Inicijativa „Tiket na ZIS“, već godinu i po upozorava na nepoštivanje Zakona o igrama na sreću (ZIS) FBiH, zbog toga što se u velikom broju opština i gradova ne poštuje propisana udaljenost objekata igara na sreću od škola i vjerskih objekata. I dok nadležni u tome ne vide ništa sporno i nastavljaju da produžavaju dozvole za rad, građani i aktivisti smatraju da je potrebno hitno poduzeti korake, kako bi se kladionice i kockarnice izmjestile iz blizine pomenutih objekata.
Piše: Snježana Aničić Petković; Foto: Maja Vican – Fotobaza.ba
U BiH postoje tri Zakona koja regulišu oblast igara na sreću. Zakon o igrama na sreću FBiH propisuje da je minimalna udaljenost objekata od osnovnih, srednjih škola i vjerskih objekata 100 metara. Zakon o igrama na sreću RS i Zakon o igrama na sreću Brčko disktrikta ne predviđaju minimalnu propisanu udaljenost.
„Ranije je u Zakonu o igrama na sreću FBiH bilo propisano da objekat igre na sreću ne smije biti u neposrednoj blizini škola i vjerkih objekata, ali je i taj nejasan propis uklonjen u posljednjim izmjenama i dopunama iz 2022. godine“, objašnjavaju iz Inicijative.
Prema zakonskim odredbama donesenim 2015. godine, da bi neki objekat priređivača igara na sreću dobio dozvolu za rad, dužni su pribaviti dokaz o vlasništvu prostora ili prava na korištenje prostora i dokaz da se ne nalazi na udaljenosti manjoj od 100 metara od obrazovnih ustanova i vjerskih objekata. Uvjerenje o tačnoj udaljenosti izdaje opštinska, odnosno gradska služba. Mjerenje udaljenosti vrši se isključivo pri otvaranju uplatnog mjesta priređivača igara na sreću i za to su zadužene jedinice lokalnih gradskih ili opštinskih vlasti.
Takođe, potrebna im je i saglasnosti nadležne gradske službe za obavljanje djelatnosti. Međutim, ukoliko nadležna služba ne reaguje u roku od deset dana, od dana prijema zahtjeva, smatra se da je priređivaču igara na sreću izdata saglasnost, čime se izbjegava mjerenje.
Tokom trajanja inicijative urađeno je dosta toga, ali ostaje još mnogo posla. Urađena je detaljna analiza Zakona, zajedno sa mišljenjima 47 opština o odredbama i jasnosti samog Zakona, uspostavila se saradnja sa vjerskim zajednicama koja u narednom periodu treba da bude intenzivirana.
„Radimo na stvaranju partnerstva za podršku kontroli igara na sreću. Uspjeli smo dosegnuti do 500.000 građana kroz različite kanale komunikacije. U četiri općine smo uradili detaljnije analize o kršenjima Zakona sa mapiranjem onih objekata koji ne poštuju propise minimalne udaljenosti. Dodatno smo uradili komparaciju situacije u FBiH sa različitim državama na zapadu. Stvorili smo malu grupu podrške pri zakonodavnim tijelima na različitim nivoima u FBiH, te krećemo lagano ka procesu izmjena i dopuna zakona, odnosno predlaganja istih“, rekli su iz ove Inicijative za eTrafiku.
Federalno ministarstvo finansija, nakon ispunjavanja svih propisanih uslova za priređivanje igara na sreću, i nakon što objekti od grada dobiju dozvolu za rad, izdaje odobrenje na period od dvije godine, sa mogućnošću ponovnog produženja.
Iz Inicijative tvrde da je Ministarstvo posljednjih godina samo produžavalo valjanost dozvole, a da je sproveden bilo kakav nadzor, bilo bi utvrđeno da ti objekti prema Zakonu nemaju valjanu dozvolu. Pokušali smo da saznamo koji je stav Ministarstva o pokretanju same Inicijative, ali i kako je moguće da produžavaju dozvole bez sprovođenja nadzora. Međutim, iako smo im pisali nekoliko puta, odgovor nismo dobili.
„Ovo je upravo jedna od slabih tačaka u Zakonu jer se veoma lahko može zloupotrijebiti od strane priređivača igara na sreću. S druge strane, određene općine odbijaju postupati i vršiti mjerenje udaljenosti, tako dopuštajući priređivačima igara na sreću da dobiju prešutnu saglasnost. Nažalost, općina koja je krucijalna u mjerenju udaljenosti, često biva izostavljena iz samog procesa zbog nedovoljno jasnih i preciznih zakonskih propisa. Mjerenje udaljenosti stvara dodatne poteškoće jer niti Zakon niti podzakonski akti nisu propisali na koji način se mjeri udaljenost niti šta konkretno podrazumijeva ta udaljenost, zračnu ili putnu udaljenost“, govore iz Inicijative.
Objašnjavaju da nije propisano koje će se tačke pri mjerenju uzeti kao referentne pa se na terenu dešavaju četiri slučaja. U prvom scenariju, nadležna opštinska služba mjeri putnu udaljenost od ulaznih vrata škole ili vjerskog objekta do ulaznih vrata objekta igara na sreću. Druga varijanta je mjerenje vazdušne udaljenosti ucrtavanjem kružnice radijusa 100 metara na izvodu iz katastra. Treća opcija je mjerenje putne udaljenosti koju pješak prelazi, gdje kao referentne tačke uzimaju ulazna vrata objekta igara na sreću i najistureniju (najbližu) tačku parcele na kojoj se nalazi vjerski objekat ili škola. Na kraju, tu je i mjerenje putne udaljenosti koju pještak prelazi, gdje kao referentne tačke uzimaju najistureniju tačku parcele na kojoj se nalazi objekat igara na sreću i najistureniju (najbližu) tačku parcele na kojoj se nalazi vjerski objekat ili škola (mjeri se udaljenost između parcela).
Na spornoj lokaciji 600 objekata
Prema nezvaničnim podacima Inicijative “Tiket na ZIS”, na području FBiH postoji oko 600 kladionica i kockarnica koje su na manjoj udaljenosti od 100 metara od osnovnih i srednjih škola te vjerskih objekata.
U Visokom postoji minimalno 14, Tuzli minimalno 16, Konjicu minimalno osam te Ilidži minimalno deset objekata, kao što su kladionice i uplatna mjesta koji se nalaze na manjoj udaljenosti, što nije u skladu sa navedenim Zakonom.
„Naredni korak jeste mapiranje i analiza u svih 79 općina i gradova u FBiH, a potom i širenje aktivnosti i u RS, Brčko distriktu, ali i kroz partnersto i u Republiku Srbiju, koja također ima velikih problema sa primjenom Zakona, ali i brojem ovisnika i maloljetnika koji uzimaju učešće u igrama na sreću“, rekli su iz Inicijative.
Iako su škole imale nekoliko inicijativa kako bi se ukazalo na problem, nije učinjeno ništa značajno. S druge strane, Islamska zajednica je 2019. godinu, proglasila borbom protiv igara na sreću u okviru koje su kroz različite ankete, istraživanja, analize i publikacije pokušali smanjiti ovaj problem. Međutim, nedostajalo je aktivnosti koje su se ticale pravnog segmenta.
Nadaju se brzoj zaradi
Diplomirana psihologinja Nataša Pivašević ističe da su najčešći razlozi za kockanje nadanje finansijskoj dobiti, uzbuđenje oko neizvjesnosti pred dobitak ili gubitak, socijalizacija sa drugima, rješavanje stresa i napetosti kroz igru… Kako kaže, ovi razlozi ne moraju da budu prisutni zajedno kod svake osobe.
„Kockanje je naročito teško za društvo jer je nekada jako teško prepoznati da neko razvija ovisnost o kocki. Ne postoje neke mjere kao što npr. ugostiteljski objekat može da odbije služenje alkohola osobama koje su već u alkoholisanom stanju. Kako odrediti koliko kockanja je previše kockanja? Kada osoba doživi neki emocionalni ispad i ugrozi druge? To me vodi na zaključak da na kockanje treba da gledamo kao na vrijednost. Da li nam je kao zajednici u redu da ‘poturamo’ jedni drugima razonodu od koje će veliki broj ljudi patiti? Kockanje je prije svega biznis, i da se zabrani on će naći svoje ilegalne puteve i jedino što možemo raditi je kritički razmišljati koje vrijednosti njegujemo“, napominje naša sagovornica.
Dodaje, da su manje šanse da će dijete razviti ovisnost o kocki ako je emocionalno i finansijski zbrinuto. Šanse su još manje ako je okruženo djecom koja isto tako imaju povoljne uslove življenja, dakle ukoliko cijela zajednica vodi računa o njima. Nataša Pivašević objašnjava da djeci ne treba pričati isključivo o štetnosti kockanja, iako je to prva reakcija.
„Za djecu koja su presocijalizovana, priča o štetnosti će pomoći da ne kockaju, ali oni i nisu u djetinjstvu u riziku od kocke, tek kad dostignu neke zrele godine možemo očekivati pojavu neke ovisnosti kada osoba shvati da ipak želi da se pobuni. Za djecu koja su buntovna, koja su ljuta, priča o štetnosti kocke će pojačati inat. Dakle, djeci su potrebni iskreni odrasli uzori koji će pokazati kako se živi kvalitetno i dobro bez kocke i tek onda da im djeca povjeruju da je kocka bezveze i da ima boljih stvari u životu“, rekla je Pivašević.
Ona dodaje da je djeci prije svega potrebno obezbijediti emocionalnu sigurnost, a uz to i druge kvalitetne sadržaje koji će biti bolji od kocke.
“Ali baš kvalitetne sadržaje, koje može raditi sa porodicom i prijateljima. Ne mislim na sadržaje za koje mislimo da su dobri za djecu pa ih forsiramo, npr. tjeramo dijete u biblioteku, a prvi mi smo knjigu pročitali posljednji put kada je bila za lektiru u školi”, napominje ona.
Zakon nedovoljno jasan
Iako je jasno da se Zakon ne poštuje, ne može se reći ko je glavni krivac. Iz Inicijative napominju da je Zakon nedovoljno jasan i pravno nekvalitetan, te nije moguće precizno odrediti krivca za njegovo kršenje.
„Do sada smo obavili 30-tak sastanaka sa različitim općinama/gradovima u FBiH te u većini slučajeva od strane priređivača igara na sreću sam Zakon biva zloupotrebljivan. Naravno, postoje i one općine koje ne koriste svoja prava, jer ne žele učestvovati u procesu izdavanja odobrenja ili bojkotuju isti zbog prekratkog roka koji imaju za postupanje (deset dana)“, dodaju.
Objašnjavaju da treba spomenuti i odgovornost inspekcijskih organa, odnosno inspektora Porezne uprave FBiH te Ministarstva finansija.
„Broj prekršaja za učešće maloljetnika u igrama na sreću ravan je nuli. Stoga neefikasnost inspekcijskih organa stvara prostor da se zakon krši bez obzira na veoma jasne i rigorozne kaznene odredbe koje isti propisuje“, naglašavaju.
Iz Inicijative pozivaju građane da podrže njihove aktivnosti jer se zajednički mogu pokrenuti mnoge promjene.
„Angažman kroz ovakve inicijative nije samo nužan, već i vitalan za izgradnju pravednijeg i odgovornijeg društva, gdje će svi akteri, od priređivača igara na sreću preko nadležnih inspekcijskih tijela do zakonodavnih organa, efikasno obavljati svoje dužnosti. Na kraju krajeva, odgovornost za kreiranje boljeg okruženja leži na svima nama, i kroz ovakve inicijative, građani jasno pokazuju spremnost da preuzmu aktivnu ulogu u tom procesu“, govore.
Potpisivanje peticije u Banjaluci
U Banjaluci je nedavno završeno potpisivanje peticije „Kocka je odbačena“, koja je za cilj imala prikupljanje potpisa kako bi se kladionice i kockarnice udaljile od škola i ostalih obrazovnih institucija na najmanje 500 metara.
Grad zakonski nije u mogućnosti da zabrani rad kladionicama, pa banjalučki gradonačelnik Draško Stanivuković ponavlja da će i Narodnoj skupštini RS biti upućena Inicijativa o izmjeni Zakona o igrama na sreću.
“U 124 kontrolisana objekta u Banjaluci u kojima se priređuju igre na sreću nije zatečeno nijedno maloljetno lice”, saopšteno je iz Republičke uprave za igre na sreću.
Kontrolu su izvršili inspektori ove uprave uz asistenciju pripadnika Policijske uprave Banjaluka i službenih lica Centra za socijalni rad. U proteklih šest mjeseci izvršeno je 1.249 kontrola. Iz ove uprave dodaju da su u ovim kontrolama izdata tri prekršajna naloga zbog prisustva maloljetnih lica u objektima u kojima se priređuju igre na sreću na automatima. Istraživanje koje je vršeno još prije više od sedam godina, pokazalo je da u Srpskoj ima više kladionica nego pekara, te da su za pultom često bili mladići, ali i djevojke tinejdžerskog uzrasta.
Ovih dana se u medijima mogao pronaći i tekst Asocijacije legalnih priređivača igara na sreću u kojem se pozivaju na svjetske studije da ne postoji veza između udaljenosti kladionica od škola.
„Iako je kod nas zakonom sve regulisano, ponovo se pokreću populističke priče… Takve inicijative se nikada nisu dobro pokazale, što se vidjelo i na primjeru susjedne Srbije. Ovakim potezom se ne bi riješio problem maloljetničkog kockanja, a grad Banjaluka bi mogao da se nađe u ozbiljnom problemu. Naime, planirani prihodi grada od igara na sreću su oko 4,5 miliona maraka, pa bi time budžet Banjaluke bio značajno oštećen. I ne samo to, grad bi mogao da se nađe u još većem problemu, jer su strana ulaganja zaštićena zakonom. U slučaju tužbi ulagača, grad bi morao da plati oko 500 miliona maraka odštete u arbitraži pred Međunarodnim centrom za rješavanje investicionih sporova“, navodi se između ostalog.