U Bosni i Hercegovini je izuzetno komplikovano biti Bosanac. Prilikom upisa u matičnu knjigu rođenih morate da se izjasnite kao Srbin, Bošnjak, Hrvat ili ostali.
Piše: Melani Isović; Foto Alma Hasanović – Fotobaza.ba
Kolika je borba upisati dijete koje je po nacionalnosti Bosanac, najbolje zna Kemal Šalaka, otac prvog Bosanca upisanog u knjigu rođenih i to 2015. godine.
„Kada su me pitali želim li navesti ‘nacionalnost’ na rodnom listu mog djeteta, odlučio sam to učiniti. Na formularu koji mi je dostavila službenica opštine, upisao sam ‘Bosanac’. Međutim, ona mi je rekla je da to nije moguće te da su opcije jedino: ‘Bosnjak’, ‘Srbin’, ‘Hrvat’ ili ‘ostali’. Nakon toga, u razgovor se uključila njena nadređena, koja mi je naglasila da moj zahtjev ‘nije u skladu s Ustavom’. Incident je rezultirao mojim izbacivanjem iz opštine“, ističe Šalaka.
Advokat Nedim Ademović je ponudio da besplatno zastupa Kemala kako bi uspio da dijete upiše kao Bosanaca.
„Nakon sedam do osam mjeseci, advokat Ademović je primio rješenje od Ministarstva unutarnjih poslova Federacije Bosne i Hercegovine. Rješenjem je odobren moj zahtjev da dijete bude upisano kao Bosanac. Općina je bila obavezna postupiti u skladu s rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova i time smo uspješno upisali dijete kao Bosanca. U tom trenutku, mi kao roditelji, također, smo odlučili upisati sebe kao Bosance. Osjećao sam veliko zadovoljstvo jer sam odbio da dozvolim da se moje dijete upiše prema željama vladajućih“, naglašava Šalaka.
Najpoznatiji bh. slučaj pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu je Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine. Dervo Sejdić i Jakob Finci, državljani naše zemlje i pripadnici etničkih manjina, tužili su državu zbog nemogućnosti da budu birani u Predsjedništvo i Dom naroda BiH.
Evropski sud za ljudska prava presudio je da se radi o diskriminaciji na osnovu etničkog porijekla, što je ozbiljan oblik rasne diskrminacije. U njeno sprečavanje potrebno je uključiti i državne organe. Prema preporukama Venecijanske komisije, Bosna i Hercegovina je obavezna da promijeni ove odredbe i omogući etničkim manjinama da učestvuju u javnom životu.
Bosna i Hercegovina 2002. godine, pridružila se Vijeću Evrope i preuzela obavezu reformisanja izbornog zakonodavstva koji diskriminiše nacionalne manjine. Venecijanska komisija je predložila rješenja za usklađivanje sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i potrebu za izmjenom ustavnih odredbi, što je bila preporuka iz 2005. godine.
Sociologinja i profesorica sa Fakulteta političkih nauka iz Sarajeva Amila Ždralović govori da bi pojam ‘ostali’ obuhvatao sve državljane Bosne i Hercegovine koji se nisu izjasnili kao pripadnici bilo kojeg od tri konstitutivna naroda (Bošnjaci, Hrvati ili Srbi).
„Tako u opseg pojma ostalih, na koncu, spadaju i priznate nacionalne manjine, ali šta je sa onim koje i koji se ne izjašnjavaju na osnovu etičkih kriterija, koji su karakteristični kako za konstitutivne narode tako i za nacionalne manjine. I na koncu, ko su građani_ke Bosne i Hercegovine? Ako se građanski status potvrđuje mogućnošću sudjelovanja u vlasti na svim nivoima, onda se opet vraćamo na pitanje raspodjele političke moći, a građanski status na koncu ovisi od pripadnosti nekoj etno-nacionalnoj grupi“, objašnjava Ždralović.
Vitalni nacionalni interes je zaštita konstitutivnih naroda u Domu naroda i Parlamenta BiH, čija je svrha da osigura da se ne donose odluke koje bi mogle štetiti interesima Srba, Hrvata ili Bošnjaka.
„Ustav Bosne i Hercegovine prepoznaje vitalni interes konstitutivnih naroda i vitalni interes entiteta. Dakle, ostali/e nemaju pravo na njega, ali da li bi trebalo ili mogli da imaju ovo pravo — to je drugo pitanje, i ono zavisi i od toga kako razumijemo ovu društvenu grupu i da li uopšte možemo govoriti o društvenoj grupi kao takvoj. A potom možemo razgovarati i o ‘vitalnim’ interesima te grupe“, naglašava Ždralović.
Radi nepoštivanja odluka Evropskog suda za ljudska prava i Konvencije o zaštiti ljudskih prava, građani trpe i suočavaju se sa nejednakim tretmanom.
„Ustav i izborni okvir Bosne i Hercegovine nisu usklađeni s Europskom konvencijom o ljudskim pravima. Odnosno, i dalje nisu provedene presude Europskog suda za ljudska prava (u slučajevima kao što su Sejdić i Finci, Zornić, itd.). Suštinski ovo znači da nije osigurana jednakost političkih prava svih građana i građanki“, pojašnjava Ždralović.
U Izvještaju iz 2019. godine, Evropska komisija je odredila 14 ključnih prioriteta koje BiH mora da ispuni kako bi postala članica EU. To uključuje dubinske reforme u područjima demokratije, vladavine prava i temeljnih ljudskih prava. U izvještaju Komisije iz 2020. godine, stoji da se „Ustavom Bosne i Hercegovine i dalje krši Europska konvencija o ljudskim pravima na temelju predmeta Sejdić-Finci i povezanih predmeta, te da nije ostvaren nikakav napredak u poboljšanju izbornog okvira u skladu s europskim standardima”. Takođe u Izvještaju Evropske Komisije o Bosni i Hercegovini u 2021. godini naglašeno je da „javna politička predanost tijela na svim razinama vlasti strateškom cilju europske integracije nije pretvorena u konkretno djelovanje, s obzirom na to da su politički čelnici nastavili sudjelovati u retorici podjele i nekonstruktivnim političkim sporovima”.
Hrvatska mijenjala regulativu zbog pristupanja EU
Profesor sa Fakulteta političkih znanosti iz Zagreba Višeslav Raos govori kako je regulativa u Republici Hrvatskoj mijenjana tokom pregovora o pristupanju u Evropsku Uniju, te je sa njom usklađena.
„U Hrvatskoj je prema Ustavu i Ustavnom zakonu o nacionalnim manjinama niz nacionalnih manjina koje tradicionalno žive na području RH. Mogu se kandidirati za bilo koju javnu dužnost kao i svi ostali građani. Ne postoji obaveza izjašnjavanja u nacionalnom smislu, u popisu stanovništva postoji kategorija regionalno opredijeljeni (npr. Istrijani) ili nacionalno neopredijeljeni“, objašnjava Raos.
U Hrvatskoj nacionalne manjine imaju svoje predstavnike na lokalnom nivou.
„Prema ustavnom Zakonu o nacionalnim manjinama, postoji pozitivna diskriminacija pri političkom predstavništvu, tako da, primjerice, nacionalne manjine imaju svoje predstavnike na lokalnoj razini čak i tamo gdje je njihov udjel jedan i po posto ili više. Sukladno tome, trenutno u zagrebačkoj gradskoj skupštini sjedi jedan predstavnik srpske zajednice“, ističe Raos.
Višeslav dalje ističe da u Ustavu Republike Hrvatske postoji samo jedan pasus gdje se ističu etničke odrednice.
„Za vrijeme premijera Sanadera saborski zastupnik Bošnjaka iz redova SDA Hrvatske je nakon popisa stanovništva 2001. godine, tražio da se administrativno svi koji su se deklarirali kao Muslimani s velikim “m” na popisu automatizmom prevedu u Bošnjake, no to bi bilo suprotno odredbi o slobodnom izjašnjavanju. Većina hrvatskih državljana islamske vjeroispovijesti i podrijetla iz BiH, izjašnjava se Bošnjacima, samo manji dio Muslimanima, a dio Hrvatima islamske vjeroispovijesti“, navodi Raos.
Kako je navedeno u publikaciji “Modeli za izmjene Ustava i izbornog zakona Bosne i Hercegovine u skladu sa presudama Evropskog suda za ljudska prava“, koju je izdala Inicjativa za monotoring Evropskih integracija Bosne i Hercegovine, 2022 godine, struktura državnih institucija je uslovljena nacionalnom pripadnošću koja je isključivo vezana i za teritorijalnu pripadnost, pa je na taj način u Ustav BiH instalirana institucionalna diskriminacija.
“Osim preovlađujućeg ‘nacionalnog’ i kumulativno utvrđenog ‘teritorijalnog’ principa, jasno je da nadležnosti države ne mogu da obezbijede mehanizme za stvaranje samoodrživog i prosperitetnog ‘demokratskog društva’. Poseban problem predstavlja ‘entitetsko glasanje’ i uvođenje ‘veta’ na osnovu poziva na ‘vitalni nacionalni interes’, što ionako slabašne državne institucije čini nefunkcionalnim i otvorenim za sve vrste opstrukcije efikasnog upravljanja državom. U takvim okolnostima je suvišno pomišljati na državu kao servis građana”, stoji u ovoj publikaciji.
Dalje je navedeno da su nuđeni modeli davali manje ili više djelimične odgovore na ova pitanja. Najznačajniji pokušaj je bio “Aprilski paket” koji je, između ostalog, rješavao pitanje izbora za Predsjedništvo BiH sa jednim predsjednikom koji se rotira i funkcionisanje Doma naroda, čije su nadležnosti bile limitirane, isključivo na vitalne interese, uz još mnogo dodatnih ustavnih zahvata. Nakon njega je slijedio “Butmirski paket” koji je, u suštini, bio redukovani “Aprilski paket”, ali je i on odbijen.
Zaključak publikacije je važno podsjećanje da nema i ne može biti demokratije bez građanina, koji je u centru svakog demokratskog društva. Društvo koje se bazira isključivo na kolektivitetima i njihovim pravima nije i ne može da nosi epitet demokratskog društva i zbog toga je važno ispunjenje osnovnih elemenata iz presuda ESLJP-a, kako bi se BiH bar približila ostvarenju tog cilja.