“Moja prva fotografija koja je završila na naslovnoj strani bila je ona na kojoj su se našli Biljana Plavšić i Karlos Vestendorp. Bilo je to, ako se ne varam, 1998. godine. Radio sam u „Glasu“. Vestendorp je tada bio visoki predstavnik u BiH. Čekali smo ga u Banskom dvoru više od pet sati.”
Piše: Goran Dakić; Naslovna fotografija: Milan Radulović
Ovako priču o dvadeset i pet godina fotografisanja počinje Siniša Pašalić, čija će izložba biti otvorena u ponedjeljak, 20. maja, u Banskom dvoru. Na izložbi će biti postavljeno pedeset Pašalićevih fotografija među kojima su i one koje su osvajale nagrade na međunarodnim konkursima.
“Pitali su me zašto izložba nema naziv. Htio sam da to bude izložba novinske fotografije i da se oni koji dođu na izložbu osjećaju kao da su uzeli novine u ruku. Biće tu politike, društva, ekonomije, kulture, sporta. Najviše će biti fotografija ‘sa ulice’. Njih ujedno najviše i volim”, priča Pašalić za portal eTrafika.
Na izložbi neće biti izložen nijedan od Pašalićevih „ranih radova“, jer su svi negativi u međuvremenu izgubljeni. Pašalić kaže kako je prije deset-petnaest godina pokušao da dođe do nekih negativa, ali u tome nije uspio. Najstarija fotografije na izložbi je ona iz godine kada je ubijen tadašnji premijer Srbije Zoran Đinđić.
Iako ga manje ili više svi znaju kao foto-reportera, Pašalić je, kako kaže, želio da bude turistički vodič. Smatra da bi i to radio dobro, ali je krenuo drugim putem. Na prijemnom ispitu u Srednjoj ugostiteljskoj školi nije prošao i morao je pošto-poto nešto upisati, pa se odlučio za mesarski zanat sa namjerom da se kasnije “prebaci” u turističke vodiče.
“Možda sam mogao biti Lazo ili Sakib. Drug i ja smo učestvovali u nekoj tuči u prvom tromjesečju i nas dvojicu su izbacili iz škole. Jedino je još ostalo mjesto za fotografa u Hemijskoj školi. U tom razredu je bilo 13 učenika. Čim sam završio srednju školu, počeo sam da radim u ‘Glasu'”, priča Pašalić.
I nakon dvadeset i pet godina karijere svake godine, kaže, pregleda sve svjetske agencije – od Rojtersa do Magnuma. Pašalić dodaje kako cijeni rad pojedinih fotografa, a neki od njih su bili i selektori njegove izložbe. To su, prije svih, Milan Radulović, Drago Vejnović i Ranko Ćuković.
“Nemam uzore, ali postoji mnogo njih čije radove poštujem. Mnogo je sjajnih fotografa – od Kartera koji je dobio ‘Pulicera’ za fotografiju ‘Lešinar i mala djevojčica’ preko Ričarda Berankisa do Sabera, koji je jedini fotograf Islamske države”, istakao je Pašalić za eTrafiku.
Bez obzira na to gdje njegova fotografija bila objavljena – na naslovnoj ili na zadnjim stranama, njemu je drago. Naročito drži do onih fotografije koje izazovu određene reakcije. Na velikom broju tih fotografija nalaze se političari koji Pašalića, kako nam kaže, poštuju, ali ga ne vole.
“Milion puta sam čuo komentare na svoje fotografije. Političari ne kažu da su fotke loše, već da im nisu ‘sjele’. Imam veliku i dobru arhivu i u njoj ima svega. A politika je kurva. Danas se grle, sutra se mrze. I kada vide na fotkama kako su se nekada grlili sa onime koje danas mrze – ne bude im pravo. I na izložbi će biti par tih fotografija”, navodi naš sagovornik.
Pašalić je do sada objavio više od 150.000 fotografija. U novinama dnevno izađe sedam-osam njegovih fotografija, a na portalima taj broj, dodaje, bog ne prebroja. On kaže da je veoma teško porediti vrijeme filma i digitalno doba.
“Ja sam za današnju tehnologiju, ali i ta stara tehnologija imala je svoje čari. Drago mi je što sam prošao tim putem. Kao klinac sam razvijao filmove, pravio pozitive, nosio prelamačima koji su radili sa makazama, ‘Oho’ ljepilom, uglomjerom, lenijarima. Ipak, prihvatam sve inovacije. Sve se razvija, pa tako i fotografija”, kazao je Pašalić.
Teško mu je da izdvoji najdražu fotografiju. Ipak, odlučuje se za onu na kojoj se nalazi pokojni čika-Ale i golubovi. I ona će biti na izložbi.
“Fotografisao sam Klintona, Olbrajtovu, Erdogana, Lavrova. Ali sve su to bile protokolarne fotografije i reporter tu ne može biti kreativan. A najbolje fotografije upravo su one koje nisu vezane za protokole. Šezdeset odsto fotki na izložbi je sa ulice”, kaže Pašalić.
Novinarima povremeno tekstovi donesu određene probleme, ali pitanje je da li fotografa može da zaboli glava zbog fotografije. Pašalić kaže da nije imao takvih neprilika, ali…
“Na pozivnici za izložbu nalazi se starica koja je na graničnom prelazu u Brodu prodavala priglavke. Javila mi se prije nekoliko dana gospođa koja radi u javnoj instituciji rekavši mi da tom fotografijom omalovažavam Republiku Srpsku. Fotografija je napravljena prije šest-sedam godina. Nisam znao da li je ta baka živa i ko me i zbog čega zapravo zove, pa sam u početku bio kulturan. Kasnije sam saznao da je ta baka i dalje živa i da danas, pored priglavaka, prodaje med i džem”, rekao je Pašalić.
Najviša ga, kaže, nervira što drugi portali kradu njegove fotografije i stavljaju ih u peti kontekst. Jedan je od rijetkih foto-reportera koji piše imejlove i koji opominje redakcije i prijeti tužbama zbog neovlašćenog korišćenja fotografija.
“Nisam nikada nikoga tužio, ali sam suzbio krađu. S obzirom na to da slušamo kako je BiH nemoguća, onda je nemoguće suzbiti i ovaj problem. BiH je najmanje pravna država. Jedino mi i Sjeverna Makedonija nismo riješili ovo pitanje. U Hrvatskoj nikome ne pada na pamet da uzme tuđu fotografiju. Kod nas vlada divlje tržište i sve je svima dozvoljeno”, kaže naš sagovornik.
Najteže mu padaju zadaci za crnu hroniku. Fotografisao je sve – od saobraćajki preko samoubistava do ubistava. To je, kaže Pašalić, bez sumnje najteža rubrika. Povremeno se čovjek i navikne na sve užase, ali ono na šta ne može da se navikne su – stradanja djece.
“Kada sam postao otac 2005. godine, onda je to počelo mnogo da utiče na mene. Sjećam se kada su u Boriku poginuli djed i unuka. Ta djevojčica je imala godina koliko je imao i moj sin. Kada je policajac podigao onaj čaršav kojim je bilo pokriveno tijelo, u potpunosti sam se odsjekao. Pored mene je bio Milan Radulović i rekao mi je da sam pozelenio. To je zastrašujuće. Ne postoji gori zadatak od toga. Nekome nastrada dijete, a ti moraš ići fotkati mjesto stradanja, kuću preminulog, porodicu, sahranu. Pogotovo u današnje vrijeme, kada je sve borba za klik”, zaključio je Pašalić u razgovoru za eTrafiku.