Posljednjih dana, škotskom glumcu Seanu Conneryju zasigurno ne silazi osmijeh sa lica. Na dohvatu ruke je cilj čiji je aktivni promoter bio godinama unazad – referendum o nezavisnosti Škotske.
Rezultat je to dogovora koji su postigli Alex Salmond, lider škotske nacionalne partije koja je na vlasti u Škotskoj i centralne vlade u Londonu. Sporazum predviđa održavanje referenduma 2014. da bi, u slučaju pozitivnog ishoda, puna nezavisnost uslijedila dvije godine kasnije. Vijest je veoma brzo obišla svijet, dijelom i zbog toga što se radi o jednoj od najvećih svjetskih sila, zemlji koja je stalni član Savjeta bezbjednosti UN-a i zemlja koja raspolaže nuklearnim arsenalom. Ali teško bi se moglo reći da je u samoj Velikoj Britaniji ova vijest stigla iznenada. U Škotskoj je pod vodstvom SNP-a već održan jedan referendum, 1999. kojim je osnovan škotski parlament na kojeg su prenijeta određena ovlaštenja, kao što su zdravstvo, obrazovanje, kontrola nad zatvorima. Sve ostalo, kontroliše vlada u Londonu.
Kako je ova vijest dočekana kod nas? Apatično kod jednog dijela, sa velikim uzbuđenjem i planovima za budućnost kod drugog. To se lako moglo vidjeti prema komentarima na raznim sajtovima. Krenulo je preslikavanje situacije na naš konkretan slučaj. U fazonu “ako mogu oni možemo i mi” i slično. Tu je bilo i pomalo likovanja nad mogućim raspadom Velike Britanije, iako ta mogućnost i nije toliko definitivna, ali o tome kasnije. Iako ni dan danas ne razumijem opsesiju oko daljnje promjene granica na ovim ili nekim drugim prostorima, pokušavam da uporedim ova dva slučaja, naš nacionalni i ovaj internacionalni i odmah uviđam bitnu razliku. Škotska je gotovo hiljadu godina, u raznim oblicima i veličinama bila suverena zemlja da bi od 1603. dijelila zajedničkog monarha sa Engleskom, a nešto kasnije i prihvatila zajednički parlament. To je prihvaćeno istorijskim dokumentima Treaty of union i Act of union. Škotska je unijela svoju državnost zajedno sa Engleskom stvarajući tako Veliku Britaniju. Tako da situacija neuporedivo više podsjeća na Crnu Goru nego Republiku Srpsku. Crna Gora je isto tako zajedno sa Srbijom unijela svoju državnosti stečenu na Berlinskom kongresu i oformila Kraljevinu Jugoslaviju, da bi decenijama kasnije, isto tako održala referendum kojim je napustila tada družavnu zajednicu Srbiju i Crnu Goru.
Rezultati referenduma nisu uopšte izvjesni niti je nezavisnost gotova stvar koja samo čeka svoju formalnu potvrdu. Prema anketama, 40% stanovništva bi nedvosmisleno zaokružilo “da” na referendumu. Manjina. Doduše velika manjina, ali koja ipak u ovom međuvremenu ima šansu da pređe 50% (za Crnu Goru je bilo potrebno 55%). 10% je neodlučnih oko kojih će se voditi velika borba i 50% je protiv.
Ipak, hipotetički, ukoliko bi došlo do razbijanja Velike Britanije (službeni naziv Ujedinjeno kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske) nije baš jasno koji naziv će nositi ona država koja preostane izdvajanjem Škotske, jer tada će ostati Engleska, Vels i Sjeverna Irska. Nije ni jasno kako regulisati status Britanske pomorske baze nuklearnih podmornica koja se nalazi na teritoriji Škotske. Ipak to možda i nije toliki problem jer se mogu naći slučajevi kada je slična situacija regulisana. Primjerice, sjedište ruske (bivše sovjetske) crnomorske flote se nalazi u Ukrajini gdje imaju svoju bazu u Sevastopolju koju zakupljuju od Ukrajine. Jedna od tema o kojoj se debatuje i među onima koji su za nezavisnost je da li će Škotska ostati formalno pod krunom kraljice Elizabete, čime bi možda stekla status kakav imaju Kanada ili Australija.
Možda je veće pitanje kako će se Škotska izboriti da nalazišta nafte u Sjevernom moru pripadnu njoj i da li će im to London dozvoliti. Ali sporazumima se može svašta dogovoriti, od toga da dijele profit od nafte pa do toga da odbrana ostane jedina (ili jedna od) zajedničkih oblasti. A moguće je i da Škotska na kraju krene putem koji ne bi predviđao nezavisnost već veću samostalnost. Ova ideja je takođe veoma popularna među stanovništvom ali za sada kako se čini nije u opciji za referendum.
Veće turbulencije se ne očekuju i sve su šanse da se stvari riješe džentlmenski, sa ne previše strasti, varnica i iskri.
eTrafika.net – Goran Stojković