Nakon 25 godina rada kao foto-reporter, Siniša Pašalić iz Banjaluke će 20. maja u 19 sati u Malom izložbenom salonu Banskog dvora otvoriti svoju prvu samostalnu izložbu fotografija.
Piše: Milan Rakulj; Foto: Velibor Tripić
Radi se o jednom od najiskusnijih i najpoznatijih foto-reportera u Banjaluci. Karijeru je započeo 1998. godine u Glasu. Od 25 godina rada, čak 22 godine je u istoj redakciji, dnevnim novinama EuroBlic. Kako kaže, ovim poslom se bavi još od prošlog milenijuma i drago mu je što je njegova generacija prošla kompletnu tehnološku revoluciju.
Šta Vas je privuklo tom poslu?
Trebalo je da budem turistički vodič, ali nisam prošao na prijemnom ispitu. To je bio jedini četvorogodišnji smjer u Ugostiteljskoj školi. Nakon što nisam prošao, stara majka mi je rekla da se upišem bilo gdje, pa da će me kasnije prebaciti u Ugostiteljsku. Upisao sam poljoprivrednu školu za mesara. Međutim, zbog fizičkog obračuna, petnaesti dan škole izbačen sam iz Poljoprivredne i jedino je bilo mjesta u tadašnjoj Hemijskoj, sadašnjoj Tehnološkoj školi, smjer Fotograf. Tu sam upao u dobar razred i na kraju školovanja se ispostavilo da smo bili jako dobra generacija. Iz te generacije imamo mnoštvo visokoobrazovanih, imamo profesora, nastavnika, učitelja. Nas petorica iz razreda radimo kao fotografi i iz ove perspektive svoj posao ne bih mijenjao ni za koji drugi.
Radite četvrt vijeka i tehnologija se za to vrijeme izuzetno mijenjala?
Meni je drago što je moja generacija foto-reportera, koja se ovim poslom bavi još od prošlog milenijuma, prošla kompletnu tehnološku revoluciju. Sjećam se da, nama klincima, pokojni Rastko Ostojić, tadašnji urednik fotografije u Glasu Srpske, daje film i govori “iz dva ugla dva snimka”. Onda idemo s tim filmom, odnosno fotoaparatom u štampariju, odsiječemo ručno takozvanim gaćama komad filma, pa razvijamo film, pravimo pozitiv i onda taj pozitiv sušimo do Gospodske ulice do redakcije. Tamo kasnije prelamaju lenjirima, uglomjerom, makazama, Oho ljepilom i ne znam ni ja čim. Poslije razvijanja filma u komorama, došli su skener negativi u koji se ubacivao razvijeni film da bi fotografije bile digitalizovane, do današnjih tehnologija kada je prenos fotografije postao “Formula jedan” u odnosu na prošlo vrijeme.
Od koga ste “krali zanat” u počecima?
Nemam nikog posebnog. I dan danas, svaki dan pregledam Rojters, A-pe, Epu, Adobe stok, da pogledam kakve su fotografije tamo. Najviše volim nekakvu uličnu varijantu. Svaka čast svima, ali ako na fotografiji nema čovjeka, nije to to.
Mnogi ljudi ne žele da završe na fotografijama. S tim u vezi, koliko je posao foto-reportera rizičan?
Statistike govore da je to jedan od najrizičnijih poslova posljednjih godina, čak i decenija. Sve snimke koje imamo danas iz Pojasa Gaze, morali su uraditi foto-reporteri. Oni su na prvoj liniji.
A ovdje kod nas?
Ovdje kod nas nema previše mesa, uglavnom pratimo politiku i crnu hroniku. Izuzetak je kada čitav dan posvetimo jednoj reportaži ili kada odemo negdje na dva-tri dana, gdje imamo više prostora za fotografiju.
Zanimljiv zadatak za foto-reportere je recimo Kočićev zbor?
Jeste, igrom slučaja, aktuelni sam pobjednik Betinog konkursa za fotografiju godine za jugoistočnu Evropu, a ta pobjednička fotografija snimljena je na Kočićevom zboru. Imam i jednu anegdotu sa Kočićevog zbora. To je bila 2016. godina ili malo kasnije, nisam siguran. Otišao sam gore i vidio ispod jednog štanda, odnosno šanka sa suncobranima, djevojku koja služi u tangama i u grudnjaku. Pitao sam je da li mogu da je fotografišem. Ona je pristala, još mi je rekla da sjednem za šank i da ne moram ništa platiti, da na njen račun pijem cijeli dan. Ona je u tom trenutku bila okićena sa bar sedam ili osam stotina KM. Mi smo objavili te fotografije. Kasnije su redakciju zvali iz organizacije zbora i tražili da se povuku tekst i fotografije. Naravno da to nije povučeno i eto, neskromno ću reći, da sam i ja pomalo zaslužan što na Kočićevom zboru više nema striptizeta i konobarica u donjem vešu.
Kakve još pamtite anegdote sa terena?
Najbolja moja anegdota je iz doba kada sam bio klinac i fotografisao Pjera Prospera, američkog čovjeka za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji. On je krajem 1998. godine, dolazio u stari pres centar u Banjaluci i meni pokojni Rastko Ostojić kaže “mali, ideš na ispit”. Mislim se, kakav ispit. Čovjek sjedi za stolom, najgluplja moguća stvar za fotografisati. Fotografisao sam ga i kako sam došao u laboratoriju, osjekao sam film i sad razvijam, palim kontrolno svjetlo i hvata me panika zato što glava na negativu nije tamna. U trenutku pomišljam da sam nešto pogriješio i da ću dobiti otkaz. Kada sam osušio film, opalio sam sam sebi šamar jer sam shvatio da sam fotografisao crnca i da je normalno da je svijetla faca na negativu. To je bio početak moje karijere.
Kakva je po Vašem mišljenju razlika između umjetničke i novinske fotografije?
Mi foto-reporteri smo teški po pitanju umjetničke fotografije. Za nas je fotografija, fotografija. Možemo svaki dan uraditi fotografiju na ulici da bude pod znacima navoda umjetnička, a možemo se isto zezati sa raznim modelima, šminkom, doblicavanjem. Ono što se meni ne sviđa jeste postprodukcija, to lično ne podržavam. Ako u postprodukciji izmijenimo 40 odsto sadržaja, to više nije fotografija. Ne oslikava realnost. Mislim da je Norveška prva zemlja koja je donijela zakon da na bilbordima na kojima kompanije reklamiraju donji veš, garderobu i slično, u uglu mora stajati natpis da fotografija nije realna. Kako u svijetu, tako i kod nas, omladina počinje da ima problema sa anoreksijom i raznim bolestima ugledajući se na fotošopirane modele.
Koliko ste fotografija spremili za izložbu?
Biće izloženo pedeset fotografija po mom izboru. Većina ih je nastala na ulici i nisu vezane za protokole i događaje. Kada sam objavio najavu događaja, na osnovu fotografije koja je na pozivnici i na plakatu, jedna gospođa mi je poslala poruku kako sam ja protiv Republike Srpske i kako omalovažavam žene. Na fotografiji je baka koja prodaje priglavke, a iza nje se vidi tabla “Dobrodošli u Republiku Srpsku”. Ženi koja mi je poslala takvu poruku odgovorio sam samo da je svaka fotografija koja izazove emociju dobra fotografija. Izložba će biti, ako ništa drugo, zanimljiva. Vjerujem da će se 70 odsto ljudi koji dođu nasmijati.
Izložba nema naziv. Zašto?
Razmišljao sam kako da dam naziv izložbi i prijatelji su mi predlagali da naziv bude “Na granici”, ali nisam htio zato što je to izložba između imaginaronog političkog svijeta koji govori kako nam je fino, dobro i zlatno, do realne slike koju možemo vidjeti na ulici. To je jednostavno izložba novinske fotografije. Kada otvorimo novine bilo gdje u svijetu, prva stranica je politika, a posljednja sport, pa će i izložba otprilike biti kao listanje novina. Tu su fotografije od prvog i jedinog sajma erotike u Banjaluci, preko Pedija Ešdauna sa kozama, do pank fotografije Milorada Dodika. Bukvalno ima svega.