim, kada našim građanima pomenemo tu dostojanstvenu platu, to je njima smiješno jer oni ne vjeruju da to može da se desi. Nekako smo navikli na to da živimo sa malim platama i da budemo zahvalni što imamo neki izvor prihoda. Šta mislite koliko je ta dostojanstvena plata daleko od nas i da li je uopšte daleko?
Vrh svih prioriteta, stavlja se pravo na rad i pravičnu naknadu koja omogućava dostojan život i razvoj pojedinca i porodice. Mnogo je izazovan period ekonomske krize, velikih poskupljenja koje su politički fokusi dodatno izoštrili. Ono za šta se zalaže NIP to su primjena radnog zakonodavstva, podrška sindikatima naročito ranjivih kategorija radnika. Jasno je da naši zakoni ne štite sva prava radnika, lošim zakonskim rješenjima delogirana su prava radnika u privatnom sektoru koji su bili posebno nakon pandemije na najvećem udaru. Pravci našeg djelovanja su dosljednja primjena postojećeg radnog zakonodavstva, reforma odredbi koje nisu u skladu s pozitivnim praksama zemalja regiona i Evrope. To su podrška sindikatima i sindikalnim naporima u unapređenju prava i položaja radnika, podrška programima prekvalifikacije nezaposlenog kadra kako bi se ublažio uticaj odliva radne snage u pojedinim privrednim sektorima, podsticanje poslodavca koji pruža kvalitetna i sugestivna radna mjesta.
Mi imamo u BiH jednu dosta nelogičnu situaciju kada govorimo o jednoroditeljskim porodicama. Međutim, po zakonu majka je samohrana samo ukoliko je otac djeteta nepoznat ili mrtav. One nisu samohrane ukoliko su razvedene ili otac nema nikakvog kontakta sa njima i ne pomaže izdržavanje ni na koji način. One praktično jesu samohrane jer same hrane to dijete, ali po zakonu to jednostavno nije tako. Da li smatrate da je to pravedno? Da li bi trebalo sam taj zakonski pojam samohranih majki da se proširi i na te slučajeve kada je otac živ i poznat, ali jednostavno ne učestvuje u životu djeteta?
Smatram da je to diskriminatorno. Ukoliko je potrebno mijenjati porodični zakon, odnosno dopuniti, kako bi i razvedeni roditelji, jednako kao i oni čiji je partner preminuo ili je nepoznat bili jednaki pred Zakonom, onda se nadam da će kolegice i kolege na svim nivoima imati sluha za to. I zato koristim priliku, da upravo na ovoj temi napomenem da građanke i građani često zaboravljaju koliku moć oni u stvari imaju da mijenjaju ono što ne valja. Osim glasa koji na izborima daju, vrijedi se i proaktivno obraćati zastupnicama i zastupnicima. Barem u Skupštini Kantona Sarajevo mogu potvrditi, da kolegice i kolege, i ja također, itekako čitamo ono što dobijemo i uglavnom se zaista pokuša nešto uraditi. Ne uspije uvijek, ali ne treba odustajati. To znam iz iskustva. A ako sve to ne pomogne, uvijek ostaje izlazak na ulicu, kao naše demokratsko pravo.
Države širom svijeta, ali i naše komšije, ograničavaju pravo žene da odlučuje o sopstvenom tijelu. Tako je u Hrvatskoj legalno izvršiti abortus, ali je on u praksi teško dostupan ženama jer ljekari ne žele da ga obavljaju. Da li treba da se plašimo da će i u BiH doći do jačanja grupa koje se zalažu za ukidanje prava na abortus, a time i ograničavanja ženskih prava?
Pravo na odluku o prekidu trudnoće do desete sedmice trudnoće, je Zakonom zagarantovano pravo svake žene u BiH. Javne ustanove su, u skladu sa Zakonom, dužne pružati medicinsku skrb svim pacijenticama i pod jednakim uslovima.
Kada me pitate, da li treba da se plašimo, da će u BiH doći do jačanja grupa koje na bilo koji način ograničavaju ženska prava, onda vam mogu reći da se upravo zato moramo pobrinuti za jačanje pravosuđa i zakonopravne države. Za jaku državu, naime, nije potrebna stranka, potrebno je da zakonodavna tijela rade u interesu građanki i građana, kako bi svako kršenje njihovih prava bilo spriječeno odnosno, ukoliko se desi, bilo primjereno kažnjeno. Time se jedino možemo suprotstaviti jačanju bilo kakvih i bilo čijih ekstremističkih stremljenja.
Osobe sa mentalnim poteškoćama trpe ogromnu diskriminaciju i stigmu u našem društvu. Da li ste za njihovu inkluziju u društvo i stvaranje programa njihovog društvenog i radnog osposobljavanja ili za smiještanje u institucije?
Imam veliko poštovanje i razumijevanje za položoj osoba sa mentalnim poteškoćama, kao i njihove porodice koje zajedno sa njima trpe izuzetno veliki stepen diskriminacije u našem društvu. Smatram da svako odgovorno društvo i pravedan sistem moraju počivati na inkluziji i jednakosti. Treba da gradimo sistem na vrijednostima ispružene ruke, podrške i solidarnosti.
Koliko mi je poznato, kolegice Danijela Kristić i Neira Dizdarević su u proteklom mandatu radile na tom polju i ja ću uvijek podržati inkluziju osoba sa mentalnim ili drugim poteškoćama. Ne vidim razlog, zašto ne bih, baš suprotno — mi smo još daleko od osviještenog društva po tom pitanju i bavljenje mentalnim zdravljem se na našem području, nažalost, još uvijek često smatra nečim sramotnim. Tako da, podržaću svaku dobru inicijativu po tom pitanju.