Tragedija koja se dogodila u OŠ „Vladislav Ribnikar“ u Beogradu, a zatim i masakr u selima oko Mladenovca i Smedereva otvorili su brojna pitanja o tome ko je odgovoran i gdje se „zakazalo“.
Piše: eTrafika.net; Fotografija: Ajdin Kamber
Odgovore na ova, kao i brojna druga pitanja vezana za pravu eksploziju nasilja i agresije među mladima, kao i načine prevencije potražili smo od sociologa Ivana Šijakovića. U razgovoru za eTrafiku, profesor Šijaković, između ostalog, tvrdi da preventivne mjere koje vlasti u Srbiji, ali i Republici Srpskoj najavljuju kao spasonosne za sprečavanje budućih sličnih događaja, neće imati efekta bez drastičnih promjena u obrazovno-vaspitnom sistemu.
Takođe, kao najodgovornije za pojavu vršnjačkog i svakog drugog oblika nasilja u školama, Šijaković vidi porodicu, odnosno roditelje djece.
“Porodice i roditelji nisu pokazali odgovornost za propadanje školskog sistema, niti solidarnost sa nastavnicima, pa i inicijativu za odbranu škole i njene vaspitne uloge. Posebno su ignorisali vaspitnu ulogu škole, što je bio pogodan momenat za ekspanziju vršnjačkog nasilja u školama”, rekao je naš sagovornik.
Prethodnih dana mogli smo da čujemo bezbrojne analize o tome šta je dovelo do toga da dijete od 13 godina počini onakav zločin. Prozivali su se roditelji, zatim školski sistem, pričalo se o pogubnom uticaju društvenih mreža, rijaliti programa…
Krivica je kod svih pomenutih subjekata, uz dodatak politike, ideologije i političkih i ideoloških konflikata u svakodnevnom životu. Po mom mišljenju, najveći krivac je društvo koje se raspada. Kada je riječ o Srbiji, to traje već 35 godina. Od pojave Slobodana Miloševića do danas, to društvo neprestano tone u kulturnom, moralnom i psihološkom smislu, da ovaj put izostavimo ekonomski, socijalni i politički nivo degradacije srbijanskog društva. Društvo se nalazi u stanju potpune anomije, kako bi rekao Dirkem.
Kako je počeo taj raspad?
Miloševićeva supruga i sin su koketirali sa kriminalcima, pokrenuli korupciju, nasilje i kriminalno-politička ubistva i likvidacije. Sjetimo se Kundaka, Badže, Stambolića i Ćuruvije. U doba Zorana Đinđića razvio se „zemunski klan“, grupa ubica koji otimaju, pljačkaju, kidnapuju i ubijaju svuda po ulicama Beograda i drugih gradova u Srbiji, a na kraju ubijaju i samog Đinđića. U doba Vučića i Dačića pojavio se Belivuk i njegova grupa monstruma, koji su od ljudskog mesa pravili ćevape, zatim se pojavio „monstrum junior“, koji ubija po školi i onda se pojavio nešto stariji monstrum Uroš Blažić, koji ubija po selima i naseljima između Mladenovca i Smedereva. Jedino u takvim uslovima mogli su se pojaviti rijaliti programi, društvene mreže, brojni mediji i pokreti koji otvoreno propagiraju nasilje, kriminal, korupciju, pedofiliju, porodično nasilje i ubistva. Nestalo je, preko noći, discipline i odgovornosti u društvu. Srušene su centralne vrijednosti koje drže jednu zajednicu i čine društvo pristojnim i održivim, kao što su tolerancija, prihvatanje drugog i drugačijeg, kolektivna svijest, podrška, solidarnost, uzajamno poštovanje i ljubav.
Da li je tada krenuo i sunovrat škole kao važnog autoriteta?
U takvim uslovima škola je izgubila, odnosno oduzeta joj je vaspitna uloga, a nastavnicima i profesorima je oduzet svaki autoritet i dignitet, a ugroženi su im standard i dostojanstvo. Ipak, škola nije morala pristati na takav položaj, trebalo je da pruži otpor. Trebalo je da se bore sindikati, ne samo za povećanje bijednih plata, već i za poboljšanje uslova u kojima rade nastavnici, za njihov ugled, čast i dostojanstvo u društvu. Škola mora imati centralno mjesto u društvu, a svi ostali subjekti da budu u njenoj službi. Umjesto toga, porodica je potpuno podredila školu svojim zahtjevima, htijenjima i prohtjevima. Kada je, u gore pomenutim uslovima, prvo degradiran obrazovni sistem, roditelji i porodice su to lako prihvatili i pohitali da za svoju djecu, uglavnom netalentovanu i nedisciplinovanu, izbore ili iznude što bolji uspjeh, status i položaj.
Da li to znači da nam sada stiže „na naplatu” višegodišnje, pa i višedecenijsko uništavanje vaspitno-obrazovnog sistema?
Ovo je vrijeme kada su se akumulirali svi propusti u društvu, školi i porodici, nastali u prethodnih 35 godina. Socijalizacija djece je kolektivni čin u kome ravnopravno učestvuju škola, porodica i društvo, uz primarno mjesto škole u tom procesu.
Ko su danas, ako ih uopšte ima, autoriteti mladima?
Mladi danas nemaju autoritete u smislu velikih pisaca, naučnika, umjetnika, uglednih ljudi, humanista, dobrotvora, pronalazača, uglednih profesora, osvajača medalja na svjetskim takmičenjima znanja, vrijednih radnika i stvaralaca, fer sportista, časnih ljudi i domaćina u bližem okruženju i društvu. Opšta klima i atmosfera u društvu, kako na lokalnom, tako i na globalnom nivou, nameće principe u kome nema autoriteta, u kojima nema časti i dostojanstva, u kojima se ne treba ugledati na pametne, humane, talentovane i obrazovane ljude. Stalno ćete čuti poruke u stilu: ‘Budi svoj idol. Voli samo sebe. Budi lider. Nemaj autoritete. Slijedi svoje ideje. Sve ćeš ostvariti, samo ako to želiš…’ U društvu se razvio ekstremni individualizam, pohlepa, netolerancija, agresivnost i samovolja.
Kome je takva atmosfera u društvu najviše pogodovala?
U takvoj atmosferi najbolje su se snašli kriminalci, beskrupulozni ljudi, razni avanturisti, prevaranti, korupcionaši i manipulatori. Tu treba dodati razne digitalne influensere,, ‘tik-tokere’, vračare, ‘proroke’, blogere. Većina njih su postali idoli mladim ljudima. Oni ih imitiraju i trude se da prate njihovo ponašanje, njihove stavove i ideje. Dakle, mladi danas, nemaju autoritete kao uzore, već imaju idole bez svojstva i morala. Može se reći da se razvio specifičan oblik ‘krimo-influensersko-blogerske’ idolatrije kod mladih ljudi.
Pojedini psiholozi i sociolozi, prethodnih dana, upozoravali su da se “zakotrljala grudva” i da nije isključeno da se tragedije slične onoj u beogradskoj osnovnoj školi ponove na ovim prostorima. Pominje se efekat “Kolumbajn”, gdje je nakon masakra u toj školi krenula serija sličnih događaja u SAD.
Postoje svi uslovi da se tako nešto dogodi lančano na prostoru bivše Jugoslavije, izuzimajući Sloveniju, kao i još u nekim zemljama na Balkanu, pa i šire u Evropi. Ipak, vjerovatnije je da će se u narednom periodu širiti talas prijetnji da će se ponoviti slični događaji i da će sve na tome završiti.
Dugo godina radili ste sa mladima, sa studentima. Da li je utemeljena konstatacija da je svaka sljedeća generacija “problematičnija” od prethodne?
Studenti su specifična obrazovna grupa. Kod njih je značajno drugačija logika i psihologija, koja određuje njihovo ponašanje. Tu postoji jedna vrsta takmičenja u zrelosti i ‘odraslosti’ među studentima. Njihovo prisustvo na časovima nije uvijek obavezno, tako da oni mogu da prave pauze i izbjegavaju kolege i profesore koji im nisu interesantni ili sa kojima mogu doći u konflikt prilikom svakodnevne komunikacije. Međutim, može se reći da svaka nova generacija postaje manje zainteresovana za studije, učenje i znanje od prethodne generacije. Često su mi nove generacije izgledale kao da ih je neko prisilio da dođu na studije, pa se ponašaju tako da samo ‘otaljavaju’ studije, bez dubljeg uranjanja u suštinu studija, znanja i obrazovanja.
Da li stanje može da se popravi zabranom korištenja mobilnih telefona u školama, zabranom pojedinih društvenih mreža, masovnim razoružavanjem stanovništva, pooštravanjem krivičnog zakonika? Sve ovo najavljeno je u Srbiji, a jednim dijelom i u Republici Srpskoj.
Mjerama koje ste pobrojali neće se ništa ozbiljnije postići u narednom periodu. Mobilni telefoni nisu problem, jedino ih ne treba koristiti na časovima. Društvene mreže treba djeci potanko analizirati i objasniti njihovu štetnost već na časovima informatike, koju treba uvesti od prvog razreda osnovne škole. Razoružanje je samo formalna stvar i ideološka floskula. To je pokušano nekoliko puta u prethodnih 30 godina i kriminal i masovna ubistva su se samo povećavali. Nasilnici, kriminalci i ubice koji drže ilegalno oružje, predaće nekoliko komada, ali će ostaviti mnogo više i nabaviti novo i ubitačnije.
Šta je onda rješenje?
Pravi postupak bio bi da se uvede disciplina i odgovornost u škole i komunikaciju škola-porodica. Đak koji bi napravio eksces u školi suspendovao bi se na jedno polugodište iz škole, bez prava upisa u drugu školu i morao bi da nastavi tamo gdje je stao. Đak koji povrijedi drugog đaka bio bi suspendovan na godinu dana iz škole bez prava upisa u drugu školu i morao bi da nastavi u istoj školi nakon godinu dana. Ako ponovi nasilje bio bi izbačen trajno iz te škole, bez prava upisa škole u istom gradu ili mjestu. Roditelji, koji bi došli u školu da intervenišu i pravdaju nedisciplinovano dijete ili intervenišu za ocjene, bio bi im zabranjen pristup školi za vrijeme dok njegovo dijete pohađa školu. Tu se može dopuniti još dosta sličnih mjera, kao što to postoji u Japanu. Zašto tamo nema vršnjačkog nasilja i problema u školi? Sa ovim mjerama, škola bi za dvije godine ponovo postala važna, uticajna, odgovorna vaspitna i obrazovna ustanova, kao što je to bila, na ovim prostorima, prije 40 godina.