Prošlogodišnjim izmjenama Krivičnog zakonika Republike Srpske, predviđeno je kažnjavanje svakoga ko neovlašćeno objavi i prikaže tuđi spis, portret ili snimak, dok predviđene kazne dosežu i do deset godina zatvora. Kao argument za uvođenje ovog krivičnog djela, institucije su se često pozivale na slučajeve samoubistava, koja su se desila nakon što bi na društvenim mrežama ili u medijima bili objavljeni njihovi snimci, nakon čega su bili izvrgnuti ruglu javnosti. Međutim, ovdje postoji velika opasnost za novinare i građane koji bi uz pomoć takvih snimaka mogli da razotkriju određene afere.
Piše: Vanja Stokić; Foto: Vanja Stokić – Fotobaza.ba
Ovaj član Krivičnog zakonika kaže: „Ko objavi ili prikaže spis, portret, fotografiju, video-zapis, film ili fonogram ličnog karaktera, bez pristanka lica koje je spis sastavilo ili na koga se spis odnosi, odnosno bez pristanka lica koje je prikazano na portretu, fotografiji, video-zapisu ili filmu, ili čiji je glas snimljen na fonogramu ili bez pristanka drugog lica čiji se pristanak po zakonu traži, a takvo objavljivanje ili prikazivanje je imalo ili moglo da ima štetne posljedice po lični život tog lica, kazniće se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do dvije godine“.
Ako je ovo djelo učinjeno prema članu porodice ili porodične zajednice ili nekog drugoj osobi sa namjerom nanošenja štete njenom ugledu, kazna je između šest mjeseci i tri godine zatvora. Ukoliko, kao posljedica objave, bude teže narušeno zdravlje osobe čiji je snimak, fotografija ili dokument objavljen, kazna raste na najmanje jednu i najviše pet godina zatvora. U slučaju smrti, kazna je između dvije i deset godina zatvora.
Advokatica Jovana Kisin Zagajac kaže da se ova situacija može analizirati iz dva ugla, kada govorimo o novinarima. Prvi ugao je krivična odgovornost novinara koji je snimio ili objavio snimak, fotografiju ili spis.
„Ključni pojam koji ovo djelo karakteriše jeste lični karakter. To već u početku treba da relaksira novinare, ukazujući da to ne mogu biti dokumenta koja govore o poslovnim transakcijama, vlasništvu nad privrednim subjektima ili vlasništvu nad nekretninama, budući da ta dokumenta predstavljaju javne isprave i da ne sadrže podatke ličnog karaktera. Tako da se takva dokumenta ili podaci smiju iznositi bez straha od činjenja ovog krivičnog djela. Pitanja koja se tiču objavljivanja dokumenata koji se tiču nečijih ličnih karakteristika, sposobnosti ili kompetencija za obavljanje javne funkcije, koja se na prvu mogu smatrati činjenicama ličnog karaktera, posmatraće se kroz načelo opravdanosti tj. postojanja javnog interesa i cijeniće se od slučaja do slučaja“, pojašnjava Kisin Zagajac.
Situacija je malo komplikovanija kada se radi o objavljivanju fotografije ili video zapisa. Ona kaže da je ovo krivično djelo zamišljeno kao kriminalizacija objavljivanja privatnih fotografija ili snimaka, ali zbog toga što pojam „lični karakter“ nije dovoljno definisan, postoje dileme da li bi snimci i fotografije, koji su snimljeni na javnoj površini, mogli da budu pogodni za ovo krivično djelo.
„Smatramo da je ovdje bitno izvagati interes javnosti i pitanje očekivanja privatnosti. Ukoliko postoji javni interes za prikazivanje takvog snimka ili fotografije, a lice koje se nalazi na njima nije moglo da očekuje privatnost (nije tajno snimano, prisluškivano, nije snimljeno u zabačenoj ulici ili u šumi), ovo su dovoljni uslovi da govorimo o nepostojanju krivičnog djela. Takođe, treba napraviti distinkciju da li se radi o javnim ličnostima ili ne. Ukoliko se radi o javnim ličnostima, time je javni interes veći, a očekivanje privatnosti na javnom mjestu je isključeno. Međutim, ukoliko se radi o licu koje nije javna ličnost ili poznata ličnost u zajednici, te ukoliko identitet te osobe nije bitan za javnost, bilo bi uputno prikriti (zamutiti) lice i eventualne podatke putem kojih se može identifikovati (npr. registarski broj automobila ili onemogućiti da se čuje ime ili adresa stanovanja, ukoliko su izgovoreni na snimku)“, savjetuje ona.
Drugi ugao gledanja na ovakve materijale je zakonitost dokaza. Kada se ta fotografija ili snimak može koristiti protiv aktera koji je snimljen kako vrši neku nezakonitu radnju.
„U slučaju krivičnog postupka, zakon vrlo jasno propisuje na koji način javni tužilac koji vodi istragu i zastupa optužnicu, prikuplja dokaze protiv osumnjičenog ili optuženog lica. Ukoliko je dokaz pribavljen činjenjem drugog krivičnog djela, takav dokaz neće biti zakonit pred sudom. Svakako, ukoliko postoje saznanja da je krivično djelo učinjeno tako što će organi gonjenja doći u posjed snimka, takav materijal, iako problematičan iz ugla zakonitosti dokaznog materijala, može poslužiti kao trag da organi gonjenja pribave druge dokaze koji bi bili prihvatljivi na sudu“, podsjeća Kisin Zagajac.
Upravo oni mogu na različite načine da dođu do zakonitih dokaza, nakon što im sporni snimak posluži kao trag do krivičnog djela.
„Od saslušanja lica koje se nalaze na snimku, pretresa prostorija, oduzimanja predmeta, do analize nadzornih kamera i njihovog zakonitog izuzimanja, ukoliko je djelo počinjeno na javnom mjestu, sprovođenjem posebnih istražnih radnji i sl. Naravno, nije svaki snimak nezakonit. Ukoliko je npr. izrečena prijetnja na snimku, a da je počinilac znao da se razgovor snima, takav snimak može oštećeni dobrovoljno predati, a može se uraditi i vještačenje telefona kojim je snimak sačinjen i takvi dokazi će biti prihvaćeni na sudu, što se ne može reći za snimke koji su snimljeni ‘tajno’, odnosno bez znanja i saglasnosti onog ko se na snimku nalazi“, govori ona.
Upotreba ovakvih dokumenata i snimaka u novinarstvu je nekada neophodna jer se pojedine afere mogu dokazati samo na taj način. Sjetimo se afere „Dva papka“, kad je portal Klix 2015. godine, objavio audio snimak, na kojem Željka Cvijanović, tadašnja premijerka Republike Srpske, a današnja članica Predsjedništva Bosne i Hercegovine, govori o kupovini dvojice poslanika u Narodnoj skupštini. Nakon objave, policija je pretresala redakciju portala Klix, skoro osam sati, a zatim zaplijenila 19 računara, telefone urednika i direktora, kao i kancelarijski materijal. Institucije su se tada bavile izvorom snimka, a ne njegovim sadržajem.
Novinari portala Žurnal su 2019. godine, snimili cijeli proces kupovine diplome od trgovca diplomama Senada Pehlivanovića iz Fojnice. Za samo 17 dana i 2.500 KM, diploma srednje medicinske škole bila je u rukama novinara Žurnala.
Generalna sekretarka udruženja BH novinari Borka Rudić ističe da novinari imaju pravo da ponekad nelegalno dolaze do dokumenata za svoje istraživačke priče, pritom poštujući Etički kodeks.
„Priča i dokument koji se nelegalno pribavi treba da bude u javnom interesu. Odnosno, da novinar ili snimatelj može dokazati da je radio u javnom interesu. Zašto je to bitno za novinarstvo? Zato što u pristupu informacijama koje su od javnog značaja, novinari imaju razne prepreke, koje su kreirane i od strane zakonodavne vlasti i od strane institucija. Informacije u institucijama i ljudima koji vode te institucije se ne smatraju javnim informacijama, javnim dobrom, već gotovo privatnim informacijama tih ljudi koji tamo rade. Novinari imaju pravo da objavljuju takve informacije. Bitno je da novinar može dokazati da je to radio kao novinar, znači u okviru svojih profesionalnih dužnosti, da može dokazati da je to u javnom interesu“, naglašava ona.
Zatim, novinar može pokušati da taj dokument ili snimak naknadno učini legalnim, ukoliko je to moguće.
„Da se obavijesti tužilac, da se tužilac upozna sa tim materijalom i da se onda na neki način da legalitet tom snimku. Naravno, novinar to ne mora raditi prije objavljivanju svog teksta. Vrlo često, novinar pravi balans između onoga što je javni interes, pravo na slobodu izražavanja i ograničenja koja donose zakonska regulativa u BiH. Međutim, Deklaracija o slobodi političke debate i Deklaracija o istraživačkom novinarstvu ne štiti samo novinara nakon objave teksta, one štite i proces prikupljanja informacija, pozivajući se na deklaracije Vijeća Evrope“, podsjeća Borka Rudić.
Međutim, praksa u Republici Srpkoj može donijeti različite rezultate. Izmjena Krivičnog zakonika RS mogla bi da utiče na povećanje autocenzure kod novinara, koji će se suzdržavati od izvještavanja kako ne bi bili krivično gonjeni.
„Ali može se i sasvim suprotno desiti. Da novinari još više rizikuju zbog činjenice da se mogu zaštititi. Zapravo, novinarstvo jeste takva profesija. Stalno se balansira između onoga što je sloboda izražavanja i onoga što je ograničenje sloboda izražavanja. Jer ovdje praktično sve što se može ograničiti je već ograničeno. I stalno se ograničava. A novinarstvo je takva profesija koja svaki dan širi prostor slobode izražavanja. I u tom smislu ja vjerujem u novinare. Da će biti više onih koji će širiti taj prostor slobode izražavanja, rizikujući da budu predmet krivičnog ili kakvog drugog gonjenja kroz pravosudne institucije, baš zbog tog načina na koji razumiju novinarstvo. Jer to nije samo profesija, to je i misija. Da mijenjaš okruženje, da gradiš kulturu poštivanja ljudskih prava, da gradiš društvo pravde. To je sastavni dio vrijednosti novinarske profesije i tako ga treba i gledati“, zaključuje Borka Rudić.
Čak i prije izmjene Krivičnog Zakonika RS, Udruženje „Stop mobbing“ iz Trebinja je vrlo oprezno pristupalo snimcima koji su nastali u tajnosti, bez znanja osobe koja se nalazi na njemu. Predsjednica Udruženja Anica Ramić kaže da su do sada imali dva slučaja gdje su im doneseni tajni snimci i oni su sugerisali da se ne koriste prilikom dokazivanja na sudu.
„Naš pravnik im je sugerisao da to ne koriste jer će im to ‘pasti’, da to im se neće prihvatiti kao dokaz i da to ne koriste. Imali smo dokaz, kažem, dvoje su ljudi snimili i to znate kakav je to razgovor bio. I to ne samo taj put. Da bi se dokazalo da je mobing u pitanju ili diskriminacija, mora biti u kontinuitetu, ali to bi palo na sudu, ne bi prihvatili. Imali smo jedan audio zapis, gdje je čovjek sve maltene priznao i rekao ‘nećeš ovdje ostati’. Imao je dokaz, ali nije smio da to prikaže. Sve se to i dešava u četiri zida, iza zatvorenih vrata“, podsjeća Anica Ramić.
Ona ističe da ovaj član Krivičnog zakonika RS ne utiče na rad njenog udruženja, upravo zbog činjenice da su i ranije odbijali da koriste snimke koji su tajno snimljeni.
„Vi morate imati dokaze, napismeno sve. I znate šta mi njima sugerišemo? Sve što se dešava, svaku sitnicu što vam se desi, dajte na protokol, protokolišite i ostavite vama da imate kao dokaz. E, to je validno. I to treba imati. Znači, ako se ja nešto žalim, žalim se direktoru. Napiši, potpiši, daj na protokol, imaj da si to predao, idi inspekciji, idi dalje, na viši nivo podiži to. Ali, znači, moraš imati dokaz da si se žalio, moraš imati pisani dokaz“, govori ona.
Kao primjer navodi situaciju koja joj se lično desila dok je bila u Nadzornom odboru Doma zdravlja u Trebinju. Jedno od pravila je bilo snimanje svake sjednice Odbora. Međutim, na jednoj sjednici je stavila diktafon na sto i snimila sve, što je kasnije zloupotrebljeno protiv nje lično.
„Na toj sjednici, tadašnji direktor je rekao da sam ja zloupotrijebila svoj službeni položaj, da sam ga snimila i da sam ja to poslije htjela da iskoristim u tužbi protiv njega. To je normalno poništeno, zato što je postojao zapisnik da se može snimiti sjednica. Da nije bilo toga, ja bih odgovarala krivično. Bilo bi da sam ja namjerno snimila njega, ne znajući da će on na toj sjednici pričati mnoge stvari koje su išle meni u prilog. On je tek poslije, kad je saznao šta je pričao, a zna da je to snimljeno, mene tužio. Ali ja sam imala dokaz da je bilo dozvoljeno to snimanje“, naglašava.
Od usvajanja izmjena Krivičnog zakonika Republike Srpske u julu 2023. godine, čime je ponovo kriminalizovana kleveta, ali i uvedeno nekoliko novih krivičnih djela, podneseno je pedesetak krivičnih prijava protiv građana, u manjem broju novinara i medija. Trenutno, nijedan slučaj nije dobio svoj sudski epilog.