Parovi u Bosni i Hercegovini imaju pravo na najviše pet besplatnih pokušaja vantjelesne oplodnje, u zavisnosti od dijela države u kome žive. Ipak, zakoni iz ovih usluga isključuju žene koje nemaju partnera kao i istopolne parove. Zbog toga su one prinuđene da o svom trošku putuju u druge zemlje i plaćaju do 11.000 evra za samo jedan postupak.
Piše: Vanja Stokić, Foto i video: Ajdin Kamber
Seksualna diskriminacija kao osnov za zabranu diskriminacije ne postoji u Zakonu o liječenju neplodnosti biomedicinskom potpomognutom oplodnjom FBiH. Time je diskriminacija po ovom osnovu praktično dozvoljena.
„Taj zakon nije jedini koji u dijelu koji zabranjuje diskriminaciju isključuje seksualnu orijentaciju, rodni identitet i spolne karakteristike. Ima još dosta zakona koji bi trebalo da prate Zakon o zabrani diskriminacije, koji zapravo uključuje ove osnove. Entitetski zakoni su u proteklom periodu unaprijeđeni, u smislu nekih ujednačavanja praksi finasiranja ovih postupaka kroz cijelo pordučje entiteta Federacije, ali i dalje mi imamo to ograničenje da se ne prepoznaju žene koje nisu ni u kakvom vidu partnerstva, a jesu heteroseksualne orijentnacije. Nisu udate, nisu u vanbračnoj zajednici. A s druge strane, ne prepoznaju se ni lezbejke, biseksualne žene ili trans žene. Njima nije ostavljena ta mogućnost da budu roditelji, da prođu kroz ove postupke oplodnje“, objašnjava nam Delila Hasanbegović Vukas iz Sarajevskog otvorenog centra.
Upravo zbog toga, žene koje nemaju partnera, lezbejke i biseksualne žene odlaze u druge zemlje kako bi prošle kroz ove postupke. Naravno, o svom trošku i pod uslovom da zdravstveni sistem te države odobrava postupke u takvim slučajevima.
„Što se tiče našeg okruženja tu je Hrvatska, ali ona nažalost ne prepoznaje lezbejke. Ali prepoznaje žene koje nisu u bračnoj ili vanbračnoj zajednici, što je opet napredak u odnosu na Bosnu i Hercegovinu. A što se tiče evropskih zemalja, naišla sam na to da je Španjolska nakon dosta godina ograničavanja omogućila i lezbejkama i biseksualnim ženama da budu korisnice ovog vida zdravstvene usluge. Također i Francuska. Ali, još uvijek postoji oko dvadesetak zemalja koje ne uključuju i ne omogućuju lezbejkama da prođu kroz ove postupke, čime je stavljaju u nepovoljan položaj u odnosu na sve druge žene i parove“, naglašava Delila Hasanbegović Vukas.
Željko Lazarević iz Centra za podršku zajednici „Beba više“ iz Brčkog, smatra da se upravo iz ovakvih slučajeva vidi da li država ima strategiju za poboljšanje nataliteta.
„U Švedskoj je to riješeno. Da li žena bila singl, da li ona bila u istospolnoj zajednici, ukoliko izrazi želju, da želi da se upusti u postupak vantjelesne oplodnje, država će joj to omogućiti. I mislim da je to strategija zemalja koje zaista imaju svijest o tome koliko je natalitet u padu i koliko nas je malo, koliko se malo djece rađa“, govori on.
Dodaje da i na ovo, kao i mnogo druga pitanja u BiH, snažan uticaj imaju vjerske zajednice.
„Mi vrlo često u razgovorima sa predstavnicima zakonodavne ili izvršne vlasti možemo u nekom neformalnom razgovoru da čujemo ’a šta će na to reći vjerske zajednice’. Nas kao sekularno društvo apsolutno ne interesuje šta će reći vjerske zajednice. Mislim da svaka osoba treba da ima prava na izbor kako će živjeti, kako će organizovati svoj život, da li će rađati ili neće rađati, da li će posvajati i tako dalje. Mislim da je to osnovno ljudsko pravo na koje niko ne bi trebalo da ima uticaja“, naglašava.
Porodični zakoni u BiH još uvijek ne prepoznaju istopolne zajednice, pa bi njihova legalizacija uticala i na otklanjanje diskriminacije u procesima vantjelesne oplodnje.
„U Bosni i Hercegovini već postoje LGBTI porodice, postoje osobe koje žive u istospolonom partnestvu, koje grade i žele da ostvare svoju porodicu. Međutim, zakon ih ne prepoznaje kao takve. Mi kao Bh. povorka ponosa kroz svoj politički protest želimo i upravo se zalažemo za tu zakonsku ravnopravnost, odnosno, kako bi LGBTI osobe mogle da ostvare porodicu koja je zakonom zaštićena. Jer, zapravo, porodica i jeste ljubav, jeste razumijevanje, podrška, oslonac, potpora i sve ono što zapravo čini našu porodicu. Svakako da to dalje govori da smo svi ovdje jednaki i da svi možemo ostvariti jednu lijepu zajedničku budućnost u našoj državi Bosni i Hercegovini“, govori nam Anisa Pračić-Šehić iz Bh. povorke ponosa.
Do tada, problem bi riješila i dopuna dijelova zakona koji se odnose na zabranu diskriminacije. Tačnije, da se među osnove diskriminacije uvrste seksualna orijentacija, rodni identitet i polne karakteristike.
„Zakon treba u mnogim stranama unaprijediti. I u smislu toga što nemamo mogućnost da primamo ćelije donatorske od nekoga ko nije naš partner. Dakle, nemamo uopće omogućenu heterolognu oplodnju, što bi takođe značilo mnogo i za heteroseksualne parove, a naravno i za osobe koje nisu u takvim zajednicama“, navodi Delila Hasanbegović Vukas.
Tračak nade trenutno postoji u Brčko distriktu, gdje ova oblast nije regulisana Zakonom već Odlukom, koju je mnogo lakše mijenjati i dopunjavati. Nakon što su predstavnici Centra „Beba više“ reagovali ka Fondu zdravstvenog osiguranja i naveli da su dvije njihove članice isključene iz procesa vantjelesne oplodnje samo zato što su lezbejke, naišli su na razumijevanje problema.
„Tako da ćemo mi vrlo izvijesno tražiti jedan sastanak sa Fondom zdravstenog osiguranja kako bi vidjeli na koji način mogu ostvariti svoja prava žene koje su singl, a žele imati djecu, a samim tim i žene koje žive u istospolnoj zajednici“, navodi Željko Lazarević.