Doktorica Snežana Kutlešić Stević, odbornica u Skupštini Grada Banjaluka, kandidatkinja je za poslanicu Narodne skupštine RS. Godinama je aktivna na polju poboljšanja položaja osoba sa invaliditetom, za šta planira i ubuduće da se bori.
Piše: Vanja Stokić; Foto: Jelena Đurđević
Na području Banjaluke poznata je po saradnji sa različitim udruženjima koja okupljaju osobe sa invaliditetom, ali i organizovanju modne revije „Baš po mjeri“. Radi se o reviji čiji su modeli upravo osobe sa invaliditetom.
„Ono za šta se ja uvijek borim, od početka svog mandata, a to je prije svega prilagođenost institucija i uklanjanje arhitektonskih barijera, kojih je stvarno u Banjaluci sve manje i manje. Ono za šta ću se ja boriti sigurno, i u budućem periodu, jeste da imamo što više školovanih osoba sa invaliditetom, a ne može naravno biti bez ovog dijela koji je vezan za građevinske i arhitektonske barijere. Da imaju puno veći broj sati personalne asistencije. Samim tim, broj tih sati mora da ima veći ekonomski doprinos u smislu da budu skuplji sati, da imamo više osoba koje bi željele biti personalni asistenti. Imamo jako kvalitetne i dobre osobe koje su završile fakultet, a koje su osobe sa invaliditetom, da li urođenim ili stečenim, koje nemaju adekvatan posao. Vrlo često mi se žale da bez obzira na razumijevanje koje dobiju u razgovorima sa institucijama, ne dođu do rješenja o tome da se zaposle“, navodi ona u razgovoru za eTrafiku.
Da li možda imate neku konkretnu strategiju? Šta biste Vi uradili da bi se povećao broj njihovog zapošljavanja? Da li imate neku viziju, koje bi to bilo rješenje?
Rješenje je kadrovsko, da se tačno zna u kojoj ustanovi imamo zaposlene osobe sa invaliditetom, a u kojim nema i da na neki način te ustanove i institucije moramo sankcionisati. Ako imamo osobe koje su završile fakultet, koje su bez obzira na svoj lični invaliditet postigle odlične rezultate, tim osobama svakako treba dati podršku, kao što dajemo osobama sa invaliditetom koje se bave sportom, ali vjerovatno ne dovoljno isto da dolaze na evropska ili svjetska takmičenja gdje stvarno imaju odlične rezultate.
Imali smo primjer u Banjaluci gdje je momak sa invaliditetom donio medalju sa Paraolimpijade, a nije imao nikakvu podršku institucija.
To je upravo to o čemu govorim. Mi moramo da imamo sredstva kao što sad imamo Fond koji je napravljen za liječenje djece u inostranstvu. Znači, postoje određena sredstva za te osobe koje se bave profesionalno, bez obzira da li su olimpijci ili paraolimpijci. Ja uopšteno podržavam sport kao što podržavam i obrazovanje i kulturu. Podržavam da mladi ljudi ne dođu u situaciju da treba da odu na neko važno takmičenje, a nemaju osnovna sredstva za putovanje ili plaćanje hotela. A da ne pričam o nekim troškovima koji nisu vezani za prevoz. Sportisti u kolicima imaju vrlo često potrebu za kolicima koja nisu obična nego su elektromotorna ili koja su prilagođena za odbojku ili košarku.
Upravo je sportistkinja Biljana Nedić, koja učestvuje svake godine u Vašoj reviji, neko ko javnosti govori da postoji razlika u kolicima i da je potrebna veća podrška institucija. Međutim, čini mi se da to jako sporo ide, ima nekog napretka, ali dječjim koracima…
Biljana je neko ko je izuzetna osoba. Ona je svestrana osoba i zajedno radimo na nekim stvarima. Osim podizanja svijesti o njihovim potrebama i problemima, radimo i mnoge projekte koji su stvarno uspješno realizovani. Kao što su ples, ronjenje i modne revije. Tako da i Biljana i svi koji se bave sportom, zajedno sa mnom i ljudima koji su senzibilisani za osobe sa invaliditetom, dajemo doprinos da se više o tim problemima ne samo priča nego i da se rješavaju. Uvijek ponavljam, da ja u svojoj mikrosredini sa ljudima koji su moji bliži saradnici, tako i moja porodica i moja djeca, pokušavam da svojim primjerom pokažem kako svako od nas može da odvoji vrijeme da bude društveno koristan i da priča o nekakvim stvarima. Jedna od tih stvari je i ovaj intervju, gdje mi svojim javnim nastupima dajemo podršku svim ljudima koji su u dilemi da li bi trebalo da pomognu i na koji način. Postoje razna ograničenja i predrasude za osobe sa invaliditetom, a to je da su to osobe sa posebnim potrebama. Uvijek ponavljam da su to osobe koje imaju apsolutno iste potrebe kao i mi osobe bez invaliditeta. I na lokalnom i na državnom nivou mi moramo da uradimo neke stvari sistematski i nešto što je dužnost svih nas koji smo vezani za zdravstvo i socijalnu politiku. Da više ukazujemo na ove stvari, ali i da nađemo nekakva rješenja kako da pomognemo da se ti ljudi osjećaju onako kao što i treba, zaslužuju školovanje i zaposlenje i sport kao i osobe bez invaliditeta.
Vi ste neko ko takođe edukuje roditelje djece iz autističnog spektra. Kako bi Vaš dalji angažman mogao da doprinese poboljšanju njihovog položaja jer i oni već godinama imaju problem sa personalnim asistentima? Godinama unazad je bio problem što im se asistenti za školu ne dodjeljuju na početku školske godine već se uporno kasni sa pozivom, pa oni dobiju asistenta nekoliko mjeseci nakon što počne nastava.
Radim sa djecom iz autističnog spektra prije svega zbog svog rada u hiperbaričnoj komori, ali zbog aktivnog učešća u raznim udruženjima. Prije svega u Centru za majku i dijete, koje se bavi djecom iz autističnog spektra i upravo to što ste rekli veliki je problem sa personalnim asistentima, sa kašnjenjem. Ali to je taj ekonomski dio i dio koji bi trebalo vjerovatno da bude viši i kvalitetniji, da bi se što više ljudi prijavljivalo za posao personalnog asistenta. Čini mi se da to isto nije riješeno adekvatno zato što mladi ljudi koji počnu da rade personalnu asistenciju vide kao kratkotrajni prolazni posao. Ta djeca su vrlo inteligentna i emotivna kao što smo i mi, i vezuju se za te osobe. Neophodno je da ti personalni asistenti od samog početka školske godine budu sa djecom u učionici, na nastavi i da isprate djecu do kraja njihovog školovanja. Oni se vezuju za te osobe i ti mladi ljudi, personalni asistenti, su sjajni ljudi ali koji jednostavno zbog niže plate odlučuju da promijene svoj posao. Postoje institucije koje se bave tim, sve te komisije i sav taj rad treba da podignemo na viši nivo, baš zbog toga da se ne bi dešavalo da nakon par mjeseci djeca dođu u situaciju gdje tek tad dobiju personalnog asistenta, a nastava je uveliko počela. Mi jednostavno svojim radom moramo da ukažemo i da govorimo o svim tim problemima. Nekad mi se čini da se ti problemi ne shvate ozbiljno.
Pronašla sam u Vašoj biografiji podatak da ste članica Udruženja za sarkoidozu Srbija. Znam da nije isto, ali mene je to podsjetilo na rijetku bolest cistična fibroza. Oboljeli u RS su ove godine dobili lijek, odobrena im je Trikafta. Međutim, mi imamo čitav drugi spektar rijetkih bolesti koje nisu riješene, nije riješena nabavka lijekova niti tretmani. Nemamo čak ni registar rijetkih bolesti, već se institucije oslanjaju na interne registre koje vode udruženja i NVO sektor. Da li ovdje možda vidite priliku za neki svoj budući angažman?
Sve vezano za cističnu fibrozu sam prije svega upoznala preko dr Olivere Ljuboja i Biljane Kotur koja je u Savezu za rijetke bolesti. Ponosna sam na te majke, žene koje su borci i koje su upravo svojim radom, angažmanom i raznim sastancima ne samo sa udruženjima nego i sa ministarstvima i sa predsjednikom došle do toga da se lijek nađe na listi FZO. Dr Olivera Ljuboja kao dječiji pulmolog i dr Vladimir Mirošljević su neko ko se prvi sreće, kao pedijatri i pulmolozi, sa tom djecom, i srećna sam što sam dala doprinos za liječenje te djece u smislu da smo im dali podršku vezano za pulmološku rehabilitaciju koja je neophodna djeci koja su oboljela od te bolesti. Žao mi je jako što ne postoji registar za rijetke bolesti, to je neophodno da se uradi i bila sam na više konferencija gdje se razgovaralo o tome. Mislim da se to isto mora riješiti na nivou države i na nivou Ministarstva zdravlja. Jedino tako možemo da iskontrolišemo i pomognemo djeci koja se nalaze širom RS. Djeca koja su u Banjaluci i za pulmološku rehabilitaciju su bili privilegovani da dođu kod nas i da je obave pojedinačno ili u grupama, u zavisnosti da li u tom momentu imaju bilo kakvu bakteriju izolovanu. Ali djeca koja se nalaze u Nevesinju, Hercegovini ili negdje u Semberiji, Podrinju, sva djeca nisu mogla da dođu kod nas na rehabilitaciju. Centri koji bi bili za rijetke bolesti i za djecu sa cističnom fibrozom bi trebalo da budu na više mjesta u našoj republici. Svaka lokalna zajednica bi morala da da svoj doprinos, da se edukuju osobe koje rade u domovima zdravlja, centrima bazične rehabilitacije. Mi se nudimo, naš Zavod, da edukujemo fizioterapeute da bi dali svoj doprinos da djeca tom rehabilitacijom postignu bolje stanje svog organizma i da imaju što manje tegoba. To je bolest kao i sve rijetke bolesti koja mora biti maksimalno kontrolisana, a može biti kontrolisana samo sa adekvatnom terapijom.
Nedavno ste bili na panelu koji se ticao govora mržnje, govorili ste da ste i Vi veoma često izloženi govoru mržnje. Javna ste osoba i nekako se uvijek potencira da javne osobe treba da budu otpornije na to, međutim slabo ko govori da to ne bi smjelo da se dešava. Nije stvar u tome da li Vi to dobro podnosite, govor mržnje ne bi smio da postoji. Čini mi se da je u našoj zemlji ne samo dozvoljen, ovako nezvanično, već kao da se često i podstiče, posebno na društvenim mrežama. Kakva su Vaša iskustva?
Ja sam izložena govoru mržnje posljednjih godinu dana, prije svega jer pripadam stranci SNSD. Svi koji nisu bliski toj stranci dođu u situaciju da na bilo koji način traže negativan komentar i kritiku za nekog ko se nalazi u toj stranci. Meni koja sam potpuno miroljubiva, koja sam humanista i pacifista, ne da mi ne odgovara govor mržnje, nego mi vrlo rastuži. Smatram da mi osobe, koje živimo na ovoj planeti sa tom svojom mržnjom samo možemo donijeti zlo, a nikako dobro i prije svega našim mladim koji to sve gledaju i čitaju. Majka sam dva sina i shvatila sam da su moji sinovi, moji dječaci nesrećni i tužni kad pročitaju neke stvari za svog roditelja, a znaju da nije istina. Ono što je usud nas javnih osoba, pogotovo osoba ženskog pola koje se bave politikom, to je da smo vrlo često na tom nekom stubu srama i da vam apsolutno svako može reći ono što on želi. To je to što su nam donijele društvene mreže i ja to ne podržavam. Ja nikad nisam ni za koga iz druge političke partije ili za nekoga ko je iz druge vjere ili nacije rekla neku ružnu riječ. Ja svojim djelovanjem, svojim postojanjem i svojim radom uvijek pokazujem da treba imati maksimalno poštovanje, razumijevanje i prije svega jedan dijalog. Ako vi imate nekog na društvenoj mreži ko vas ne poznaje, koji vas nikad nije vidio, koji ne zna gdje ste rođeni, ko su vam roditelji ni ko su vam djeca, a u stanju je da iznese neke neistine i uvrede na vaš račun, onda je to definitivno osoba kojoj je potrebna pomoć. Jednostavno ja kao profesionalac i medicinski radnik mogu sa sigurnošću reći da je to odlika nesigurnih osoba i osoba koje definitivno imaju nekakav psihički problem. Bez obzira na političko opredjeljenje ili bilo šta, vrlo često dođete u situaciju da čitate nekakve komentare i da uopšte ne možete vjerovati da je jedna osoba u stanju da to napiše, a pogotovo ženi, majci koja se bavi humanitarnim radom. Dođete u situaciju da prosto ne možete vjerovati da se to dešava vama, a kad pitam neke stvari vezane i za druge osobe, onda shvatim da se ne pravi apsolutno nikakva selekcija nego to ide vertikalno ili horizontalno u zavisnosti kome ste u tom momentu nekakav cilj ili vam neko pravi metu na čelu.
Da li ste možda prijavljivali policiji ili nekome drugom te napade koje ste doživljavali?
Razgovarala sam sa policijom vezano za napade. Međutim, nikad nije bilo dovoljno dokaza, pošto su uglavnom ti profili sa kojih se pišu uvrede, lažni profili. Tako da zvanično nisam nikad ušla u proceduru bilo kakvog krivičnog gonjenja te osobe. To je periodično, i u zavisnosti upravo od ovakvog intervjua. Ako neko procijeni da je Vanja Stokić izabrala mene, a ne nekoga drugog koga oni favorizuju, oni su u stanju u sljedećem periodu da vrijeđaju mene i novinara koji je uradio intervju sa mnom. Nisam sigurna koliko se ti ljudi mogu procesuirati i koliko je naš sistem gonjenja i ti ljudi koji se bave bilo kakvom IT vrstom i sajber agresije, mogu da utiču na sudstvo i da se ti ljudi procesuiraju.
Znam da ste i Vi izloženi govoru mržnje. Isto tako sam nesrećna i tužna kad pročitam neke komentare za Vaš rad i sada kao ženi i nekome ko se bavi tim poslom. Jednostavno mi zajedno moramo da pokažemo da bez obzira na to ko pripada kojoj stranci, moramo da govorimo o ovim stvarima o kojima smo pričali i da moramo da živimo neovisno o tom političkom opredjeljenju. U svakom normalnom svijetu vi imate pravo da izaberete i da budete birani.
Koliko ste se zbog svog političkog djelovanja susretali sa seksizmom i omalovažavanjem zato što ste žena, u smislu da neko komentariše Vaš izgled, a ne Vaša djela, da Vam lijepi različite etikete samo zbog Vašeg roda, a ne zbog nečega što ste rekli ili uradili? Koliko ste to iskusili na svojoj koži?
Iskreno da Vam kažem, što se tiče lokalne zajednice i ovoga što radim sa kolegama u Skupštini grada Banjaluka, nisam se sretala i to je bilo nešto minimalno vezano za rod a ne lično za mene. Seksizam je sam po sebi isto nešto što ja stvarno kritikujem i nikako ne prihvatam. Na društvenim mrežama sam se sretala vrlo često i to je nešto što ženu kao što sam ja boli. Ni na koji način to ne podržavam, a ne podržavam ni vezano za druge žene iz drugih političkih partija. Vrlo često sa koleginicama koje su sa mnom iz drugih partija u odboru za zdravstvo, školstvo i socijalnu politiku gdje sam ja i predsjednica odbora grada Banjaluka, pričamo o tim stvarima i shvatimo da imamo apsolutno iste seksističke napade na mrežama. Samo se radi o tome da ste cilj nekoj drugoj grupi i to osuđujem, ali na sreću sa svojim kolegama koje se bave politikom iz drugih političkih partija i iz partije kojoj ja pripadam, nisam se sretala sa takvim ispadima.
Da li mislite da je kod nas feminizam u politici nepoželjan? Primijetila sam da i same žene za sebe najčešće govore u muškom rodu i mediji to nažalost potenciraju. Da li mislite da bi neka malo jača feministička struja u politici bila loše dočekana ili bi možda mogla da napravi neke promjene na tom planu?
Ja sam za to da pričamo u ženskom rodu. Ne spadam u grupu feministkinja u nekom primarnom smislu da sam feministkinja, ali podržavam sve vezano za žene i smatram da treba biti što više žena u politici i da su žene vrlo odgovorne, precizne, završavaju svoje zadatke na vrijeme i uvijek će vas žena izvijestiti kako je došla do tog svog rezultata. Žene su odane kao saradnici i znaju da poštuju sagovornika i ja sam za to da bude što više žena u politici bez obzira na političke stranke u koje se pozicioniraju u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti. Smatram da uopšte feministički pokret i u RS nije dobrodošao i vrlo često su žene i feministkinje izložene kritikama i čak pogrdnim komentarima i to me kao ženu pogađa.
Kada smo dogovarale intervju, rekli ste da imate poštovanje prema novinarima i da razumijete koliko je naš posao težak. Vi pripadate stranci koja je prvo obećavala, a onda nije željela da podrži ni u Narodnoj skupštini RS ni u Parlamentarnoj skupštini BiH izmjenu Krivičnog zakona, kojom bi se napad na novinare tretirao kao napad na službena lica, što bi donekle pomoglo novinarima da se izbore sa svim sa čim se suočavaju. Ukoliko uđete u Skupštinu i kada bi se ponovo našla ta inicijativa na dnevnom redu, da li biste se Vi vodili svojim principima i glasali za tu izmjenu ili biste se vodili direktivama stranke?
Ja se politikom bavim veoma kratko, nekih šest godina. Svi moraju da shvate da postoje neki stavovi stranke. Mi na lokalnom, republičkom, ali i parlamentarnom nivou vrlo često iznosimo stavove stranke. Ono po čemu sam ja poznata jeste da ja imam stav i da ja taj stav potpuno dozvoljeno iznesem u SNSD-u. Nisam na nivou za PS BiH i sigurno neću biti neko ko će odlučivati o tome, ali ako uđem u NS RS i postanem poslanik, bilo kakve izmjene zakona vezano za novinare i za novinarsku profesiju ću podržati i visoko sam senzibilisana prema novinarima. Smatram da su vrlo često izloženi kritici kao što su izloženi i ljekari i prosvjetni radnici i sve što ja budem mogla da uradim kao pojedinac i da ukažem SNSD-u i svojim kolegama na vaše probleme, ja ću to uraditi. Ali vezano za odluke u Parlamentu BiH i za negdje šire za neke političke stavove stranke SNSD-a su kolektivne i na njih nisam sigurna koliko mogu uticati.
Sami ste spomenuli da ste miroljubivi. Međutim, ono o čemu svjedočimo tokom kampanje jeste strašno huškanje, nekakav mrzilački narativ, pozivanje na rat skoro svih stranaka. Nekako ovaj otklon od rata nam nije dovoljan da prestanemo da zveckamo oružjem. Šta Vi mislite o takvom načinu vođenja kampanje? Ja kod Vas nisam primijetila takve istupe u javnosti, ali Vi ste dio sveopšte političke scene koja upravo ide u tom smjeru?
Baš ovo što ste rekli, ja sam miroljubiva i ni u jednom mom javnom nastupu nećete čuti nešto što je poziv na rat ili bilo kakve ratnohuškačke politike. Moram reći da na nivou izborne jedinice tri, gdje sam vrlo aktivna i idem na razne skupove, nisam čula pozive na rat i to zveckanje oružjem. Postoje ljudi koji u svom javnom nastupu pričaju o nekom ili potenciraju ono što je nekakva njihova politička ideja, a ideja socijaldemokrata nije ratnohuškačna i ja je tako stvarno i ne doživljavam. Sigurna sam da postoje ljudi u svim strankama koji to potenciraju, ali u izbornoj jedinici tri, moram reći da to stvarno nisam čula. Neko sam ko je potpuno pacifista i od mene nećete sigurno čuti, ali i ovi ljudi koji se nalaze na listi za NS RS ili za Parlament BiH iz izborne jedinice tri sigurno nisu za rat i sigurno su za najbolja rješenja za RS i ljude koji žive ovdje. Tako da, u svakom slučaju, i ako se takav govor mržnje negdje u RS čuo u smislu ratnohuškačkog ili pozivanja na rat i ono što smo prošli u prethodnom periodu sigurno ni na kakav način ne podržavam.