“Mogu da uporedim svoj život prije i poslije NIN-ove nagrade, ali nema se šta upoređivati. I dalje sjedim u istoj kafani, sa meni dragim osobama, još sarađujem sa istim ljudima. Istina je, morao sam da kupim novi laptop jer se moj stari pokvario. Tako da i dalje pišem, samo sad na novom laptopu, a to je neuporedivo s onim mojim starim koji se svakako raspadao, ali je bio drag poklon i čuvao sam ga do zadnjeg trena. Promijenilo se to što sada imam neuporedivo više obaveza i zaista nemam ni najblažu predstavu kako stižem sve da ih ispunim, mada, ako ćemo biti iskreni do kraja, ni ne stižem sve. Možemo dodati i to da sam upoznao neke nove ljude, došao do nekih novih čitalaca. Manje više – to bi bilo to.”
Piše: Slobodan Manojlović; Foto: Tajana Starović Dedić Ostić
Rekao je ovo za eTrafiku Stevo Grabovac, sedamdeseti dobitnik NIN-ove nagrade za najbolji roman godine. Grabovčev roman “Poslije zabave” je nakon pomenute nagrade ušao i u najuži izbor za nagradu “Momo Kapor”. Zadužbina “Momčilo Momo Kapor” će na dan rođenja srpskog književnika i slikara, 8. aprila, dodijeliti nagradu za književnost.
“Svako priznanje kojim neko prepoznaje nečiji trud i rad svakako godi. Postoji ta tačka u kojoj nije zgoreg znati da je ono na čemu ste radili neko prepoznao. A teret nagrada je priča sama po sebi, generalno ona nema veze sa pisanjem. Kad počnem da radim na novom rukopisu držim se onog što je (Andrej) Tarkovski rekao. “Postajem nepismen”, u svemu se trudim da zaboravim da sam bilo kad šta napisao, a ne da sam još i nagrađen za to. To je moj način rada, jer inače bi nagrada postala nepodnošljiv teret u kome se gomila očekivanja sliježe na moja ramena. Iskreno, nemam snage da to nosim”, kazao je Grabovac.
Kako su se nametnule teme koje su sastavni dijelovi romana “Poslije zabave” i koliko ih je bilo teško objediniti?
Po nekoj meni neobjašnjivoj logici, same su se objedinile. Stvarno to ne znam objasniti drugačije. Te priče su naprosto postojale tu i samo je trebalo da se desi pogodan trenutak kada su postale jedna. Nametnule su se dosta davno, kada sam prvi put čitao o tom zločinu, od tada me to proganja, prvo kao čovjeka, a tek onda kao pisca. I “nametnule” je prava riječ. One su ušle u moj život, bez neke moje prethodne želje i namjere. Ono što je zaista bilo teško, je prihvatiti ih. Suočiti se s njima, svariti ih u sebi, pa tek onda napisati.
Jedna od tema u romanu “Poslije zabave” je zločin koji ste pomenuli, a desio se nad romskom djecom tokom rata u BiH. Da li je moguće da jedno književno djelo pokrene priču o zločinu i dovede do istrage i otkrivanja počinilaca?
Iskreno, sumnjam u takvu mogućnost. Mislim da je knjiga najzad i napisana kada je kasno za sve ostalo. Čisto da ostane pomenuto, da se tu i tamo neko podsjeti. Ljude naprosto nije briga, a i da jeste, opet iza svega stoje dobro organizovane kriminalne grupe koje i danas obavljaju svoj krvavi biznis širom svijeta. Mora tu mnogo više faktora da se uključi. Tako dobre organizacije sigurno neće dopustiti nekom da im se približi i uništi izvore prihoda. Mislim da smo mi tu potpuno nemoćni. Najiskrenije, volio bih da nisam u pravu i da budem demantovan. To bi mi pričinjavalo kakvu-takvu utjehu. Najzad, nekad je i dobro ne biti u pravu.
Koliko je teško pisati o zločinima, da li se tu ‘uprlja’ pisac i kakav emotivno izađe iz svega toga?
Nekako mislim da je moja dužnost bila da pišem o ovome. Da pokušam proniknuti u tu neku srž zla. Čak ne ni to, već ga bar djelimično osvijetliti. Prije samog pisanja knjige sam morao da se obračunam sa svojim ličnim demonima. Kako ti reče da se uprljam, raščistim sa svojim emocijama, jer kad krene proces pisanja za to više nema vremena. A naravno da je teško pisati, to su teme koje su gnusne i morbidne, iako sam dosta toga ublažio, jer u stvarnosti je bilo mnogo gore. Naprosto nisam mogao biti toliko brutalan ni kao pisac, koliko je neko mogao biti kao čovjek.
Kako dolazi do zla u ratnim vremenima i zašto primitivna manjina lako uspostavi dominaciju nad većinom u najtežim vremenima?
Iskreno se sada pitam da li je baš u pitanju manjina. Ne znam. A volio bih da vjerujem čak i da to jeste tek manjina, ali jako sam pesimističan po tom pitanju. Ja, na žalost, mislim da su oni većina. A kako dolazi do zla? Pa nekako, u pitanju se nameće i jedan od mogućih odgovora – primitvna manjina (većina) je odavno lišena svakog moralnog kodeksa, njima je lako upravljati, lako ih je ubijediti u bilo šta, a kad se to desi, tu je teško bilo šta napraviti. Meni je neshvatljivo da neko može ubiti mačku, što je svakako gnusno, a činjenica je da postoje osobe koje su ubijale djecu. Ne postoji nijedan, ne znam koliko uzvišen cilj, koji to može opravdati.
Romani “Mulat albino komarac“ i “Poslije zabave” govore i o kulturi Jugoslavije. Da li možete da uporedite tadašnju kulturnu scenu sa scenom onoga što danas najčešće nazivamo regionom?
To se ne može upoređivati. Prvo, jer se radilo o sceni koja se odvijala na mnogo većem prostoru sa mnogo manje ljudi koji su se samom kulturom bavili. Danas je suprotno. Samim tim što danas postoji toliko toga što se piše, snima, slika, u tolikoj hiper produkciji, jako teško je razaznati šta je kvalitetno. Prije svega, iz prostog razloga jer je nemoguće odabrati. A ako bi upoređivali kvalitet, takođe mislim da je tu teško biti objektivan. Tada se radilo o drugom vremenu, kada je još bilo nekih stvari koje su bile nove i kada je originalnost zaista nešto značila. Danas pak kulturne scene idu u nekim drugim smjerovima. Bar bi trebalo da idu, sama činjenica da živimo u 21. vijeku, a Jugoslavija je postojala u 20. vijeku, pravi tu razliku.
Oba Vaša romana bave se izgubljenom generacijom koja je odrastala u ratnom periodu. Lik najboljeg prijatelja glavnog protagoniste u romanu “Poslije zabave” je riješio egzistenciju u stranoj zemlji, ali ga nešto opet vuče nazad. Da li su neke veze sa tlom odakle smo i prijateljstvima koja su na njemu nastala neraskidivi?
Jesu. Pogotovo kad se radi o naprasno prekinutim odnosima. Da je sve bilo normalno, možda se nikad ne bi desilo da sa nekom osobom uopšte ostanemo prijatelji. Upravo te izgubljene generacije u sebi nose i taj segment što im je još jedna odlika – njeguju ta davna prijateljstva, veze sa djetinstvom koje su dragocijene, iako se sve oko njih raspalo.
U romanu se pominje i Hanter Stokton Tompson i njegov način učenja pisanja. Da li su njegova kritika društva i način pripovjedanja priče uticali na Vas kao autora i šta je, po Vašem mišljenju, najvrijednije od Hanterove zaostavštine?
Tompson je jedan predivni ludak. Takvih je oduvijek trebalo u ovakvim društvima da ih malo razmrdaju. Uticao je na mene upravo tim detaljem koji sam opisao, a koji malo ljudi zna o njemu. Fanatičnom prekucavanju djela drugih pisaca koje je volio, upravo da bi osjetio njihov duh i direktno spoznao njihov način pisanja. Takva posvećenost je zadivljujuća. Ne kažem da je čak jedinstven po tome, ali ova odlika pripada posebnim ljudima. Postoji mnoštvo njegovih tekstova gdje se može upoznati “gonzo” novinarstvo koje je upravo on začeo. A ako govorimo o književnosti, definitivno treba pročitati “Paranoju u Las Vegasu” jer je to jedna suluda vožnja.
Zbog nemogućnosti da gostujete u emisiji “Utisak nedelje” bili ste na udaru mnogih medija u Srbiji, koji su to shvatili kao stav protiv nekoga i podršku nekome. Koliko je danas teško da čovjek ostane svoj i ničiji, zašto se potencira da se svako svrsta u neki politički kontekst?
Ako kažem da uopšte nisam pratio reakcije, zvučaću kao onaj papagaj koji isto ponavlja. No, nisam. Prvo, jer sam van društvenih mreža, ne gledam televiziju i ne smatram nikakvom dramom ako nešto nisam stigao. Javno sam se izvinio. No, moram da te ispravim, bio sam u nemogućnosti da gostujem u pet emisija, a iz konteksta je izvučen samo “Utisak nedjelje”. Bio sam isto tako nefer prema svim drugima. No dobro, pretpostavljam da šta god kažem, po tom pitanju, pravim samo uvod za nove rasprave. A ni to mi nije namjera. Možda nekom vrijeđam sujetu, ali evo upravo danas sam otkazao još jedno gostovanje. Urednik te emisije nije otišao u druge medije i pravio dramu oko toga. To me dovodi do drugog dijela tvog pitanja na koje ne znam odgovor. Zašto se toliko dijelimo, zašto ako nisi s nama odmah si protiv nas? Kako ne možete shvatiti da postoje mnogo važnije stvari od vas pojedinačno? Možda je to teško prihvatiti, ali postoje.
Gdje je danas bh. književnost, koje autore posebno cijenite?
Nadam se da je tu i da se dobro drži. Namjerno to kažem, jer slabo čitam u zadnje vrijeme zbog pominjanih obaveza, tako da nije na meni da dajem bilo kakve ocjene. A da krenem poimenice navoditi ljude koje zaista cijenim ne bi bilo fer. Nekog ću zaboraviti, nenamjerno. Upoznao sam dosta književnika iz cijele Bosne i Herecegovine, usudim se reći i da sam sklopio neka lijepa prijateljstva i zaista cijenim prvo te ljude, a onda naravno i ono što rade.
Kakvi su Vam planovi za budućnost, da li planirate da radite na nekom novom romanu?
Pa ovo je najveća zamka u koju pisac može upasti. Ako bih ti rekao da ću na godinu objaviti novi roman to bi istovremeno bila i laž i istina. Jer nikad ne znamo u kom smjeru će sve teći. Trudim se da pišem koliko mogu, kad mogu, ali ne žurim. Postoje neke ideje, postoje neki rukopisi, a šta će od svega biti, pa, kako kažu mladi danas – čuće se.