Centri za socijalni rad već odavno ne služe svrsi, a kao najbolji primjer njihovog nerada jeste slučaj malog Gojka iz Bijeljine koji je osvojio srca cijele Srpske i regiona, a gdje je nadležni Centar ostao nijem na njihove probleme.
Jedina pomoć koju su Gojko i njegov otac Petar dobili od bijeljinskog Centra je 100 KM nakon čega ih nikada niko nije posjetio.
Sa druge strane u Centru za socijalni rad kažu da su Petru i Gojku pomogli jednokratno, ali kada očeva zdravstvena situacija nije bila ozbiljna. Oni su, kako kažu, učinili ono što su mogli po Zakonu o socijalnoj zaštiti.
Ovo nije usamljen slučaj i takvih je jako mnogo, što potvrđuju i iz raznih udruženje širom Srpske koja se bave zaštitom socijalnih slučajeva.
Iz centara za socijalni rad naglašavaju da im najveći problem predstavljaju novčana sredstva, te zbog toga ne mogu da učine mnogo za ugrožene stanovnike Srpske. Ipak, podaci koje smo mi dobili govore suprotno, jer centri za socijalni rad samo u jednoj godini potroše više od 48 miliona KM, od čega samo na plate radnika se izdvoji preko 14 i po miliona KM. Postavlja se pitanje gdje nestanu svi oni milioni razlike?
Predsjednik humanitarnog udruženja “Čisto srce” iz Prijedora Mile Vujasin ogorčen je na rad centara za socijalni rad u Republici Srpskoj. On kaže da do sada nisu uspjeli da uspostave skoro nikakvu komunikaciju sa centrima u Prijedoru i Banjaluci, te da se od ovih ustanova socijalne zaštite ne može očekivati skoro nikakva pomoć.
“Dugo vremena sam proveo i radim u nevladinom sektoru koji se bavi humanošću, ali do danas nisam uspio da primijetim da je bilo koji centar za socijalni rad pokrenuo neku akciju pomoći. Uvijek se oni priključe, naglašavam samo na papiru, nekoj akciji koju je pokrenuo neko drugi i to iskoriste za svoju promociju. A da je bilo ko imao koristi od centra za socijalni rad, stvarno ne znam,” kazao je Vujasin.
On dodaje da je u razgovoru sa drugim ljudima koji se bave humanitarnim akcijama i pomoći ugroženom stanovništvu u Srpskoj zaključio da nije problem u novcu, kada su u pitanju centri, već slaba angažovanost zaposlenih.
“Oni mogu jako puno da pomognu, ali to ne žele ili su zaboravili kako se to radi. Prije svega tu izostaje razgovor za ljudima koji spadaju u socijalne kategorije društva. Često se dešava da zaposlenici neće da prime ljude kojima je potrebna pomoć i popričaju sa njima. Prema mome mišljenju mnogi od njih dolaze u centre puni entuzijazma, ali nakon kraćeg perioda, kada shvate da imaju državni i dobro plaćen posao, zaborave sa kim rade i šta im je misija. Mi smo skoro organizovali jednu akciju gdje smo zvali Centar iz Prijedora da nam se priključi ali oni se nisu udostojili ni da nam odgovore,” ogorčen je Vujasin.
I Miroslav Subašić iz Javne kuhinje “Obrok ljubavi” kaže da je do sada jedinu pomoć od banjalučkog Centra za socijalni rad imao pri sastavljanju spiska korisnika kuhinje i da se nakon toga sve svelo na odbijenice.
“Mi iskreno sa njima nemamo problema jer ni ne sarađujemo. Shvatili smo da je sve na nama i da sami moramo da guramo ovu priču. Naravno, stoji to da njima budžet ne dopušta da se raspištolje pa svima pomažu novčano, ali šta je sa pomoći koja ne iziskuje novac? Pa kod nas se dešava da u Cenru za socijalni rad rade osobe koje ne vole ljude, odnosno koje imaju diplome sa fakulteta, ali ni dana prakse. I onda se dešava da se u centre zaposli nekog za koga se ne zna da li on odgovara toj funkciji, a zbog svega toga najviše ispaštaju sami korisnici usluga ove ustanove. Mislim da se ovde nešto treba mijenjati, pa, ako ništa, da se sklone mrzovoljni ljude koji su zaboravili kako da komuniciraju sa socijalno ugroženim osobama,” naglasio je Subašić.
Gordana Adamović Đorđević, iz Udruženje roditelja djece i omladine sa posebnim potrebama i lica sa invaliditetom Moja luka napominje da je ono što rade centri za socijali rad nedovoljno i da se sigurno može mnogo više.
“Problem je što malo ko iz centara za socijalni rad ima veliku želju da nešto promijeni, pa tako najveću pomoć, u našem slučaju, djeca sa posebnim potrebama dobijaju upravo od nevladinih organizacija. Mi smo uspjeli da obezbijedimo usluge dnevnog zbrinjavanja djece, koja su tako dobila svoj kutak u kome ima uvek neko da radi sa njima. Ovako nešto se moglo mnogo ranije uraditi ali samo da je bilo volje i želje ljudi iz ustanova za socijalno zbrinjavanje,” zaključila je Adamovićeva.
I predsjednik Udruženja porodica sa četvoro i više djece iz Banjaluke rekao nam je da oni u svom radu nailaze na mnoge probleme sa kojima se bore kako znaju i umiju, a da od Centra za socijalni rad njihovi članovi teško da mogu da očekuju bilo kakvu pomoć.
“Mi se na sve načine trudimo da pomognemo jedni druge u udruženju, sarađujemo sa javnim kuhinjama i mnogim udruženjima i slično, a od Centra nismo dobili ništa. Jedino smo zajedno napravili evidenciju porodica sa četvoro ili više djece, pri čemu smo takođe imali probleme sa ovom ustanovom gde direktorica nije željela da oni učestvuju u tom. Ono što mene izjeda jeste što naše porodice ne mogu ostvariti ni ovu mizernu pomoć ako su radno sposobni, i pored toga što su to sve ljudi koji ne mogu da dobiju posao i žive bez marke. Ovo je najbolji primer koliko su slijepi u centrima. Ipak ono što mi najviše smeta jeste da većina zaposlenih u centrima za socijalni rad ima svoja udruženja koja dobijaju najviše sredstava. Iskreno ima mnogo tih organzacija koje se pomažu a možda ne bi trebale, ali i mnogih koji bi trebali da dobiju pomoć od centra, a koji su izostavljeni”, tvrdi Radovanović
Olivera Mastikosa, koordinator za saradnju Centara za socijalni rad u Banjaluci na optužbe odgovara da je najvažniji dio njihovog rada upravo usmjeren na zadovljavanje potreba klijenta. Inače ova ustanova svake godine vrši ispitivanje zadovoljstva klijenata za koje agažuju volontere koji nisu njihovi radnici.
„Znamo da postoje primjedbe i one nisu veće od 6% anketiranih. Drugi sistem praćenja nezadovoljstva klijenata je proces žalbi drugostepenom organu a, koji ne prelazi 1% od ukupno godišnje podnesenih zahtjeva. Uprkos tome, stalno radimo na upućivanju radnika da moraju biti ljubazni prema klijentima uvažavajući činjenicu da imamo mladi stručni kadar sa kojim treba kontinuirano raditi. Međutim, mi se susrećemo sada sa poplavom radno sposobnih ljudi koji ne znaju da sistem socijalne zaštite pruža pomoć uglavnom radno nesposobnom stanovništvu. Tako da njihovo nezadovoljstvo najčešće proizilazi iz nerazumijevanja mogućnosti sistema socijalne zaštite. Inače, socijalni radnici, psiholozi i drugi stručni radnici u socijalnoj zaštiti imaju društvenu obavezu da i van radnog vremena rade na pomoći drugima, u skladu sa svojim mogućnostima. Porijeklo socijalnog rada je upravo iz nevladinog sektora, različitih humanitarnih, verskih i sličnih organizacija pa je i normalno da su oni aktivni u drugim organizacijama”, objašnjava Mastikosa i dodaje da izbor institucije, udruženja ili privatne ustavnove vrši sam korisnik i oni ga sufinansiraju u skladu sa Zakonskom regulativom koja reguliše oblast socijalne zaštite, a da bi neko Udruženje došlo na listu onih koji pružaju usluge treba da ostvare uslove u skladu sa Pravilnikom o uslovima za osnivanje ustanova socijalne zaštite koji su dosta rigorozni.
eTrafika.net – Milovan Matić