Često fokusirani na svoje izvještavanje, novinari zanemaruju sve osim istraživanja. Na njihovom putu, od pronalaska teme do objavljivanja priče, dešavaju se prijetnje, zastrašivanja, ucjene, napadi. Ali i snalaženje na sve moguće načine da se pronađu dokazi. Ponekad i greške novinara, često komične. Nekad reakcije na objavu dođu tek nakon nekoliko godina. Desi se i da jedan tekst pokrene lavinu reakcija i promijeni život osobe o kojoj se izvještava. Želeći da anegdote sa terena izvuče iz novinarskih krugova i učini ih dostupnima javnosti, portal eTrafika organizovao je u Banjaluci prvi od pet događaja pod nazivom “Pričamo priče o pričama”.
Piše: eTrafika; Foto: Ajdin Kamber
Publika željna da sazna šta se novinarima dešava iza kulisa, ali i oni koji su samo došli u „Mac Tire“ pab na pivo, ne sluteći šta će tamo da zateknu, slušali su priče koje su im pričali Brankica Spasenić sa portala Mondo BiH, Nikolija Bjelica Škrivan iz Direkt portala, Milan Zubović iz Glasa Srpske, Vanja Stokić sa portala eTrafika i Nermina Kuloglija Zolj iz BIRN-a BiH. Moderator događaja bio je glumac Aleksandar Blanić.
Novinarka Brankica Spasenić podijelila je nekoliko priča iz svoje karijare duge 20 godina. Kako kaže, već nakon objave prvog teksta poželjela je da napusti profesiju. Na sreću svih nas, to se nije desilo. Većinom radi teme iz crne hronike.
„Bio je jedan slučaj ubistva žene. Sudilo se njenom nevjenčanom suprugu, koji je polio benzinom i zapalio. Na sudu je svjedočila njena kćerka, koja je pokušavala da je ugasi i opisivala u detalje šta se dešavalo. Bilo je do te mjere potresno da ne možete zadržati do kraja profesionalnost ili hladnokrvnost. Ima jedan citat u seriji “Sluškinjina priča”, koji kaže: „Muškarci se plaše da ih žene ne ismiju, da ne naprave budale od njih, a žene se plaše da ih muškarci ne ubiju.” Upravo se takav strah može vidjeti kod žena žrtava nasilja“, ispričala je Brankica Spasenić.
Za drugi slučaj saznala je iz privatnih izvora. Radi se o ženi koja je dugogodišnja žrtva nasilja, a njen suprug je imao niz sudskih presuda, koje su se svodile na novčane kazne.
„Jedan dan sam saznala da je nasilnik dolazio na radno mjesto gdje joj je prijetio. Tada sam kontaktirala kolege koje rade u crnoj hronici. Svi smo se udružili i bili odlučni da izvršimo medijski pritisak i stanemo tome u kraj. Držali smo tu priču na naslovnim stranama novina u kojima smo radili, objavili smo njegovu fotografiju. Nakon toga je završio iza rešetaka”, prisjeća se ona.
100 KM u rokovniku
Nakon priča iz crne hronike, publika je slušala o iskustvu Nikolije Bjelice Škrivan iz Trebinja. Direkt portal koji uređuje, nastao je sa namjerom da pokaže da slobodno novinarstvo nije nemoguće na jugu naše države. Novinarke ovog portala bave se različitim temama — od priča o korupciji i nepotizmu, političkim trgovinama na području istočne Hercegovine, ljudskim pravima, pričama o ljudima koji pokreću zajednicu, ekološkim temama, socijalnim pitanjima, manjinama i slično.
„Posljednji u nizu neprijatnih događaja je bio baš prije nekoliko dana. Pratila sam sasvim običan događaj gdje je prisutan bio gradonačelnik Trebinja. Kada sam ga upitala za jednu informaciju, on je naravno zamjenom teza ispričao sve i svašta, osim onoga što sam ga pitala. I na kraju je rekao svom saradniku: „Kako se buditi svako jutro sa ovakvom osobom?“ To je bilo poražavajuće. Uvrijedio me je“, govori Bjelica Škrivan.
Na pitanje iz publike da li su joj ikada nudili novac ili mito, Nikolija se prisjeća jednog pokušaja, kada je pisala tekst o malverzacijama opozicije. Naime, članovi vlasti često novinarke iz Direkt portala kritikuju da podržavaju opoziciju.
„Osobe koje obnašaju funkcije koje su na vlasti bili su začuđeni kada smo obajvili tekst gdje opozicija vrši malverzacije. Ovi iz vlasti su mi donosili dodatnih materijala. Kada smo se našli na dogovorenoj lokaciji, dali su mi papire i značajno tapkali rukom po njima. Kada sam obratila pažnju na to, uvidjela sam da su u rokovnik stavili 100 KM. U tom trenutku sam se zacrvenjela i bilo je vrlo neugodno. Naravno da nisam uzela. Ne bih prihvatila da je bilo i 100 miliona“, ističe Nikolija Bjelica Škrivan.
Sasvim obični šampioni
Kratki predah od teških tema bio je rezervisan za Milana Zubovića, sportskog novinara iz Glasa Srpske, gdje radi već 15 godina. Kako ističe, voli sve sportove, što pokazuje i svojim pisanjem.
„Jedan od omiljenih intervjua sa sportistima je upravo sa dvojicom vaterpolista koji su rodom iz Donje Pecke pored Mrkonjić Grada. Slučajno smo saznali da su oni tamo na odmoru. Dogovorim se sa urednikom da uradimo taj intervju za jedno jubilarno izdanje. Kontakirali smo ih i oni su pristali da dođemo. Dva šampiona koji ne znaju ni da izbroje sve medalje koje imaju. Dolaze svako ljeto na odmor sa porodicom da se isključe od svega. Zaista je bilo nevjerovatno iskustvo, osvojili su sve sto se može osvojiti, najbolji su svih vremena u svom sportu, a sjede sa nama sasvim opušteno. Oni su me jednostavno oduševili”, prisjeća se Milan Zubović.
Priča koja nikad nije objavljena
Novinarima se ponekad dešava da u istraživanje ulože nekoliko mjeseci truda, ali na kraju ne dobiju rezultat koji je dovoljno dobar za objavu u medijima. Upravo takvo iskustvo podijelila je Vanja Stokić sa portala eTrafika.
„Prošle godine me je nazvala jedna žena koja je željela da napišem tekst o nasilju koje je doživjela na poslu od strane nadređene osobe. Ona je iz jednog manjeg grada, u kojem sam bila na terenu u tom trenutku. Kad smo se našle, do detalja mi je opisala nasilni čin i rekla da je pronašla još sedam žena iz iste firme, koje je ista osoba napadala proteklih godina. Uzela sam njihove kontakte, ali niko se nije javljao na moje pozive niti odgovarao na moje poruke. Od samog početka mi je osjećaj u stomaku govorio da nešto nije u redu”, govori Vanja Stokić.
S obzirom na to da je jedna od žena podijelila javno svoje iskustvo na društvenim mrežama, fokusirala se na nju i pokušavala da je nagovori da priča za medije. Ali bez uspjeha.
“Profil je bio jako čudan, nisam mogla da utvrdim ko stoji iza njega jer osoba nije željela ni da se nađemo uživo ni da se vidimo preko kamere. Nakon dva mjeseca dopisivanja, poslala mi je glasovnu poruku koja je očigledno bila modifikovana pomoću softvera. Tu sam je otpisala kao izvor informacija i nije mi ostalo mnogo toga na raspolaganju. Otišla sam direktno u spornu firmu i pričala sa radnicama. Radi se, zapravo, o ženskom kolektivu. Informacije koje su mi dale su mi pomogle da shvatim da je djevojka sa početka priče pokušavala da me izmanipuliše radi lične koristi. Odustala sam od priče, u koju sam uložila oko tri mjeseca svog rada”, govori ona.
Ekstremisti iz komšiluka
Posljednju, ali nikako manje važnu priču, govorila je novinarka Nermina Kuloglija Zolj iz BIRN-a BiH. Pričajući o svom serijalu tekstova o ekstremnim grupama u BiH, koje koriste nacistička obilježja, naglasila je da je uspjela identifikovati nekoliko grupa mladića koji na svojim odjevnim predmetima imaju simbole nacizma ili ih tetoviraju na svoje tijelo.
„Predstavljaju se kao jaki, snažni i prije svega patriote. To je bila moja prva priča i prvo upoznavanje javnosti da postoji jedna takva grupa. Priča je o bajkerima iz Prijedora koji zapravo predstavljaju samo jedan ogranak. U sudu je registrovan jedan bajkerski klub, a članovi na leđima, na svojim prslucima, imaju simbol Totenkopfa. To je mrtvačka lobanja koju su koristili nacisti u Drugom svjetskom ratu“, napominje Kuloglija Zolj.
Tokom narednih godina, njeno istraživanja širilo se prema Sarajevu, Bijeljini, Šamcu, Mostaru. Grupe koje je pronašla u ovim gradovima koriste istu simboliku i retoriku. Kao i slična opravdanja, da su simboli preuzeti od starih Slovena.
„Policijski službenci ne prepoznaju problem u ovim grupama, dobijala sam odgovore od policajaca da su oni grupe huligana koje ne mogu identificirati. Bez obzira na to što postoje fotografije. U suštini, sistem ne reaguje na ovakve grupe. Jedina promjena je da su desničarske grupe prepoznate kao prijetnja u Bosni i Hercegovini i da je naloženo svim institucijama da se pozabave ovim problemom na određeni način“, istakla je ona za kraj.
