„Budi jak da bi bio koristan“ i „Biti i trajati“- dvije su osnovne ideje ideje discipline parkur. To nije sport jer nema takmičenja, a mentalna snaga važna je jednako kao i fizička. Parkur je način razmišljanja koji vas uvijek tjera da mislite pozitivno, gledate šire i dijelite pozitivnu energiju drugim ljudima.
Kada je 2009. godine sasvim slučajno napravio prvi skok, Janko Gašić iz Trebinja nije ni znao da postoji disciplina koja se zove parkur. Slučajni prolaznik koji ga je vidio kako skače upitao da je da li trenira parkur, i tada je prvi put čuo za tu disciplinu. Počeo je da čita i gleda video snimke na internetu, a godinu i po dana vježbao je sam, boreći se protiv osude okoline i nerazumijevanja za ono čime se bavi.
„Parkur je drugačiji, izdvaja vas od okoline, naročito kod nas u maloj sredini gdje ljudi nisu dovoljno upoznati sa suštinom te discipline pa često kažu da sam lud i da ću se uništiti. Ljudi često posmatraju kad treniramo i različito reaguju. Međutim, meni oni ne smetaju. Nikad neću odustati od namjere da uradim nešto zato što neko posmatra, ali takođe neću ni raditi nešto da bih nekoga fascinirao. Za moj trenig nebitno je ko je tu, radim zbog sebe ne radi grugih ljudi. Jednostavno, znam da radim nešto pozitivno, i negodovanja okoline ne utiču na mene, nije mi bitno šta ljudi kažu. Da sam o tome razmišljao, davno bih prestao da treniram jer su svi govorili da sam lud i da ne treba imati kontakta sa mnom.“
Nakon godinu i po dana Janko je otišao u Zadar, u posjetu rodbini, gdje je prvi put upoznao ljude koji se bave parkurom. Razmijenili su ideje, učili jedni od drugih, a upravo je to i suština okupljanja trejsera (kako se zovu ljudi koji treniraju parkur.)
„Među nama nema trenera, mi učimo jedni od drugih, razmjenjujemo ideje i širimo razmišljanja i svaki dan jedni od drugih učimo nešto novo. Važno je da sve „teče“da se vraćaš na prepreke i savladaš ih nije bitno kada- nakon dan, dva, mjesec, godinu, deset.. Ovaj trening te uči da razmišljaš drugačije, da širiš oko sebe pozitivnu energiju i pomažeš drugim ljudima, onda i ti budeš srećniji i svi budu zadovoljni. To je stil života, način razmišljanja koji vas tjera da uvijek gledate pozitivno na stvari. Živiš u sadašnjosti, i pokušavaš da ljudima preneseš pozitivno razmišljanje.“
Kad se vratio u Trebinje, već je bila okupljena grupa momaka koji su počinjali da vježbaju, spojili su se i tada je nastala njihova grupa Parkour Trebinje- “Live2move” u kojoj sada trenira 8 članova.
„Neki od nas treniraju intenzivno, neki malo manje. Tu smo da jedni drugima uvijek pomognemo, da učimo jedni od drugih. Svako se kreće na svoj način, ima svoj stil, nema normi, i zbog toga parkur nije sport. Važno je samo da voliš da se krećeš, da uživaš u o tome. Samopouzdanje se vremenom razvija, i počinje se postepeno, od malih skokova. Kad sam na treningu pokušavam da izazovem sebe, da se suočim sa preprekom i da je savladam, a ne da je izbjegavam. Bez obzira koliko je teško, uvijek razmišljamo o načinu kako da savladamo prepreku.“
BiH nema fromalno udruženje parkura, ali postoji ideja o njegovom osnivanju. U regionu već postoje takva udruženja, u Srbiji i Hrvatskoj, i oni ponekad organizuju okupljanja na kojima se ljudi druže, uče jedni od drugih i šire treninge.
„Mi kad idemo na okupljnja onaj ko organizuje pobrine se za smještaj i maskimalno umanji troškove, kako ne bi bilo nikakvih prepreka za druženja. Upravo je to ono što razlikuje parkur od sportova, ne treba ti novac, ne treba ti sponzor, ni oprema ni teren, kada poželiš da treniraš nema ničeg što bi te u tome moglo ograničavati.“
Treniraju i po kiši i po suncu, ujutru, naveče, po cijelom gradu.. Posebna oprema nije potrebna, važno je imate patike koje su vam udobne. Ako to želite, možete da vježbate i bosi, nema nikakvih ograničavajućih faktora ..
„Spremni smo na sve uslove i sve situacije. Parkur trening vidim kao zadovoljstvo. Kada nakon napornog posla i rada bukvalno padam s nogu, ja izađeš da treniram i tako se psihički rasteretim. Nikada neću trenirati parkur kao sport, nikada se neću takmičiti i zaboraviti suštinu zbog koje sam počeo da treniram. I upravo tu suštinu parkura nastojim da prenesem svima onima koji su zainteresovani. Da im objasnim da parkur nisu oni ekstremni skokovi koje vide na internetu, da to nije izazivanje sudbine, i da se sve radi postepeno“.
Janko kaže da suštinu ovog sporta ne može da razumije svako. Oni koji rade nešto zbog drugih, koji postavljaju snimke sa maksimalnim učinkom na internetu, koji skaču sa zgrada i izazivaju sudbinu, po njegovom mišljenju ne razumiju suštinu bavljenja ovom disciplinom.
„Parkur je rezultat velikog rada i vježbe, i zato se ja uvijek trudim da ljudima objasnim koliko je važna vježba i mali koraci. Ja često postavljem na internet klipove sa treninga gdje vježbamo snagu, radimo vježbe, baš zato da bi ljudi vidjeli kako s vježba i da stvore pravu sliku o tome, a ne onu pogrešnu.. To je kretanje na kojem stalno radite i pomičete njegove granice.. Velike stvari dolaze vježbom.“
Za treniranje parkura nema starosnih granica. Janko kaže da je idealno vrijeme za početak negdje oko 15 godina, kada ste dovoljno emotivno zreli da možete da shvatite suštinu ove discipline, a gornja granica ne postoji. Dovoljno je samo da volite da se krećete, nije bitna ni fizička spremnost jer to vremenom samo nadođe.
„Sve je u načinu na koji posmatraš stvari. Evo, na primjer, u ovom kafiću ovdje većina ljudi vidi stolove i stolice, ja vidim mjesta gdje bih mogao trenirati. Potpuno drugačije vidim okolinu, razmišljam i okruženju, sagledavam ga u potpunosti. Fizička spremnost je manje bitna, mnogo je važnija mentalna snaga i izdržljivost. Parkur je je zdrav život u svakom pogledu, i nikako ne podrzumijeva opasne radnje koje te mogu uništiti.. Radi se u skladu sa trenutnom spremnošću i sposobnosti, a kroz treninge jačaš i fizički i mentalno.“
Bilo je i povreda, ali ništa opasno. Kroz trening, naučite da kontrolišete tijelo, pa samim tim i padove, ako ne da ih spriječite, onda makar da ih ublažite.
„Desi se poneka povreda, ali uvijek nastavim da treniram. Ako povrijedim jedan dio tijela pokušavam da ga ne forsiarm na narednim trenizmima. Do sada sam imao dva velika pada, a uzrok je bilo proklizavanje patika. Može se reći da u parkuru ima manje povreda nego u bilo kojem drugom sportu, važno je samo da pravilno razmišljate. Trenira se od malih stvari prema kompikovanim, i uz pravilnu spiho- fizičku vježbu može se raći da ova disciplina nije uopšte opasna.“
Ako želite da ojačate fizičku i mentalnu snagu, usavršite kretanje i naučite kako da savladavate prepreke, mislite pozitivno i pomažete drugima, ova disciplina je za vas. Ako ćete prevladati strah od pada i skočiti nešto ekstremno samo da biste postavili snimak na internet i da bi vas drugi vidjeli nemojte ni pokušavati da se bavite ovom disciplinom, to je daleko od suštine parkura, poručuje Janko na kraju razgovora.
eTrafika.net – Sonja Terzić