Na posljednjem događaju „Pričamo priče o pričama“ u Banjaluci, šest novinara je podijelilo svoja iskustva sa terena. Sa ciljem povezivanja novinara i publike, te boljeg razumijevanja novinarskog posla, portal eTrafika organizovao je susrete uživo u pabu KSET u Banjaluci.
Neobičnu priču sa terena podijelio je izvršni urednik i novinar portala BUKA, Elvir Padalović. Priču o tome kako su građani tražili njegovu pomoć pa ga se odrekli.
“Neke dvije ili tri firme bavile se odlaganjem otpada. Odnosno, konkretno boksita, čini mi se. I to izgleda zaista strašno. To su ulice crvene od tog boksita. Otišao sam na lice mjesta, vidio se sa tim gospođama koje su nas zvale, popili smo kafu. One su objasnile šta su tu sve dešava, da je to prljavo, da je to katastrofa, da je strašno, da ne mogu disati, da to bukvalno pada oblak prašine tog boksita po njima”, priča Elvir Padalović.
Sagovornice su mu predložile da ode do firmi koje zagađuju njihovu okolinu i fotografiše ih. Tako je i uradio. Stao je na javnu površinu i snimao. Čuo je da neko viče prema njemu i pita ga šta to radi. Kazao je da je novinar i da snima. Kad je čuo da se zove Elvir Padalović, čovjek ga je nazvao mudžehedinom i teroristom.
“I onda je on nekako bio prenasilan i uzeo mi je foto-aparat iz ruke. I kaže: „Ovo je sad moje.“ Kažem: „Kako sad tvoje? Šta da ja radim ako se vratim u redakciju bez foto-aparata?“ I ja nazovem prvo urednika. On kaže: „Ništa, zovi policiju.“ I ja nazovem”, govori Elvir.
Kad se policija umiješala, vraćen mu je foto-aparat a taj muškarac kažnjen sa 600 KM, zbog ugrožavanja sigurnosti. Nakon svega toga, Elvir je pozvao svoje sagovornice, kako bi im rekao šta mu se desilo tokom snimanja.
“Kaže ona: „Mi zaista ne bismo voljeli da nas više ikad spominješ u bilo kojem tekstu. Ne želimo uopšte da se priča o toj temi, zaboravi na nas da smo ikad bili“, završava on svoju priču.
Iako su njene priče najčešće o ljudima, Gorana Jakovljević najviše anegdota ima u vezi životinja. Ova novinarka agencije Anadolija je sa snimateljem radila priču o čovjeku koji uzgaja bosanske krave buše, kokoške i tornjake.
“Ima prelijepo, ogromno imanje. To je pola jednog sela otprilike. Sve te životinje se kreću slobodno. I sve smo mi to lijepo snimili, uradili, završili i vraćamo se do automobila kojeg smo ostavili na početku imanja. Privatnog automobila”, govori Gorana Jakovljević.
Međutim, tamo su zatekli cijelo stado krava, kako ližu automobil. Prišli su im jako oprezno, kako se krave ne bi uplašile i krenule da skaču pa oštetile auto.
“Sav auto je prekriven njihovim slinama. Doslovno, pokušavam otvoriti vrata, ne mogu da uhvatim od slina. Zapravo, bilo je neko hladno vrijeme, ceste su posipane solju, a one obožavaju so i to ih je privuklo da nam obližu automobil. Najsmješnija scena je bila kad smo već u povratku stigli do Prijedora. Ja sam slučajno nešto pogledala u redu, retrovizor i slina je visila sa retrovizora”, govori ona.
I njena naredna priča je imala veze sa životinjama. Snimali su priču o običajima za Badnji dan, u selu pored Banjaluke. Formirana je kolona automobila, koja bi prošla kroz selo, a među njima je bilo i nekoliko konja.
“Dogovor je bio da se ne puca, ne bacaju petarde, da ne bi se uplašila neka od tih životinja. Mi smo išli odmah iza konja i naravno prva kuća do koje smo došli, neko je izašao iz kuće i odmah je bacio petarde. Konj se vraćao unazad i vraćao, vraćao i zamalo da padne, ali je sreća naš automobil bio tu da može da sjedne na njega. Tako da smo ga spasili povreda”, govori ona kroz smijeh.
Kada izvještavaju iz Skupštine, novinari i snimatelji moraju da budu propisno obučeni. Kako je došlo do strogih pravila ispričao je novinar BN televizije, Milan Kovač. Za sve su krive jedne crvene patike.
“Moj snimatelj voli crvene patike. On je par puta dolazio tamo u crvenim patikama i neko od osoblja Skupštine, mislim da je generalni sekretar, da je opomenuo kako njemu to smeta. Ako može ikako da ne dolazi u crvenim patikama. Jer kao ‘dreči’ mu boja i nije mu to lijepo. On je još jednom došao u tim istim crvenim patikama, da bi sljedeći put, kad je bila sjednica Skupštine, dobar dio novinara vratili. Nisu dali da uđu jer je kao doneseno pravilo da u patikama ne može da se ulazi u Narodnu skupštinu Republike Srpske”, kaže Milan Kovač.
Novinari su upozoravali da nikad ne znaju na koji će teren tokom dana da idu, pa ne mogu svakog puta da se elegantno obuku, ali bez uspjela.
“I kasnije se desi, ja obujem neke one skečerske, ono su patike, ali kao neka je tamna boja. I sa mnom kolega koji je obuo baš cipele, ali koje su svijetle boje. I oni su zadužili osoblje, to je obezbjeđenje, ljudi koji rade na ulazu, da oni tumače šta je patika, šta je cipela. I oni su njega vratili u cipelama, a mene su pustili u patikama”, prisjeća se on.
Platforma Raskrinkavanje se ne bavi klasičnim novinarstvom. Domet njihovog rada jeste provjera činjenica u medijskim objavama. Njihova novinarka Nerma Šehović pojasnila je da tu spadaju i teorije zavjere.
“Nekad na početku pandemije, na društvenim mrežama je počela da kruži priča kako se ljudima u bolnicama plaća da potpišu da im je član porodice umro od korone. I bile su stotine i stotine takvih objava, komentara, baš je postalo viralno i postao je svojevrsni mit. Sad, naravno, praksa u bolnicama nije da članovi porodice potpisuju dokumentaciju o uzroku smrti, to rade ljekari i to je bilo vrlo lako provjeriti prostim uvidom u protokole i komunikacijom sa kliničkim centrama u BiH”, pojašnjava Nerma Šehović.
U samim objavama su primijetili da niko nije pisao o ličnom iskustvu već su govorili o stvarima koje su se navodno desile njihovim prijateljima, poznanicima, komšijama.
“Pa smo se prvo javili autorima nekih od tih objava sa molbom da nas ili spoje sa osobom koja je to navodno lično preživjela ili da nam ustupe bilo kakve dokaze o toj nekoj dokumentaciji koja se potpisivala. I uspjeli smo razgovarati sa nekoliko njih i prosto nismo dobili jedan jedini direktan odgovor ili konkretan dokaz koji bi ukazao da se tako nešto desilo. Pa smo onda objavili javni poziv putem naše Fejsbuk strance, gdje smo pozvali sve ljude, ako im se to tako nešto desilo, da s nama podijele svoju priču, da ukoliko imaju bilo kakve dokaze da ih podijele sa nama”, govori ona.
Međutim, rezultat je bio isti. Nisu dobili nijedno lično iskustvo već samo priče iz druge, treće ili desete ruke. Sedmicama su radili na ovoj temi i na kraju shvatili da izreka „gdje ima dima tu ima i vatre“ ne mora uvijek biti tačna.
Novinari uvijek traže nove uglove izvještavanja, nove teme i sagovornike. Član eTrafike Ajdin Kamber, publici je govorio o novinarstvu orijentisanom na rješenja.
“Za razliku od klasičnog novinarstva koji se u suštini fokusira, na određen problem i drži se njega, mi se u suštini koncentrišemo pričom na rješenje. Na neke pozitivne primjere koje postoje i koji bi se mogli reflektirati, odnosno koristiti u nekim drugim sredinama. Neke druge organizacije, neke druge osobe koji bi se mogli isto tim baviti”, pojašnjava Ajdin Kamber.
Novinarstvo orijentisano ka rješenjima traži mnogo truda, priprema i istraživanja. Mnogo duže se razgovara sa sagovornicima, što često bude naporno za obje strane.
“Jedna od nekako najdražih priča nam je rad u selu Pecka. Mi smo doslovno otišli tamo i proveli smo, čini mi se, pet-šest dana u komadu. U selu ima od 50 do 100 stanovnika. Mi smo tih pet dana, ja mislim razgovarali sa pola tog stanovništva. Ja sam tu uglavnom bio snimatelj, Vanja je bila novinarka. Recimo, s jednim sagovornikom je razgovarala, ja mislim tri-četiri sata. Ja sam ispucao sve baterije što imamo, za tri dana smo ispucali jedno terabajt materijala. Tako da, jako je temeljito”, govori Ajdin.
Međutim, čitaoci prepoznaju trud i vrijeme uloženo u stvaranje sadržaja, pa ovakve priče privuku dosta pozitivnih komentara.
Temom kriminala se često bavio novinar BHRT Vladimir Šušak. Jednom mu se obratio čovjek koji je dao mito sudiji ali sudija nije ispoštovao svoju stranu dogovora. Čovjek je pristao da se snimi njegova izjava, a na Vladimirovo iznenađenje, i sudija je pristao na razgovor.
“Međutim, nakon objave te priče, nešto se dešava čega se plaši svaki novinar otprilike, koji se bavi istraživačkim novinarstvom. Dolazi mi sudija sa svojim advokatom pod prijetnjom tužbe. I ja sad, ono sjedam sa svojim urednikom. OK, nećemo sad gledati prilog, ali evo izvadiću vam ja transkript svog priloga da vidim gdje imate primjedbe, šta tu nedostaje. I on je onako gledao, pratio tekst. I kaže sudija: „Evo pogledajte ovdje. Evo vidite šta ste vi napisali.“ Ja pogledam transkript i sad kako je to transkript, nije video prilog, on ne prepoznaje, ali ja prepoznajem da je to citat njegove izjave. Dakle, on je glavnu primjedbu imao na vlastitu izjavu. I ono, advokat ovako pogleda u njega, uze ga za ruku, kaže: „'Ajmo mi odavde.“ To mi je eto dokazalo, na neki način, da sam i tu napravio neki dobar posao”, prisjeća se on.
Ovo je bilo peto i posljednje izdanje događaja „Pričamo priče o pričama“. Hvala svima koji su nas pratili, uživo i onlajn. Hvala kolegama koji su vrlo iskreno dijelili svoja iskustva.