Stotine duša navrati svakog dana u trošnu zgradicu na broju 20, banjalučke ulice Cara Lazara. Njihove potrebe su različite pa ovdje neki dolaze zbog praznog trbuha, neki zbog bosih nogu, a neki zbog kamena u grudima. Bez obzira na to koji je povod njihovog dolaska, iz zgradice izađu bar malo bogatiji nego što su ušli.
Piše: Vanja Stokić; Foto: Ajdin Kamber
Upravo na ovoj adresi nalazi se Udruženje građana „Mozaik prijateljstva“, mjesto u koje građani Banjaluke imaju veliko povjerenja i često donose svoje donacije hrane, odjeće, novca, namještaja, građevinskog materijala i bilo čega što osoblje zatraži. Poznato po svom humanitarnom radu, prije svega javnoj kuhinji i javnom kupatilu, ovo udruženje ima i jednu izrazito bitnu aktivnost koja nije povezana sa socijalnim statusom korisnika. Svakog radnog dana od osam ujutru pa do dva poslije podne, pedesetak starijih žena okupi se u njihovoj najvećoj prostoriji, koja istovremeno služi kao restoran i kao prostor za druženje. Iako je nazvan „Bakin kutak“, ovaj dio „Mozaika prijateljstva“ ne dijeli korisnike po polu i rodu, pa među bake svakog dana svrati i poneki deda.
Glavna aktivnost „Kutka“ je druženje uz čaj i kafu. Nađe se tu i nešto za jelo, jer su „Mozaikove“ kuharice u susjednoj prostoriji. Poneko izvadi karte, domine ili šah. Oni kojima nije do priče, na miru čitaju novine. Ali nipošto sami, jer ovdje se dolazi upravo zbog toga, da niko ne bi bio bez društva.
Za Gospavu Matovinu, dolazak u „Bakin kutak“ je predah od teškog života koji vodi. Ova 70-ogodišnja penzionerka jedva preživljava, zajedno sa kćerkom ometenom u razvoju. Dok razgovaramo pokazuje nam dva odsječena prsta na ruci. Na osnovu invaliditeta prima 18,50 KM mjesečno (9,50 EUR).
„Bila sam u velikom dugu za struju, sad plaćam reprogram. Živimo u neuslovnoj kući, nemamo dovoljno primanja da bismo preživjele. Sve to mi stvara pritisak, tjeskobu. Jedva sam se vratila na noge. Koristila sam hodalicu tri mjeseca“, objašnjava nam.
Ne zna nam reći kako se tačno osjeća niti da li vidi izaz iz svoje situacije. Ponavlja da joj je teško. Hrani se u javnoj kuhinji Crvenog krsta, a u „Bakin kutak“ dolazi već godinama.
„Ovo je jedino mjesto gdje mogu da dođem da se družim sa ljudima. Ovdje se čovjek opusti, ljudi su jako fini. Trudim se da dolazim što češće. Nekad ne mogu zbog kćerke, ako je nemam kome ostaviti. Nisam ni ja najboljeg zdravlja. Svaka čast za osoblje. Prezadovoljna sam ovim ljudima. Ove godine smo išli na more 12 dana, sve je besplatno, išlo je i moje dijete. Nisam mogla da vjerujem kad su mi rekli da idemo na more“, govori nam.
Boravak na moru koji pominje je već ustaljena praksa „Mozaika prijateljstva“. Svake godine uprava odabere pedesetak korisnika koje vodi desetak dana na odmor. Uz pomoć donatora i sponzora, sve im je besplatno. Za većinu njih, ovo je prva, a vjerovatno i jedina šansa da čuju morske talase i osjete so na svojoj koži.
Dopada vam se ova priča? Podržite eTrafiku simboličnom pretplatom na Patreonu i pomozite joj da stvara ovakve sadržaje.
Međutim, nisu sve korisnice „Bakinog kutka“ socijalno ugrožene. Ovdje zajedno sjede žene koje su stambeno i novčano situirane, zajedno sa onima kojima je potrebna pomoć za preživljavanje. Milicu Vuletić (84), znamo iz ranijih posjeta „Bakinom kutku“. Radi se o veseloj ženi, uvijek raspoloženoj za razgovor. Pojašnjava nam da je u „Kutku“ redovna, svakog radnog dana. I tako već godinama.
„U gradu nema ništa ovog tipa. Bili su mnogi centri pa su zatvoreni. Plaćamo članarinu 20 KM mjesečno i možete da dođete kad god želite. Ili ne morate da dođete uopšte, kako god želite. A znate zašto se dolazi? Da jednostavno čovjek promijeni sredinu. Dođe tu na druženje, popriča“, govori nam baka Milica, dok njene prijateljice pažljivo slušaju.
Želi da nam dočara koliko „Bakin kutak“ znači korisnicima. Pominje radionice dekupaža i slikanja koje povremeno imaju, različite fizičke vježbe, pa i kulinarske aktivnosti. Prisjeća se kako se ovdje kiselio kupus, farbala su se jaja, pekle palačinke.
„Išli smo u pozorište i na izlete. Ljetos smo išli na jezero Balkana, dvije godine zaredom na planinu Kozara. Cijeli dan provedemo u druženju, sve nam je besplatno tamo. Pravi se roštilj, igra se odbojka… Pošto imam invaliditet, slabije se krećem. Mene su čak ljetos preko potoka prenosili. Imam hodalicu pa je bio cirkus, prenijeli me, možete misliti, koji je šou bio“, govori nam veselo.
Dok razgovaramo, oko nas je žamor. Pedesetak ljudi priča uglas, jedna osoba čak pjeva. I čini se da niko nikome ne smeta.
„Ja sam penzionerka već 33 godine. Znači mi da promijenim ambijent. Da niste kod kuće, da izađete vani, da izađete u drugu sredinu. Dok izađete iz jedne prostorije u drugu, već ste nešto promijenili. A kamoli kad dođete gde je nas 40-50 ljudi, nekad se i vic priča, nekad se pjeva, nekad se šali, čujete svašta“, priča nam dalje baka Milica, uz potvrdno klimanje prijateljica sa kojima sjedi za stolom.
Pojašnjava nam da je radila 30 godina u odjelu za finansije jedne firme. Odlazak u penziju značio je iznenadno povlačenje u kuću. Živi sama. Sin i kćerka žive u istom gradu, ali imaju svoje porodice.
„Najvrednije je to druženje. Da ljudi nisu usamljeni. Jer razlika je biti u četiri zida i biti sa ljudima, komunikacija. Mi smo društvena bića. Ako živimo sami, čovjek se zatvara u samog sebe i postaje usamljen. A ovdje, ako ništa drugo, svaki dan čujete nešto novo. Da li dobre vijesti, da li loše vijesti, da li je neko dobio unuče, neko praunuče. Sam taj dolazak tu za ljude je jako velika stvar“, objašnjava nam ona.
Socijalni status ovih ljudi nije isti. Neki od njih imaju jako male penzije, sa kojima ne mogu da prežive, pa osim druženja ovdje dobijaju i hranu.
„Manje je nas koji imamo veća primanja. Ja dolazim izričito radi druženja. Penzioneri su ugroženi zbog malih primanja. Sve je skupo. Šta on može sa 300 KM ili 500 KM? Sve ispod 800-900 KM je socijalna pomoć“, ističe ona.
Za susjednim stolom sjedi Slevenka Banjac (89), govori nam da u „Bakin kutak“ svraća posljednje tri godine. Pojašnjava nam da živi u istom dvorištu sa kćerkom i njena dva sina.
„Ali svako je posebno u svojoj sobi, svak’ sam živi. Nema niko vremena za baku, svaki radi svoj posao. Svaki dan dolazim da popričam sa ovim finim ženama, da mi vrijeme prođe. Ovdje se osjećam nešto bolje. Nisam tužna kao u kući kad sam sama, to se promijeni. Velika promjena koja, čini mi se, da mi koristi“, iskrena je ona.
„Bakin kutak“ je počeo sa radom prije pet godina. Tačno pred pandemiju virusa korona. U „Mozaiku prijateljstva“ su uvidjeli da je usamljenost veliki problem starijih ljudi. Oni većinom žive sami, bez društvenih sadržaja u svom životu. „Mozaik“ je na raspolaganju imao dobru volju i prostor, pa je odlučio da uradi nešto.
„Imali smo ideju da napravimo „Bakin kutak“ gdje će oni da se druže i provode vrijeme svakodnevno. To smo i uradili, u saradnji sa Centrom za socijalni rad, koji nas je podržava sve do danas. Znači, oni se tu kartaju i igraju domine, piju čaj, kafu, pričaju, stvarno popune ono vrijeme koje oni provodi sami, inače, kod kuće“, govori nam Snježana Demirović iz „Mozaika prijateljstva“.
Rad „Bakinog kutka“ podržava samo jedna institucija, Centar za socijalni rad. Svakog mjeseca, na raspolaganju im je 1.707 KM (875 EUR). Od tog iznosa, mjesečno se 1.030 KM (528 EUR) troši na hranu i piće za korisnike, dok ostatak služi za platu socijalne radnice koja radi u „Kutku“. Ovaj iznos nije dovoljan da podmiri sve troškove.
„Sreća pa imamo donacije čajeva i kafe. Donacije dobrih ljudi kada doniraju kolače, keks i slično, pa oni imaju nešto svaki dan. Jer ipak, za 1.030 maraka, kad vi kupite mjesečno što imamo, pa podijelite na te dane, pa uz to 50 ljudi svaki dan… Mi njima pravimo i doručak, pa keksi uz topli napitak. Svi socijalno ugroženi ponesu kući hljeb, ručak i sve ono što slijeduje“, pojašnjava nam Snježana način na koji „Bakin kutak“ opstaje.
Hrana i piće nisu jedini trošak. Dok razgovaramo, vani je temperatura ispod nule. Ovi ljudi ne mogu satima da sjede u hladnoj prostoriji, pa se osoblje „Mozaika prijateljstva“ snalazi i za kupovinu drva, kako bi zagrijali prostoriju. Zgrada u kojoj borave je trošna i ne pripada njima. Dobili su je na korištenje od Grada Banjaluka, ali ne besplatno. „Mozaik prijateljstva“ za svoj rad od Grada godišnje dobije 12.000 KM. Taj novac praktično vrati Gradu kroz zakup.
„Plaćamo i zakup prostora i račune. Mjesečno nam dođe 400 KM struje, vode i ne znam čega sve“, navodi Snježana.
„Bakin kutak“ je ispunio svoje kapacitete. Pedesetak ljudi dnevno je maksimum koji može da stane u ovaj prostor. Ipak, potrebe su mnogo veće, posebno u drugim dijelovima grada. S obzirom na to da se radi o starijim osobama, sa zdravstvenim poteškoćama, „Kutak“ im je daleko.
„Ne postoji nijedan više dnevni centar u gradu Banjaluka, osim našeg. Oni bolesni, oni koji su daleko, naprosto ne mogu doći. Zato sad planiramo da tamo otvorimo još jedan u Vrbanji. Dali smo sve od sebe da to sredimo, naravno uz pomoć dobrih ljudi. Mi ništa ne možemo sami“, najavljuje Snježana još jednu ovakvu aktivnost, za korisnike koji žive na drugoj strani grada.
Ove ljude povezuje usamljenost i želja da od nje pobjegnu, bar na nekoliko sati dnevno.
„To stanje za njih predstavlja i psihičko opterećenje. Neki od njih imaju djecu, ali djeca nemaju vremena za njih. Turbulentan je život. I kad bi oni htjeli da provedu vrijeme s njima, nemaju kad. A njima puno znači kad dođu ovdje. Recimo, čitaju novine. Nema veze, čitaju novine, ali među ljudima. Dok kod kuće, to rade sami. Nekima je ovo jedini razlog da se srede kad izlaze iz kuće“, ističe Snježana.
Kao što i sam naziv govori, „Bakin kutak“ je fokusiran na starije žene. On ne zatvara svoja vrata muškarcima, ali prepoznaje da starije žene u Banjaluci nemaju iste prilike kao stariji muškarci.
„Žene su zapostavljene. Muškarci imaju više sadržaja u gradu, recimo šah na otvorenom, imaju malo društvenije živote“, govori Snježana.
Tokom ovih pet godina, u „Kutak“ su zalazili različiti volonteri, koji su bakama i dekama uljepšavali dane. Neki su sa njima vježbali, neki su im čitali poeziju, a neki se brinuli o njihovom mentalnom zdravlju. Posljednjih mjeseci, svake dvije sedmice, ovdje volonterski dolazi i jedan psiholog. Ne želi da mu pominjemo ime, već ističe da je njegov rad nastao iz ljubavi prema ljudima. Za postojanje „Bakinog kutka“ saznao je od poznanika, koji volontira u „Mozaiku prijateljstva“.
„Pričamo o raznim temama. Depresivno raspoloženje, stres, problemi u komunikaciji, razni strahovi. Pored tih tema koji su uglavnom o negativnim osjećanjima, uglavnom se radi o anksioznosti, očekivanju te neke budućnosti koje oni uglavnom gledaju negativno“, govori nam psiholog.
Dodaje da pokušava da poboljša njihovo tmurno viđenje budućnosti. Da uvide svoje snage i načine na koje mogu da ih upotrijebe.
„Znači, da se oni malo izvuku iz te turobne neke slike i da se u stvari pokaže da nije sve baš tako. Ipak ima nekih lijepih stvari. I da u životu nam u stvari ne treba nešto mnogo, da su oni i te kako bogati. Imaju porodicu, imaju unuke i tako dalje. To je bogatstvo. Imaju prijatelje, na tom isto se insistira, da se te veze obnavljaju. Da ne ostaju u kući, da se ne razvija depresija“, pojašnjava nam on.
Kao najveću vrijednost „Bakinog kutka“ ističe to što su korisnici upućeni jedni na druge i druže se.
„Vidi se kad čovjek ima problema. Kad čovjek čovjeka samo zagrli, ne mora ništa reći, samo ga toplo zagrli, 500 kilograma problema pada sa srca. Čovjek se osjeća lakšim. Čim osjeti taj zagrljaj, osjeti da nije sam. Iz tog razloga, najveća vrijednost je ovo što su oni ovdje zajedno“, naglašava.
Za stariju populaciju često se veže pojam usamljenosti. Upravo je ta usamljenost pogodno tlo za razvoj različitih negativnih psihičkih stanja. Psiholog pojašnjava da ona dolazi iz osjećaja bezvrijednosti, neželjenosti, odbačenosti. Da bi se osoba oslobodila tog stanja, potrebno je da napravi prvi korak, da izađe iz kuće.
„To je upravo ovo što oni rade. Ima jedan slikovit opis depresije, to je voda koja stoji pa užegne i ne može da se pije. Tako je kad je čovjek usamljen, ne izlazi, sjedi stalno kod kuće, ništa ne radi. Tad dolaze te misli bezvrijednosti, neželjenosti, odbačenosti. Depresija sve više jača i čovjek sve više tone, ima sve manje energije, životne i emocionalne“, pojašnjava on.
Međutim, kad se čovjek pokrene, pomenuta voda počinje da teče. Ona vremenom ponovo postaje svježa i zdrava. Upravo tu na scenu stupa „Bakin kutak“.
„Ja sam tu kratko, ali primijetim da su korisnici sada otvoreniji za razgovor. Kad su došli sa mora, pričali smo o tome kako im je bilo i šta su tamo radili. A prije odlaska su bili uzbuđeni jer idu. To su lijepe stvari, to je ta voda koja teče“, pojašnjava nam psiholog.
On korisnicima savjetuje i da što manje gledaju političke emisije, jer one negativno utiču na njihovo mentalno zdravlje. Kako ističe, kada smo nezadovoljni stvarima koje se nalaze oko nas,a ne možemo da utičemo na njih, kod nas se stvara osjećaj bespomoćnosti.
„Onda ta bespomoćnost na kraju rađa depresiju. Kad razmišlja o svojim nekim tekućim životnim problemima koje može riješiti, pošto ga je televizija naučila da je on bespomoćan, on se i prema svojim životnim problemima, koje može riješiti, osjeća bespomoćno. I onda digne ruke“, ističe on.
Sama ideja o pokretanju „Bakinog kutka“ došla je iz iskustva rada sa starijim ljudima. Inicijativi je kumovala socijalna radnica Dragana Vučić, koja je željela da oplemeni svakodnevicu ljudima koji dolaze po obrok u „Mozaik prijateljstva“. Prisjeća se da je od same ideje pa do realizacije prošlo oko dva mjeseca. Vijest se jako brzo proširila među korisnicima.
„Morali smo da radimo selekciju jer nismo mogli da primimo toliko ljudi“, prisjeća se Dragana, koja je zaposlena u „Kutku“ od 2018. godine.
Za korisnike kaže da ih veže volja za životom. Imaju želju da se druže i budu u toku sa informacijama.
„Situacija je takva da ljudi dolaskom u treću životnu dob najčešće bivaju odbačeni ili na teretu, ili nepoželjeni. Tako postaju teret i svojim porodicama. Recimo, supružnik još uvijek radi i ima svoje obaveze, djeca su preopterećena svojim poslovima, svojim brigama, svojim porodicama. I oni u nekom momentu, tražeći tu pažnju koja im je neophodna, često ne budu prihvaćeni“, pojašnjava ona položaj u kom se nalaze starije osobe.
Upravo zbog toga su važni dnevni centri, koji okupljaju ljude iste dobi, bez obzira na socijalni status. Ovdje se kroz različite aktivnosti od korisnika dobijaju informacije kako da im se pomogne i koje su njihove potrebe.
„Prva ideja je bila da se ljudi opuste uz društvene igre, da ispune to svoje slobodno vrijeme. Međutim, kasnije sam pokrenula radionice. Prvo sam pokrenula vježbanje, nekad bih vodila ja, nekad bi vodio neko od mojih prijatelja sportista. Onda smo dogovorili kreativne radionice, gdje sam ja koristila dijelove radne terapije. U trenucima kada je kriza u nekom dijelu ličnosti, kroz radnu terapiju lakše se oslobađaju ti mehanizmi zaštite i ostalo, zidovi se ruše“, govori Dragana.
Ističe da je efekte vidjela svakog dana. Jednostavno, pratila je kako se tokom samo jednog dana raspoloženje ljudi mijenja na bolje. Oni koji su došli potišteni, otišli bi ispunjeni.
„Bilo je trenutaka kada neko od naših korisnika nije mogao da se druži jer je bio lošeg zdravlja. Mi smo znali da ga nazovemo i da mu popravimo dan. Ili da ga posjetimo i da mu odnesemo keks. I to je bilo dovoljno, taj mali znak pažnje da neko misli na tebe. Znaju da postoji mjesto koje je tu stalno i otvoreno i uvijek će ih neko dočekati. Njima je u suštini bilo dovoljno da su tu, da pripadaju negdje“, naglašava ona.
Težak period za „Bakin kutak“ nastupio je tokom pandemije virusa korona. Okupljanja su bila zabranjena, a samim tim i aktivnosti sa bakama i dekama. Ipak, ljudi iz „Mozaika prijateljstva“ su odbili da odustanu. Posjećivali su svoje korisnike u njihovim kućama, brinuli za njihove potrebe. Kad su se stekli uslovi, „Kutak“ je ponovo aktiviran.
Da bi „Bakin kutak“ bio još bolji, neohodni su im volonteri. Ljudi koji su spremni da dio svog vremena provedu sa bakama i dekama, u realizaciji određenih aktivnosti.
U Centru za socijalni rad Banjaluka nisu pristali na razgovor uživo o radu „Bakinog kutka“ i njegovom uticaju na starije osobe. Pismeno su nam kazali da podržavaju „Kutak“, na osnovu Odluke o preventivnom programu zaštite starih lica, čiji je cilj poboljšanje socijalnog statusa starih osoba i njihovo osposobljavanje za ostanak u svom prirodnom okruženju.
„Posebnu vrijednost ima u organizovanim sadržajima, kao što su kreativne radionice i vršnjačka podrška za populaciju koja posjećuje „Bakin kutak“. Podrška Centra za socijalni rad, u organizovanju usluga u zajednici se ogleda u planiranju usluga na nivou lokalne zajendice, a koje se finansiraju iz budžeta Grada. Planiranje se, prije svega, odnosi na planiranje sredstava, koja se obezbjeđuju u budžetu Centra za socijalni rad“, kazali su oni.
Podsjećaju da u Banjaluci postoji još jedan program za starije osobe, pod nazivom „Zdravo starenje“ u Društvenom centru u Rosuljama. Tu se od ponedjeljka do četvrtka, od 9 do 9 i 45 časova održavaju časovi preventivno korektivne gimnastike za osobe treće životne dobi. Ipak, ta aktivnost ne nudi sve ono što nudi „Bakin kutak“.
„Bakin kutak je mjesto gdje se ostvaruju potrebe za druženjem, socijalizacijom u trećoj životnoj dobi, očuvanjem preostale radne sposobnosti, ali prije svega prevencija i očuvanje mentalnog zdravlja u zajednici kroz vršnjačku podršku“, naveli su iz Centra za socijalni rad.
Iako su stariji ljudi generalno u lošem položaju, zbog malih primanja i slabog društvenog života, žene su ugroženije od muškaraca. Potvrđuje nam to Nada Golubović (77), jedna od najstarijih aktivistkinja u Banjaluci i osnivačica Fondacije „Udružene žene“.
„Žene su strašno usamljene. Za muškarce ima mnogo više ponude, postoje šahovski klubovi i planinarska društva za starije ljude. Žene duže žive nego muškarci i onda ostaju usamljene unutar svojih domova. Sve dok mogu da pomažu, kao majke i bake, starije žene su super. Međutim, čim ta pomoć više nije potrebna, one su isto tako usamljene i same“, ističe ona.
Nada je svoju penziju zaradila u Zavodu za nuklearnu medicinu i smatra da je jedna od privilegovanih žena, jer ima društvo sastavljeno od mlađih i starijih žena.
„Međutim, te moje kolegice koje su otišle u penziju, one su praktično zatvorene unutar svojih zidova i nemaju nekakve mogućnosti za raznodu. Potrebno je da imamo neke klubove, gdje bi one mogle da razgovaraju o knjigama, recimo. Neke žene jako lijepo heklaju i štrikaju, to bi bilo takođe zanimljivo. Međutim, one to ne rade, one sjede kod kuće. Za njih, praktično, život završava“, naglašava ona.
Česti su prizori starijih ljudi u čekaonicama ljekarskih ordinacija. Ali neki od njih dolaze drugim povodom, kako bi popričali sa nekim. Ona navodi primjer osobe iz svog okruženja, koja objavljuje lažne oglase da prodaje stan u kom živi, kako bi ljudi došli da ga pogledaju i popričali sa njom.
„To traje već četiri, pet godina. Nema druge pomoći nego da uz pomoć nekakve prevare, dovede ljude sa kojima će da razgovara“, kaže nam ona.
Kao veliki problem u bh. društvu ističe stigme povezane sa mentalnim zdravljem. Ukoliko ste starija osoba koja ima mentalne poteškoće, situacija je još složenija.
„Mi imamo stigmu prema bilo kojem psihičkom oboljenju. Ako si star, pa još ideš u Centar za mentalno zdravlje, pa onda počneš da piješ lijekove za depresiju, onda ćeš za većinu društva, čak i za svoje prijateljice, biti otpisan“, ističe ona.
Penzioneri spadaju u najugroženije kategorije stanovništva. Među njihovim najvećim problemima ističu se siromaštvo i usamljenost. Prosječna penzija za decembar 2023. godine u Republici Srpskoj, iznosila je 541 KM (277 EUR). Policija godišnje evidentira oko 200 samoubistava u Republici Srpskoj. U oko 60 odsto slučajeva radi se o osobama starijim od 60 godina. Uglavnom su to muškarci.